Moj susret s ramazanom

Moj prvi susret sa ramazanom je kada sam bio učenik osnovne škole. Prvog dana ramazana ušao je razredni starješina sa kurirom škole. Kurir je u jednoj ruci nosio stakleni bokal vode, a u drugoj ratluke. Pitali su ko posti i javilo se par učenika, a meðu njima i ja. Krenuli su od učenika do učenika da nasilno iftaruju. Došao je do mene a ja sam odbio da se iftarim. Razredni me je istjerao napolje i rekao da dovedem oca. To je u meni stvorilo snažan bunt prema školi i nastavniku. Bilo je to 1959. godine i tada sam donio čvrstu odluku da upišem medresu tako da „legalno“ mogu biti vjernik i pozivati u vjeru. To je moj prvi „susret“ sa ramazanom. Nikada nisam mogao da shvatim nastavnika i njegov pokušaj da me prisilno ifari i odvrati od vjere i posta. Ta prisila je stvorila kontraefekat i hvala Allahu što se tako dogodilo.

Drugi susret, moglo bi se reći, bio je kada sam sam bio učenik
sarajevske Gazi Husrev-beg medrese tokom ramazanskih praksi po Bosni,
gdje sam vidio i doživio lijepih ramazana i prijatnih momenata. Nakon
medrese dolazim u Novi Pazar i posebno doživljavam ramazan u
novopazarskoj tradiciji, za razliku od onoga što sam doživio u osnovnoj
školi i u Bosni.
Šezdeset sedme godine, kada sam počeo raditi kao imam u Novom Pazaru,
ramazan sam doživio kao svoju najveću radost. Džamija je na teravijama
bila puna, a u toku dana, nažalost, skoro prazna. Takvo stanje je bilo
u skoro svim džamijama, osim u onim gdje se učila mukabela.
Zahvaljujući medresama u Sarajevu i Prištini, vjerski kadar se
podmlaðivao, a profesori tih medresa su obilazili džemate i odbore,
držali predavanja i animirali vjernike da što više dolaze u džamiju i
poste.
To se osjećalo i u džematima. Povećao se broj klanjača, kao i mjesta u
privatnim kućama gdje su klanjane teravije. Odbor Islamske zajednice
Novog Pazara je pokušavao obezbijediti ramazanske imame po selima, jer
skoro džamija nije ni bilo. U gradu se klanjalo u sedamnaest džamija,
koliko ih je i bilo, za razliku od današnjeg stanja gdje na području
Medžlisa IZ-e Novi Pazar ima blizu pedeset džamija. Uprkos tome što se
kontinuitet islama nije kidao, u ovom periodu je dosta oslabio, ali
ipak osjećao se uspon zahvaljujući posjetama i dolasku novih kadrova.
Za ramazanske imame uglavnom su bili angažovani priučeni imami, nijedan
nije imao završenu medresu, već samo imamske ispite – tečaje u Prištini.
Od SUP-a je moralo da se uzme odobrenje za svaku kuću gdje bi se
klanjale teravije. Sam vjerski život u Novom Pazaru tih godina imao je
svoje čari, ljepotu u tradiciju. Vladala je posebna atmosfera, iako su
džamije bile poluprazne.
Posebno želim naglasti vrijeme u kome je napravljen veliki preokret u
pozitivnom smislu, a to je izgradnja upravne zgrade Vakufa 1982.
godine, čime je proširen i učvršćen temelj Islamske zajednice, ne samo
na prostoru Novog Pazara, nego i u široj regiji. Ova zgrada je postala
baza za dalje napredovanje i razvijanje Islamske zajednice i
predstavlja kolijevku svih institucija, počev od Medrese, Biblioteke do
Mešihata. Moje posebno zadovoljstvo leži u činjenici da sam bio
predsjednik Graðevinskog odbora za izgradnju ove zgrade, čije rezultate
danas mogu sa zadovoljstvom posmatrati.
Na kraju želim napraviti paralelu izmeðu vjerskog života tada i danas.
Razlika je ogromna, kao dan i noć. Sretan sam i zahvalan Allahu što mi
je omogućio da mogu vidjeti i biti sudionik ovakvog napretka, u nadi da
će islamski život i dalje ići uzlaznom linijom.