HomeSpecijalne rubrikeRamazani 2007.Moj susret s ramazanom 5. Oktobra 2007. Ramazani 2007. 1069 Moj prvi susret sa ramazanom je kada sam bio učenik osnovne škole. Prvog dana ramazana ušao je razredni starješina sa kurirom škole. Kurir je u jednoj ruci nosio stakleni bokal vode, a u drugoj ratluke. Pitali su ko posti i javilo se par učenika, a meðu njima i ja. Krenuli su od učenika do učenika da nasilno iftaruju. Došao je do mene a ja sam odbio da se iftarim. Razredni me je istjerao napolje i rekao da dovedem oca. To je u meni stvorilo snažan bunt prema školi i nastavniku. Bilo je to 1959. godine i tada sam donio čvrstu odluku da upišem medresu tako da „legalno“ mogu biti vjernik i pozivati u vjeru. To je moj prvi „susret“ sa ramazanom. Nikada nisam mogao da shvatim nastavnika i njegov pokušaj da me prisilno ifari i odvrati od vjere i posta. Ta prisila je stvorila kontraefekat i hvala Allahu što se tako dogodilo. Drugi susret, moglo bi se reći, bio je kada sam sam bio učenik sarajevske Gazi Husrev-beg medrese tokom ramazanskih praksi po Bosni, gdje sam vidio i doživio lijepih ramazana i prijatnih momenata. Nakon medrese dolazim u Novi Pazar i posebno doživljavam ramazan u novopazarskoj tradiciji, za razliku od onoga što sam doživio u osnovnoj školi i u Bosni. Šezdeset sedme godine, kada sam počeo raditi kao imam u Novom Pazaru, ramazan sam doživio kao svoju najveću radost. Džamija je na teravijama bila puna, a u toku dana, nažalost, skoro prazna. Takvo stanje je bilo u skoro svim džamijama, osim u onim gdje se učila mukabela. Zahvaljujući medresama u Sarajevu i Prištini, vjerski kadar se podmlaðivao, a profesori tih medresa su obilazili džemate i odbore, držali predavanja i animirali vjernike da što više dolaze u džamiju i poste. To se osjećalo i u džematima. Povećao se broj klanjača, kao i mjesta u privatnim kućama gdje su klanjane teravije. Odbor Islamske zajednice Novog Pazara je pokušavao obezbijediti ramazanske imame po selima, jer skoro džamija nije ni bilo. U gradu se klanjalo u sedamnaest džamija, koliko ih je i bilo, za razliku od današnjeg stanja gdje na području Medžlisa IZ-e Novi Pazar ima blizu pedeset džamija. Uprkos tome što se kontinuitet islama nije kidao, u ovom periodu je dosta oslabio, ali ipak osjećao se uspon zahvaljujući posjetama i dolasku novih kadrova. Za ramazanske imame uglavnom su bili angažovani priučeni imami, nijedan nije imao završenu medresu, već samo imamske ispite – tečaje u Prištini. Od SUP-a je moralo da se uzme odobrenje za svaku kuću gdje bi se klanjale teravije. Sam vjerski život u Novom Pazaru tih godina imao je svoje čari, ljepotu u tradiciju. Vladala je posebna atmosfera, iako su džamije bile poluprazne. Posebno želim naglasti vrijeme u kome je napravljen veliki preokret u pozitivnom smislu, a to je izgradnja upravne zgrade Vakufa 1982. godine, čime je proširen i učvršćen temelj Islamske zajednice, ne samo na prostoru Novog Pazara, nego i u široj regiji. Ova zgrada je postala baza za dalje napredovanje i razvijanje Islamske zajednice i predstavlja kolijevku svih institucija, počev od Medrese, Biblioteke do Mešihata. Moje posebno zadovoljstvo leži u činjenici da sam bio predsjednik Graðevinskog odbora za izgradnju ove zgrade, čije rezultate danas mogu sa zadovoljstvom posmatrati. Na kraju želim napraviti paralelu izmeðu vjerskog života tada i danas. Razlika je ogromna, kao dan i noć. Sretan sam i zahvalan Allahu što mi je omogućio da mogu vidjeti i biti sudionik ovakvog napretka, u nadi da će islamski život i dalje ići uzlaznom linijom.
