Dvostruki standardi od pamtivijeka u Sandžaku prelaze sve granice

Piše: mr. Hajrudin-ef. Balić 

Muslimanski kulturno-historijski spomenici i objekti u Novom Pazaru danas su na većem iskušenju nego u bilo kom proteklom periodu mračne historije Bošnjaka ovih prostora. Vakufi su dio kulturno-historijske baštine muslimana, oni su svetinja kojoj su se teško usuðivali nauditi i najveći zlikovci i tirani. Danas je u Novom Pazaru prava borba za očuvanje onoga što nisu uništili komunisti – džamija, mekteba,  vakufa, muslimanskih groblja.

Sandžak je od Drugog svjetskog rata poznat kao regija koju su sve važnije investicije zaobilazile. Neki su to tumačili kao nenamjerno ali nužno, neki pak kao tendenciozno  i pažljivo inscenirano. Svejedno koja je od ove dvije opcije tačna, posljedice takve politike su vidljive na svakom koraku i stanovništvo Sandžaka ih još uvijek trpi i podnosi. Sandžak je, praktično, ostao parče zemlje bez infrastrukture. Sve veće investicije i projekti zaobilaze sandžačke gradove, a posebno one u kojima je muslimansko stanovništvo činilo većinu. Za takvu tvrdnju nije potrebno mnogo argumenata ni dokazivanja već je dovoljno i danas proći kroz te gradove i svako će se uvjeriti u surovost te politike koja je govorila o bratstvu i jedinstvu, jednakosti, suživotu itd. U Sandžaku se osjećala mržnja usmjerena prema jednom dijelu stanovništva i jednom dijelu zemlje samo zato što ga nastanjuju ljudi koji drugačije vjeruju i različito razmišljaju. Posljedice takvog terora i politike vidljivi su najbolje tamo gdje su muslimani bili najbrojniji ili, da slučaj bude teži, tamo gdje su privrženi vjeri i svojoj muslimanskoj kulturi. Najočitiji primjer takve politike vidljiv je u srcu Sandžaka – u Novom Pazaru.
Ovaj historijski grad spada u kolijevku svjetske kulturne baštine. Nekoliko kulturno-historijskih spomenika nalazi se u ovom gradu, neki su pod zaštitom države, a neki i pod zaštitom meðunarodnih organizacija. Bogatstvo ovoga  grada leži u tome što su ti spomenici različitih kultura i konfesija. Jedan dio su pravoslavni vjerski objekti, a ima i onih sa drugim obilježjima, ali najveći dio kulturno-historijskih spomenika u Novom Pazaru spada u islamske i dio su muslimanske kulturne baštine. U normalnim uslovima to bi bio pravi dragulj, da u srcu Evrope imate grad sa tako bogatom kulturnom baštinom, posebno onom koja je islamska, naravno, zato što je to rijetkost u Evropi. Meðutim kada neko ulazi u ovaj grad ili ga traži na mapi teško se može orijentisati gdje su spomenici islamske kulture. Svi putokazi koji upućuju na spomenike kulture upućuju na crkve, manastire, konake, a nigdje nema putokaza ka nekoj od džamija, hamama, mekteba, medresa, iako predstavljaju dragulje na ljestvici kulturno-historijskih spomenika. Medresa u Novom Pazaru je, primjera radi, najstarija prosvjetna ustanova na Balkanu. Da li se o njoj može pročitati u udžbenicima koje proučavaju naša djeca ili pak da li se ona može naći na mapi kulturno-historijskih spomenika. Nažalost, odgovor je ne. Nekome, znači, nije stalo da se za islamske spomenike čuje, da se do njih doðe, ili pak ono što bi bilo najgore ne smatra ih kulturno-historijskim spomenicima.
Tako je kada su u pitanju ovi spomenici, a još gora situacija evidentna je u drugim porama života. Diskriminacija je prisutna svuda. Svako selo sa srpskim stanovništvom dobilo je struju, telefon, vodu i sve što je bilo potrebno ili nepotrebno. Muslimanska sela, naselja, pa do skora i gradovi, nisu imali osnovnih uslova za normalan život i rad. Nerijetko nailazimo na situaciju gdje asfaltni put ili telefonska linija doseže do crkve ili nekog zaseoka sa srpskim življem i tu se završava, a ostatak naselja ili sela koje nastanjuju Bošnjaci ostaje uskraćeno tih blagodati. Najočitiji primjer te vrste diskriminacije vidan je kod manastira Sopoćani. Do ovog manastira još prije nekoliko decenija uraðen je asfaltni put, a poslije njega slijede čitava naselja koja nastanjuje veliki broj bošnjačkog stanovništva. Put od manastira do tih naselja je neravan, neasfaltiran, vrlo nepristupačan,  kao u neka stara, davno prošla vremena.
Naravno, to je bilo za vrijeme mračnog komunizma, trajalo je i u najtežim godinama postkomunizma za vrijeme Miloševića, ali kada je došla nova struktura na političku scenu države, kako u centrali tako na lokalu, svi su se ponadali da će se ta historijska  greška konačno ispraviti, da će se graðani tretirati jednako, a njihova prava uvažavati bez obzira gdje živjeli i kako se izjašnjavali.
Bošnjaci su na lokalu izabrali sebi nove predstavnike, baš one koji su te propuste vrlo dobro uočavali. Nastupio je novi moment, klima je bila vrlo povoljna. Narod Sandžaka poslije toliko godina torture, diskriminacije i pritisaka sada sam uzima stvari u svoje ruke, ima svoje predstavnike.
I poslije petnaest godina vladavine "naših" predstavnika da malo pogledamo oko sebe. Dovoljan period da se nešto uradi, a šta su uradili? Kakav je danas Sandžak? Da li su Bošnjaci i dalje graðani drugog reda? Da li je izgraðena infrastruktura, da li je isto u ovoj državi tretiran svaki njen graðanin ili je ovo država nekih, a ne onih drugih? Kakav nam je status kulturno-historijskih spomenika? Da li se u Sandžaku bolje živi?
Šta su nam to ovi "naši" doprinijeli?
Naravno, ako sudimo po tome kako je ovim "našim" vidjećemo da su se lijepo snašli, kako na lokalu tako i u centrali. Vidjet ćemo da se ne bune, ne protestvuju, ništa ne traže, u Sandžaku je sve u redu – pomislio bi neko!
Ali ipak da malo bacimo pogled sa ovih ”naših”, koji su se vidimo lijepo snašli, na Sandžak i na njegovo stanovništvo, posebno ono bošnjačko, koje je nekad diskriminirano. Da vidimo da li je sve tako blistavo kako nam izgledaju predstavnici i njihovi odnosi sa centralnim vlastima. Ko je očekivao lijepo, grdno se prevario! Sandžak ne samo da nije ništa dobio, već je mnogo toga izgubio. Nekada autonomija, koju su naši predstavnici žustro zagovarali, sada se čak i ne spominje, a vidimo i vlasti u centrali stidljivo izgovaraju, a mnogi namjerno izbjegavaju i da spomenu ime Sandžak. Infrastruktura skoro da se nije promijenila, o boljitku u ekonomiji ne može se ni govoriti – istina, to svi priznaju. Dakle, situacija je i dalje dramatična u svim porama života graðana Sandžaka. O svakoj sferi bi imalo i trebalo pisati, ali mi ćemo analizirati onu vezanu za kulturnu diskriminaciju, ostavivši prostora za sve dobronamjerne da pišu i analiziraju ostale. Opet ćemo baciti pogled na centar Sandžaka, Novi Pazar, što ne znači da nas ne zanima situacija u ostalim sandžačkim gradovima, već naprosto što je Novi Pazar najznačajniji kao centar, a situacija u drugim gradovima Sandžaka, iako je slična, zahtijeva poseban pristup.
Muslimanski kulturno-historijski spomenici i objekti u Novom Pazaru danas su na većem iskušenju nego u bilo kom proteklom periodu mračne historije Bošnjaka ovih prostora. Vakufi su dio kulturno-historijske baštine muslimana, oni su svetinja kojoj su se teško usuðivali nauditi i najveći zlikovci i tirani. Danas je u Novom Pazaru prava borba za očuvanje onoga što nisu uništili komunisti – džamija, mekteba,  vakufa, muslimanskih groblja. Ono što nisu uspjeli komunisti, danas pokušavaju neki novi, koji nam se predstavljaju kao naši. Da ne govorimo o diskriminaciji u smislu da se ka Ðurðevim stupovima asfaltira put po nekoliko puta, a da mnoge džamije nemaju tu privilegiju ni prvi put; da se iz državnog budžeta ne izdvaja ni jedan dinar za obnovu i održavanje islamskih spomenika, a za sve ostale ima; da sva djeca imaju potreban tretman u strukturama vlasti u opštini Novi Pazar, osim ona koja pohaðaju Medresu – ona nemaju pravo ni na šta. Sve škole imaju pomoć za ogrjev, samo djeca Medrese nemaju pravo na isto. Predsjednik opštine nagraðuje uzorite i odlične ðake svih srednjih škola, samo ne Medrese. Zar meðu njima nema takvih? Sve ovo nam daje  za pravo da se zabrinemo da ona mračna vremena nisu prošla. Ponovo se dešava diskriminacija, vjerska diskriminacija, i to u najružnijem obliku. Sada ne samo da ne održavaju kulturno-historijske objekte, već pokušavaju da ih oduzmu i unište.
Dakle, moramo priznati, kada su u pitanju ovi objekti muslimana i odnos ovih "naših" prema istim, stanje se promijenilo. Oni ne samo da ih ne održavaju, iako su to dužni, već ih uništavaju. Svež primjer je pokušaj prodaje zgrade Islamskih ustanova u centru Novog Pazara, a sada zgrade Fakulteta za islamske studije. Takoðer je aktuelna pokušaj uzurpacije vakufa koje su komunisti oduzeli, poznatog danas kao Bolničke livade, a nekada kao Vakufske livade.
Vrhunac nepravde koja se obrušila nad muslimanima ovih prostora je i nasrtaj na svetost institucija Islamske zajednice. Odreðeni krugovi vlasti, kako onih u Beogradu tako i ovih u Sandžaku, pokušavaju ono našta se nijedna prethodna vlast nije usudila. Umiješali su se u organizaciju i rad Islamske zajednice, pokušavajući preko izdajica našeg naroda da nametnu svoj koncept i organizaciju vjerske zajednice koja bi im služila za regrutovanje biračkog tijela. Preko noći su nastale megalomanske institucije tipa rijaset, vrhovni sabor, historijski reis, a zaboravljene su institucije koje su vijekovima opstajale, a njeni velikodostojnici su, navodno, smijenjeni. Tim pokušajem puča u Islamskoj zajednici nisu potcijenjene samo institucije vjerske zajednice, u ovom slučaju  Islamske, već je potcijenjen narod koji pripada toj vjeri i zajednici, potcijenjena je elita našeg naroda, kako ona svetovna tako i ona iz krugova imama koja je svojom nepokolebljivošću pokazala svoju visoku svijest. Za dio vlasti, medije i ostale strukture moći šačica nepismenih i polupismenih podanika postala je preko noći voðstvo u Islamskoj zajednici, dok su muftije, muderisi Fakulteta, profesori Medrese, vrhovni poglavar Islamske zajednice postali nebitni, njihov stav više nije važan, po njima se može gaziti, oni se mogu proglasiti smijenjenim, nekadašnjim i slično. Zar ima veće nepravde i diskriminacije. Znali smo da nas smatraju zaostalim i da našem narodu pripisuju epitete nepismenih, zaostalih, primitivnih, ali ni slutili nismo da će i na tako nešto biti spremni.
No, veličina ovih vakufa, džamija, spomenika vjere i kulture bila je veća od mnogih koji su na njih nasrtali i onih koji su ih zapostavljali, tako da će i institucija Islamske zajednice sa svim svojim resursima, narodom, ulemom, vakufima opstati i očuvati svoju svetost uprkos jačini napada i podlosti napadača. Kako je snaga i moć vakufa nadživjela mnoge probleme i nedaće, tako će, ako Bog da, i Islamska zajednica nadživjeti sve nas i ostati onakva kakva treba biti. Nadamo se i molimo Allaha da će nadživjeti i ova teška vremena i da će ostati da služi onoj svrsi zbog koje su je i njeni graditelji, dobrotvori, vakifi i zamislili, uvakufili i ustanovili.
A za ove "naše" pitamo se da li su naši? A za ove puteve pitamo se da li su oni koji spajaju ili, ne daj Bože, oni koji razdvajaju?