Demokratija na ispitu u Turskoj

Turska – Neka narod odluči kojem sistemu vrijednosti pripada

Piše: Mr. Admir-ef. Muratović 

„Glavna mahana“ novoj turskoj političkoj eliti je što su im žene pokrivene. Abdullah Gul: „Neću odustati od kandidature za predsjednika“. Havijer Solana javno podržao izbor Abdulaha Gula, uz riječi da je EU potrebna stabilna Turska. Oli Ren: "Unija bi mogla na vojno miješanje reagovati s velikim nezadovoljstvom." Turska na raskršću izmeðu agresivnog sekularizma i islamskog tradicionalizma
 

U Turskoj su i dalje na snazi neki od revolucionarnih zakona iz dvadesetih godina prošlog vijeka u vrijeme stvaranja moderne turske republike, sa kojima je njen lider Mustafa Kemal Ataturk htio radikalno da raskrsti sa esencijalnim dijelom osmanske prošlosti.
Jedan od “prioriteta” tadašnjeg režima na čelu sa Ataturkom, a što su smatrali glavnom smetnjom na putu evropeizacije Turske, jeste hidžab.  
Zato se nova vlast tada na sve načine pokušavala obračunati sa svim muslimankama koje nose hidžab, kao i sa muškarcima koji nose fesove na glavama.
Naravno, nisu to bili i jedini „neprijateljski“ elementi turskom „modernom identitetu“, po mišljenju Ataturka, koje je trebalo iskorijeniti iz bogate riznice turskog civilizacijskog naslijeða.
Posebno bolan rez koji je napravljen u Turskoj, izazvan procesom evropeizacije, jeste ukidanje osmanskog pisma koje je u to vrijeme bilo zvanično pismo turskog naroda.
Preko noći je 80% stanovništva postalo „nepismeno“ i kao da je preko noći cijelo civilizacijsko i kulturno naslijeðe jedne velike sile nestalo.
 Ako bi nakratko zastali i napravili paralelu sa situacijom koja se u Japanu odigrala u skoro identičnom historijskom trenutku, vidjet ćemo da je Japan izbjegao zamku u koju je Turska upala nakon svog zaokreta prema Zapadu.
Japan je, takoðer, pred svoju kapitulaciju na kraju Drugog svjetskog rata bio zemlja „odlazećeg carstva“ i nakon što je ta zemlja bila na strani poraženih nakon tog rata, krenula je u svoj razvoj sa istih pozicija kao i Turska.
Za razliku od Turske, Japan se ni po koju cijenu nije htio odreći svog pisma, iako je neuporedivo teže za učenje, čak i samim Japancima, nego što je to bilo osmansko pismo.
Danas, iako su startovali sa istih pozicija, u gotovo istom historijskom trenutku, Japan je meðu osam najrazvijenih zemalja svijeta, dok je Turska tek meðu one koje su blizu da budu srednje razvijene zemlje, i to ponajprije zahvaljujući zdravoj ekonomskoj politici koju posljednjih godina vodi aktuelni premijer Redžep Tajib Erdoan.
Kada je Mustafa Kemal Ataturk 1923. osnovao Republiku, „modernizaciju“ je postavio kao svoj glavni cilj.
Na prečac je, kao što smo rekli, donio odluku, što je i sprovedeno brzo i odlučno, da se pod plaštom sekularizma, kao novog sistema vrijednosti, izvrši odvajanje religije od države i potpuno je odstranjen uticaj svih islamskih institucija na politiku, ekonomiju, obrazovanje, društveni i kulturni život.
Osnovne principe Republike Ataturk je zapisao u Ustavu i zabranio svaki pokušaj njihove promjene.
Njegove reforme, meðutim, nikada nisu uspjele da obuhvate cijelo društvo. Veliki broj Turaka ostao je vjeran islamskim idealima i islamskoj tradiciji.
Posljednih godina primjetan je sve snažniji prodor novih ideja, prije svega zasnovan na borbi za što bolji ekonomski položaj graðana Turske, borbi protiv korupcije, koja je bila ušla u gotovo sve pore društva, ali i borbi za nov način života koji podrazumijeva poštivanje i onog drugog identiteta na kojem turska civilizacija nesumljivo počiva, a to je islamski identitet.
Naravno, svjestan činjenice da sekularizam i dalje ima podršku meðu turskom populacijom, koja nije tako velika kakvom se želi predstaviti, Erdoan je sve svoje snage podredio jednom cilju, a to je demokratizacija Turske, kao i nastojanje da ova zemlja u skorije vrijeme postane članica Evropske Unije.
Na tim principima on je pokušao uspostaviti platformu za razgovor za svojim političkim neistomišljenicima, govoreći im da nije u suprotnosti sa osnovnim načelima demokratije da svaki čovjek privatno, pa makar on imao i visok položaj meðu političkom elitom, živi u skladu sa svojom vjerom.
I kada mu politički, ali i ideološki protivnici nisu mogli ništa prebaciti o načinu na koji vodi zemlju na putu ka sveopštem blagostanju, pribjegli su opštepoznatom načinu borbe, optuživši Erdoana da je protiv Ataturkovog naslijeða.
Prvi incident, na ovu temu, izbio je u Turskoj odmah po ustoličenju AKP (Partija pravde i napretka) na vlasti i formiranju novog, sada u ostavci, saziva Parlamenta.
Bulent Arinč je, shodno funkciji šefa Parlamenta, trebalo da organizuje prijeme na kojima je, po protokolu, trebalo da učestvuje i njegova supruga i na koje se obično pozivaju i supruge svih poslanika i visokih državnih funkcionera.
Meðutim, pošto je njegova žena pokrivena, a hidžab u Parlamentu zabranjen, njegov prvi okršaj sa sekularistima, iza kojih tradicionalno stoji i Armija, prošao je bez većih ogrebotina.
Prećutno je postala praksa da Bulent Arinč nigdje sa sobom ne vodi svoju suprugu, a Turska se u meðuvremenu navikla na to da premijer Erdoan šeta po zemlji i svijetu sa svojom suprugom pod hidžabom.
“Prva dama” žena sa hidžabom?
Ovih dana, ipak, dogodilo se nešto što je za sekulariste i Armiju „bilo previše“. Kandidovanjem Abdulaha Gula za novog predsjednika Republike pojavila se mogućnost da „prva dama” zemlje postane žena sa hidžabom.
Sama pomisao na ovo bila je sekularistima „balvan u oku”.
Uloga vojske i  “miris” šestog vojnog udara
Vojska, koja je tradicionalno jaka institucija u državi i čuvar laičkog režima te koja “ne želi dopustiti da islam zahvati sve segmente turskog društva”, pozvala je opoziciju da ne prihvati glasanje.
Vojska je u posljednjih 50 godina izvršila pet vojnih udara, a sada je osjetljiva jer se poziva na “ustavnu obavezu da čuva tursku sekularnu strukturu”.
Počelo je sa mitingom opozicije u Ankari, na kojem je traženo da Gul povuče kandidaturu, da bi se nekoliko časova poslije glasanja u Parlamentu, gotovo u samu ponoć, oglasio Generalštab turske armije sa oštrim upozorenjem da su u zemlji opasno ugroženi sekularizam i temeljne vrijednosti Republike.
U saopštenju, u kojem nije bilo konkretne adrese kome je naslovljena, ali u kojem su svi prepoznali Vladu i vladajuču AKP, sadržana je i ozbiljna opomena vrha turske armije, koja je mnogima uzličila na slična ranija upozorenja koja su prethodila već viðenim vojnim udarima. Poručeno je i to da se Armija neće kolebati da za zaštitu sekularnog režima “ispuni sve dužnosti koje su joj date Ustavom i zakonom”.
Paradoksalno je što su prozapadni sekularisti u Turskoj postali sumnjičavi prema inostranstvu, jer smatraju da su strane sile sasvim spremne da žrtvuju njihove privilegije i način života da bi dobile stabilnu i prijateljsku Tursku.
Napisi u zapadnim medijima i reakcija EU i SAD pokazuju da njihove sumnje nisu bez osnova.
Politička elita iz AKP postali su omiljeni partner Zapada, zahvaljujući tome što su u posljednje četiri godine ostvarili privredni rast i stabilnost koja je omogućila velike strane investicije.
S tim u vezi, pregovori Ankare i Brisela, prekinuti prošle godine zbog statusa Kipra, nedavno su obnovljeni, a Havijer Solana je čak javno podržao izbor Abdullaha Gula, uz riječi da je EU potrebna stabilna Turska.  
Da Erdoanova vlada ozbiljno radi na približavanju Turske i EU svjedoči i to što je Vlada nedavno predstavila plan za nastavak reformi koje će približiti zemlju Evropi, bez obzira na to kada će ona biti primljena u članstvo.
Ovaj plan je inače predstavio Abdulah Gul.
Dokument od 400 stranica predviða da reforme budu sprovedene do 2013. god., a njihov cilj bit će usklaðivanje postojećih turskih standarda sa standardima EU u oblastima od zaštite životne sredine do energetike i zdravstva.
Gul je čak istakao i da će vlada sprovesti političke reforme, uključujući izmjenu spornog člana 301. Krivičnog zakonika, koji zabranjuje povredu turskog identiteta.
On je rekao da su reforme u interesu države i da će ih Turska sprovoditi, bez obzira da li će je Brisel primiti u punopravno članstvo.
Shodno ovakvom stavu, vrlo brzo nakon prijetnje vojske uslijedile su negativne reakcije EU, a komesar Evropske komisije za proširenje Oli Ren izjavio je da bi Unija mogla na vojno miješanje reagovati s velikim nezadovoljstvom, što bi moglo da znači da bi u slučaju novog puča EU dodatno pooštrila kriterijume za turski ulazak.
Takoðer, slično je reagovao i pomoćnik američkog državnog sekretara Danijel Frid, koji je pozvao vojsku da poštuje demokratske principe i Ustav.
S druge strane, čini se da sekularna Turska gubi podršku Zapada, jer se njena vladavina ne uklapa u važeće demokratske standarde.
Njenim predstavnicima, iako su u manjini, Ustav daje nesrazmjernu moć i mogućnost kontrole vlasti parlamentarne većine, dok je u isto vrijeme vojska van parlamentarne kontrole.
Istovremeno, nedavni protesti u kojima su pristalice sekularizma izrazile protivljenje prema Erdoanovoj politici, pokazali su i jak nacionalistički naboj.
Učesnici protesta pjevali su nacionalističke pesme, nazivali premijera Erdoana izdajnikom, a kroz Ankaru i Istanbul su na ulicama nosili zastave duge nekoliko kilometara.
Jedna od glavnih parola protesta bila je ‘’Ni Evropska unija, ni SAD – prvo Turska’’, što je poruka koja očigledno nije primljena sa zadovoljstvom ni u Vašingtonu ni u Briselu.
Manevarski potez AKP: Gul ipak kandidat za predsjednika
Prva runda odmjeravanja snaga završena je Gulovim povlačenjem kandidature i privremenom pobjedom sekularne opozicije, koja meðutim nema pretjerano velikog razloga za slavlje.
Ujedno, Partija pravde i napretka, premijera Erdoana, nema prevelikog razloga za brigu, pošto su šanse za ponovnu pobjedu velike.
Erdoganova stranka vodi u anketama, izmeðu ostalog i pošto je Vlada u zadnjih pet godina, kako smo već istakli, uspjela da postigne znatan ekonomski napredak i ponovo započne pregovore o priključenju EU, i ako se izborne prognoze ostvare, AKP koja je na čelo zemlje došla 2002. godine, opet će biti vladajuća stranka. 
Kao kontramjeru ofanzivi opozicije, AKP je predložila ustavni amandman koji predviða da se predsjednik ubuduće bira na opštim izborima.
Amandman je usvojen u Parlamentu, a ako ga ne blokiraju sadašnji predsjednik Sezer ili Ustavni sud, o njemu će se odlučivati na referendumu.
Pitanje izbora predsjednika uzburkalo je duhove, pošto, iako ima više simboličnu funkciju, predsjednik ima pravo da proglašava zakone, ili da ih pošalje nazad u Parlament na ponovno razmatranje, ako smatra da su u suprotnosti sa Ustavom.
Pored toga, predsjednik imenuje vrhovne sudije i rektore univerziteta, a ima pravo veta na njihov izbor, kao i na izbor najviših činovnika državne administracije.
Takoðer imenuje premijera, izborom izmeðu članova Skupštine i kandiduje ministre, čije imenovanje mora odobriti Parlament.
Na premijerov prijedlog razrješava ministre dužnosti i imenuje nove. Predsjednik ujedno predsjedava Nacionalnim savjetom za sigurnost i bira glavnokomandujućeg vojske.
Obzirom na ovakva ovlaštenja, izbor Gula predstavlja za opoziciju  monopolizaciju vlasti u rukama „islamista“.
Abdullah Gul je, meðutim, promijenio svoju prvobitnu odluku, nakon što je na zasjedanju Parlamenta usvojen amandman na Ustav kojim se predviða da se predsjednik bira direktno na izborima, a ne kao što je to do sada bio slučaj, u Parlamentu, i odlučio da se ponovo kandiduje ispred svoje partije za mjesto predsjednika Turske.
Kojim putem će krenuti Turska
Poslije svega, postavlja se objektivno pitanje: kuda Tursku vodi ovakva polarizacija i da li uistinu postoji takva konfrontiranost islamista i sekularista koja bi dovela do radikalne promjene republikanskog režima i odreðivanje novog kursa u politici Turske.
Sekularisti tvrde da je takva mogućnost prisutna i idu dotle u upozorenjima da neke stvari koje se dešavaju u Turskoj neodoljivo podsećaju na prilike u Iranu prije Islamske revolucije.
Za nezavisne posmatrače poreðenje situacije u Turskoj sa Iranom prije Revolucije previše je dramatično, isto koliko i tvrdnje da bi u Turskoj moglo da se isprovocira stanje koje bi prouzrokovalo još jedan vojni udar u zemlji.
Vladajuća partija i njena Vlada, pak, energično odbijaju ovakve optužbe sa napomenom da insistiranje na „konzervativnim tradicijama“ društva ne može biti fundamentalizam, ograðujući se, pritom, od incidenata koje, s vremena na vrijeme, pojedine terorističke grupe čine u Turskoj.
Poslije tolikog perioda suverene vladavine Turskom, treba razumjeti i strah sekularista da bi u piramidi sekularne tvrðave koju, po pravilu, sačinjavaju dva bedema: predsjednik Republike i kemalistička Armija, moglo da doðe do poremećaja koji bi ugrozio i čitav režim.
„Konzervativne demokrate“, pak, upozoravaju da je pojedine revolucionarne zakone „pregazilo vrijeme” i ne kriju da se zalažu za ustavne izmjene koje bi, kako sami kažu, odrazile pravu sliku sadašnje turske stvarnosti.
Konačnu riječ i sud o tome kuda će krenuti Turska, poslije novih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, koji su zakazani početkom ljeta tekuće godine, treba ostaviti onima kojih se ta situacija najviše i tiče – turskom narodu.
Oni će sigurno znati da odluče šta je za njih u ovom historijskom trenutku najbolje.
Ono što mi možemo konstantovati je činjenica da se Turska, doista, nalazi u jednom historijskom trenutku, gdje se po prvi put ne biraju samo ličnosti koji će zauzeti odreðene političke funkcije u državi.
Turski narod ovog puta bira izmeðu dva ideološki suprotstavljena koncepta, bira izmeðu dva sistema vrijednosti, bira izmeðu politike koja je dugo godina bila poznata po „turskoj inflaciji“ i politike koja je za samo par godina zaustavila tu inflaciju.
Put u evropske integracije ili put nacionalističke retorike.
Na kraju krajeva, biraju izmeðu agresivnog sekularizma, koji je nedavno zabranio Mervi Kafvedži, koja je izabrana na izborima za turski parlament, da ostvari svoja zakonom zagarantovana prava, da predstavlja narod koji ju je izabrao, i islamske tolerancije, islamskog modela odnosa prema onima koji drugačije misle i islamske tradicije.
Ne treba sumnjati da će turski narod ovog puta znati šta da izabere!