Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

Hvala Allahu
izvoru svjetlosti nebesa i Zemlje! Allah upućuje svjetlosti Svojoj onoga koga
On hoće. Allah sve dobro zna.

Draga braćo i
sestre,

Ove godine se
mjesec juli poklopio sa mjesecom redžepom. Oba ova mjeseca za nas imaju posebno
značenje. U mjesecu redžepu Nuhova, a.s., laða je, po Allahovoj zapovijedi,
spasila čovječanstvo. Zato je Nuh, a.s., propisao svom narodu da posti u mjesecu
redžepu. U duhu te Nuhove tradicije, Muhammed, a.s., je rekao da je mjesec
redžep odabrani mjesec u kojem se dobra djela nagraðuju mnogostruko, pa ko
isposti jedan dan u redžepu, kao da je postio godinu.

U mjesecu julu
nije bilo bosanske laðe da spasi Bosance od genocida, ali je preživjela
bosanska duša koja danas i ovdje svjedoči o čovjekovom zloduhu ( النفس
أمّارةٌ بالسوء), od kojeg duša čovječanstva danas pati (النفس اللوامة),
zato što se bosanska duša nije smirila (النفس
المطمئنّة) od zločina genocida.
I sve što duže zloduh ( النفس أمّارةٌ بالسوء)
bude na slobudi, sve više će duša čovječanstva patiti od krivnje
savjesti (النفس اللوامة),
a sve manje će bosanska duša nalaziti smiraj (النفس
المطمئنّة). Zato se zloduh mora ukrotiti i staviti tamo
gdje mu je mjesto, jer duša čovječanstva ne može više trpiti bol; jer
bosanska
duša ne može više podnositi nemir. Bosanska
duša mora naći svoj smiraj i na nebu i na Zemlji. Duša je jedno biće
čovječanstva.
Ona nije omeðena nikakvim oznakama; nema boju, nema rasu, nema trasu.
Duša je
izvan i iznad tijela. Ona živi i nakon smrti tijela. Tijelo je složeno
od
razlilčitih dijelova; omeðeno je raznim oznakama; uvjetovano raznim
okolnostima; podložno raznim nadražajima. Rana na tijelu je bolna, ali
rana na
duši je bolnija zato što dira u samu bīt čovječanstva.

Zato kad ste
ovdje u Potočarima na dan 11. jula, nemojte pitati koliko je kostiju naðeno,
već pitajte koliko je smirenih duša a koliko još čeka da im spomenemo ime i da
im kažemo kako nam je ovdje – nama koji danas pred njima otkrivamo naša djela. Jer,
kao što nam se prenosi u jednoj predaji: „Vaša djela izlažu se pred vaše pretke
i roðake, koji su se preselili na drugi svijet, pa ako su vam djela dobra, oni
su zadovoljni i sretni, ali ako nisu dobra, oni uče dovu: – Bože, ostavi ih još
na životu, tako da ih uputiš na pravi put kao što si i nas uputio" (اللهم لا تمتهم حتي تهتديهم كما هديتنا).

Draga braćo i
sestre, nikad kao danas, i to baš na ovomo mjestu, nije nam bilo tako važno da
čujemo ovu poruku, a to je da je ovo mjesto i ovaj dan za sve nas ispit, kao
ispit na Sudnjemu danu, gdje svi gledaju naša djela – i naši preci i naši
potomci. Šta im imamo pokazati i reći o našoj slozi ili neslozi; o našoj
iskrenosti ili neiskrenosti; o našoj zrelosti ili nezrelosti; o našoj
meðusobnoj solidarnosti ili nesolidarnosti?!

Da li smo
razumijeli ovu Alejihsselamovu poruku: المؤمن مرآة المؤمن (Vjernik je vjerniku
ogledalo)!? Dakle, čin jednoga izmeðu nas je ogledalo svih nas. Zato ako vidiš ružno djelo kod svog brata, odmah ga popravi
kod samoga sebe. No, najteže pitanje za nas je pred ovim šehidima u Potočarima
da im kažemo koliko se meðusobno pomažemo, koliko smo spremni svoje osobne
interese podrediti općem dobru za narod i državu, jer, naša nas vjera uči: „Onaj
koji nije spreman bratu svome biti na pomoći, doživjet će poniženje od kojeg se
neće moći oporaviti." Jer onaj koji nije na usluzi ljudima, nije ni u službi
Uzvišenog Boga.

Dakle, valja nam
graditi bosansku laðu spasa, poput one Nuhove u kojoj će svi imati dovoljno
mjesta i u kojoj će svi biti zadovoljni i sretni. To nam je zapovijed od
Svevišnjeg Boga „Koji nas je sve stvorio od jedne duše (خلقناكم من نفس واحدة),
pa je od nje nastao par muško i žensko od kojih su se ljudi razmnožili. Zato
imajte na umu Božije prisustvo i nemojte kidati rodbinske veze, jer Uzvišeni
Bog sve prati što radite (Kur'an, 4:1).

Spoznaja da su u
Potočarima 11. jula, 1995. god. ljudi ubijani samo zato što su muslimani kod
nas izaziva čuðenje, jer ne možemo vjerovati da se tako nešto moglo dogoditi u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata i stvara osjećaj straha, jer se bojimo da se
tako nešto može opet dogoditi ako bosanski muslimani budu ostavljeni bez
mogućnosti da se sami brane od progona i ubijanja.

Nije moguće naći
prave riječi utjehe za žrtve srebreničkog genocida, ali je moguće iskazati
poštovanje prema majkama Srebrenice koje svoj bol nose s vjerom u Boga i nadom
da srebrenička žrtva nije uzaludna.

Mnogo je sela i
gradova u Bosni i Hercegovini gdje je počinjen zločin nad nedužnim civilima.
Srebrenica je, meðutim, simbol najvećeg ljudskog stradanja potkraj dvadestog
stoljeća i zato mi danas i ovdje pozivamo Europu da 11. juli proglasi danom
žalosti u kojem bi se svi ljudi i narodi Europe
obavzali jedni drugima da se više nikad i nikome neće ponovi holokaust i
genocid.

Zato mi učimo ovu dovu:

Allahu Uzvišeni!

Neka tuga bude
nada!

Neka osveta bude
pravda!

Neka majčina suza
bude dova

Da se više nikada
i nikome ne ponovi Srebrenica!

(Potočari, 08.
redžep, 1429/11. juli, 2008)