HomeGlas islamaAnalizeHoću da pitam 6. Decembra 2007. Analize 1227 Piše: Rifat Redžović Povod za pisanje ovog teksta našao sam u emisiji Hoću da pitam (riječ je o emisiji od 23. novembra), koja se na našu žalost, emituje putem Regionalne televizije koja permanentno, preko voditelja i urednika pomenute emisije, vrši intelektualni atak na bitak Bošnjaka kao razumnih stvorenja. Da li se voditelj koji je umislio da je nekakav kreator javnog mnijenja u ovoj našoj cenzuriranoj i slobodno mogu reći, informativnoj neslobodi, toliko izgubio da više ne može nikako uhvatiti vezu sa stvarnošću, ili je jednostavno rečeno, urednik i voditelj samo oličenje i refleksija svog intelektualnog potencijala ostaje tek da se vidi. Toliko degradirati duhovnost i potcijeniti u tolikoj mjeri kolektivnu svijest jednog naroda je prosto nevjerovatno tako da se ta, toliko čudna intelektualna mehanika, može pojmiti samo na jedan razumljiv način koji ukazuje na namjerno distribuiranje takvih, za nas Bošnjake nedostojnih emisija, i na činjenicu da se sa nama Bošnjacima od strane Bošnjaka koji kreiraju tu politiku, postupa krajnje neprimjereno i sa razine koja ne može nikako ponijeti epitet minimuma obrazovanosti u najmanje dva slučaja. Prvi i manje bolan slučaj po nas Bošnjake leži u činjenici da su odrasli ljudi, imami, koji su učestvovali u toj famoznoj emisiji, njih šestorica, odgovarali na pitanja famoznog voditelja i još famoznijeg urednika, kao da su prvačići i kao da su bez iole obrazovanja, morali da samo konstatiraju one odgovore koji su nužno slijedili iz navodno postavljenih pitanja. Prema njima šestorici učinjena je tolika nepravda, od strane voditelja, tako da su vjerovatno tokom cijele emisije bili svjesni zamke u koju su upali. Oni znaju, i to dobro, da se ne smije nikako na pitanja koja već podrazumijevaju odgovore odgovarati. Sve ono što su njih šestorica pokušavali reći to veče, svodilo se na to, da se oni ustvari, jednostavno zgražvaju i na pomisao neslobode kada je u pitanju sloboda mišljenja i govora. Ustali su protiv Islamske zajednice, po njihovim riječima zbog toga, jer su u okviru postojeće Islamske zajednice bili neslobodni, pa su eto stvorili novu i slobodniju Islamsku zajednicu u kojoj će vrlo hrabro iznositi svoja mišljenja kad ono, na najnižoj razini pokazivanja slobode oni ponavljaše i upravo nam pokazaše svoju neslobodu, kada su voðeni "čvrstom i sigurnom palicom" pomenutog voditelja morali samo potvrðivati ono što se od njih tržilo. Da se poslužim terminologijom jednog od njih, neću da imenujem ni jednog gosta nedostojne, po nas Bošnjake, emisije jer plašim se da su oni u svojoj duhovnosti jedno, te da ih ne možemo nikako izdvojeno promatrati. Uporno se jedan od njih, ili imam ako hoćete, trudio te nesretne večeri, da pojasni pojam duhovnosti u smislu da nama Bošnjacima duhovni centar nikako ne može biti Sarajevo. Da nisam svojim ušima i svojim očima slušao i gledao to, do tada neviðeno, a tiče se pokušaja pojašnjenja pojma duhovnosti, rekao bih da je tako nešto nemoguće. Otkuda pravo tom čovjeku, u daljem tekstu sofisti, da krivo prezentira javnosti nešto što u najmanju ruku nema blage veze sa istinom, sa znanjem, i sa elementarnim obrazovanjem kada je u pitanju konstruisanje i obrazovanje pojmova. On je očito te večeri zaboravio da se ne nalazi na nekakvom sijelu na kojem je "oborio s nogu" slušaoce i prisutne u smislu zamaranja, i krenuo je u pojašnjavanje nečega sa čime nema blage veze. Da je sofista malo više literature čitao, a ne mlatio praznu slamu, nikako mu se ne bi "omaklo" ono silno neznanje koje je pokušao prenijeti malom broju istomišljenika koji se rukovode pragmom, te na osnovu toga i ne slušaju silnu i plahu terminologiju koji je ovaj pokušao znanstveno da upotrijebi. Sa željom da izgleda što je više moguće intelektualnije, taj zanesenjak esencijama, samo sebi poznatim logičkim zakonima, doðe do zaključka da centar duhovnosti uopće, ne mogu biti: Sarajevo, Bosna i Hercegovina, porodica, škola, ulica, institucija, povijesno razdoblje, i sve ono što kreira opći stav koji se može odrediti kao uniformno mišljenje koje stoji nasuprot nečemu što Englezi najčešće predstavljaju kao ideju liberalizma koja se proteže, a čak što više i miješa, sa onim što se da definirati ili pojmovno i suštinski odrediti kao anarhija. Otkuda hrabrosti pomenutom sofisti koji želi izgledati kao mudrac da nam drži predvanja o nečemu što je za njega silna nepoznanica, i o tako važnim znanstvenim problemima kojima se bave posebne naučne discipline, o kojima, sigran sam on nikada nije čuo. U ovom slučaju je očito riječ o nekom od oblika intelektualne drskosti, koja kada se pomiješa sa nemogućnošću da se sankcioniše i sa silnom željom da se bude neko, navodi na pomisao da se radi o djelovanju koje degradira i koje se poistovjećuje sa thanatosom ili nekakvim drugim oblicima rušilačkog djelovaanja a ne nikako duhovnog stvaranja. Što se čovjek, pitam se i ujedno i čudim, odlučio da nam krivo ukazuje na samo njemu poznatu, njemu argumentovanu i samo njemu evidentnu stvar, kojoj očito vjeruje, da nam Sarajevo ne može biti duhovni centar. Normalna je pojava da ljudi ne mogu dovoljno znati i da su, još od vremena Sokrata, svjesni svog neznanja. Svjesni su ljudi da je ljudsko znanje ograničeno, da se može izmjeriti i ocijeniti i da je u tom pogledu ljudsko znanje omeðeno konačnošću, a da je, kada je u pitanju ljudsko neznanje, ono praćeno kategorijom beskonačnosti kao njegovim osnovnim atributom. Na kraju ovog dijela teksta želim sofisti ukazati na prihvaćeno u nauci odreðenje i podjelu logičkih grešaka na: 1. sofizme i 2. paralogizme Sofizmi su namjerne logičke greške koje imaju za posljedicu stvaranje odreðene smutnje i jedini im je cilj i zadatak da neistinu predstave kao istinu. O paralogizmima nema potrebe da govorim jer se oni u ovom slučaju ne pojavljuju. Kada je u pitanju dalja analiza već pomenute sramotne emisije, koja se usput da kažem, sutradan reprizirala, moram ukazati i na izlaganja ostalih. Izreče jedan gospodin te večeri i jednu mogućnost, koje smo se svi trebali uplašiti i koja, po njemu, zavreðuje naročitu pažnju, i koja se mogla "lako desiti" i tako obistiniti u jednom tako ozbiljnom trenutku koji se u posljednjih desetak godina nije zabilježio na ovim prostorima, a tiče se nasrtaja na Altun-alem džamiju, i mogućnost njegovog ranjavnja ili ubistva, kako on kaže, i tu mogućnost stavlja u istu ravan sa činjenicom da je skroz na drugom mjestu ili, hajde da kažem, u drugom taboru, koji je uz to i zidom odvojen, ranjen jedan čovjek. Izjednači čovjek ta dva slučaja, ranjavanje jednog čovjeka-što je činjenica, i mogućnost njegovog ranjavanja, što je u ovom slučaju čista sofisterija, i zahvali se Bogu, što je eto samo to bilo. Na jednoj strani, u ovom slučaju, imamo bojazan i pretpostavku, što je najbitnije, da je metak poslije ranjavanja čovjeka koji je branio imovinu Islamske zajednice, eto nekim čudnim putevima mogao "preskočiti", kao skakač sa motkom na atletskom mitingu, zid i doći do njega i na taj ga način ozbiljno povrijediti. Gledam ljude kako klimaju glavama i samog novinara i urednika te emisije kako reaguju na školske primjere nelogičnosti i načina koji nikako ne mogu biti u službi ispravnog mišljenja. Drugi slučaj koji je nevjerovatno bolan i koji se želi predstaviti kao jedno ustaljeno mišljenje koje direktno potcjenjuje duhovnost i kolektivni intelekt nas Bošnjaka može se odrediti kao mišljenje da se nama Bošnjacima može sve i svašta prezentirati i servirati na tako bezličan i nedoličan način, putem sredstava javnog informisanja i posebno televizije kao najmoćnijeg informativnog sredstva, da ćemo svi mi aplaudirati onim koji su učestvovali u toj emisiji, a koje ne želim imentovati (da napomenem još jednom, to je izraz koji upotrebljava jedan od voða novog pokreta muslimana na ovim prostorima). Sam koncept emisije koji je trebao prikazati puni sjaj novootkrivenih izvora naše duhovnosti, pod voðstvom neukog, pokazao je samo bijedu pokušaja nasrtaja na naše dostojanstvo i kao gledaoca i kao ljudi koji posjeduju veći broj moždanih ćelija koje su u funkciji, nego što su kreatori i emisije i svega ovoga mogli pretpostaviti. Postavljam pitanje svim razumnim ljudima koji posjeduju barem imalo intelektualnog poštenja i imalo moralnosti: kako izdržati urednika i voditelja emisije i koliko će takvih nedozrelih i degenerativnih emisija još biti na repertoaru Regionalne televizije? Može li se nekako taj novinar vratiti u školsku klupu da obnovi osnovno gradivo koje je neophodno za najniži oblik komuniciranja i interakcije sa drugim? Koliko su graðani potcijenjeni kada se i posle ovakvih besmislenih trabunjanja niko ne izvinjava širokom auditorijumu koji se nada, da će sa televizije čuti nešto pametno. Hoću da kažem da su ovi i njima slični ljudi izuzetak kada je u pitanju slika sandžačkog intelektualca. Oni ne vladaju osnovnim logičkim, gramatičkim i nekim ostalim najosnovnijim normama. Pored svega viðenog usudi se "strašni novinar i urednik" i na jedan smjeli potez da pozove glavnog muftiju u Srbiji Muamera ef. Zukorlića, da neki put "svrati do njega" i da malo proćaskaju o ovim temama i da u razgovor uključe izdvojene elemente Islamske zajednice i da tom prilikom, probaju usaglasiti stavove ako je to moguće. Zamislite molim vas jednu situaciju u kojoj glavnu riječ vodi jedan novinar koji ne umije osmisliti ni osnovno novinarsko pitanje, a posebno ga ne umije postaviti. Hoće novinar da razgovara sa demek "zavaðenim stranama". Neosporno je da ovaj novinar, kako ga neki iz milošte zovu, ima ogromnu želju da se naðe u studiju sa glavnim muftijom ef. Zukorlićem i sa onim prije pomenutim imamima, i da o tako bitnim stvarima sa njima priča o temama kao što su duhovnost muslimana, duhovnost Bošnjaka, da priča o Sarajevu kao "eventualnom" duhovnom centru i da o tim i sličnim stvarima "ćaskaju" ali na samo njemu primjeren i poznat način. U tom pogledu ću mu opet nešto kazati što ima uporište i u Knjizi i u samoj ljudskoj duhovnosti koja se odreðuje kao znanost. Izjednačiti nejednake je u najmanju ruku neozbiljno, neprimjereno i nemoralno. I za kraj, najveći i najsposobniji novinari današnjice u onoj nam nekada zajedničkoj državi koji profesionalno ili neprofesionalno rade svoj posao, i koji su, moramo to priznati, izuzetno obrazovani, nevjerovatno žele da se naðu zajedno sa muftijom u emisiji, i da potom danima govore o utiscima koji je na njih ostavio. Tako velika intelektualna imena, kao što su akademici, doktori nauka, najpoznatiji političari, prisutni na naučnim simpozijumima odaju preko ef. Zukorlića počast i teologiji i nauci. Dakle, izjednačiti neobrazovano s obrazovanim i znanje sa neznanjem je po meni nevjerovatan grijeh, i na kraju postavljam jedno nelogično pitanje svima nama i postavljam jednu konstataciju. Pitanje glasi: O čemu bi takav jedan novinar mogao pričati sa tako obrazovanom osobom? Konstatacija izgleda ovako: Pogrešno ste procijenili inteligenciju jednog naroda.