Od kafane do kafane

Ovo komedija koju su Zilkić i njegova bratija pokušali „odigrati“ u kafani kod Muteta ne može se drugačije shvatiti osim kao krik očajnika koji, puneći stranice beogradske bulevarske štampe u ovim dosadnim i nezanimljivim jesenjim danima, pokušava odgoditi, barem na izvjesno vrijeme, svoj totalni fijasko
 
 

U subotu 25. oktobra, oko 10 sati izutra, stigla mi je sms-poruka od jednog prijatelja u kojoj me obavještava da se u kafani „Dolina Jerke“ u Novom Pazaru održava skup kojeg njegovi protagonisti još i nazvaše „zasjedanjem vrhovnog sabora“ nekakve virtuelne institucije čije postojanje ne poznaje Ustav Islamske zajednice. Ne mogu reći da sam bio iznenaðen, jer od njih čovjek sve može očekivati, ali sam, u najmanju ruku, očekivao da će barem „posmatrajući sa strane“ naučiti neke stvari. Pa i da su bukvalno shvatili riječi svog mentora Ugljanina da je „Islamska zajednica kao fudbalski klub“ trebali su znati da u fudbalskom klubu postoji nekakva procedura i najava izbora, makar nekoliko dana prije njihovog održavanja.
Naravno da se u ovakvom njihovom odnosu i „nesnalaženju“ krije strategija nastojanja obesmišljavanja čitavog procesa izbora u Islamskoj zajednici, kako bi se javnosti predstavila sasvim drugačija slika od one prave.
Da se vratim onoj sms-poruci. Kada sam je pročitao, odmah su mi se kroz glavu, kao rekonstrukcija dogaðaja, povratile slike od 3. oktobra 2007. godine kada sam isto tako, poslije pola noći, dobio sličnu sms-poruku o navodnom zasjedanju nepostojećeg „vrhovnog sabora“ na kojem su protagonisti paravjerske tvorevine izabrali svog harambašu.
„Zasjedanje“ od 3. oktobra 2007. godine, u kafani hotela „Tadž“, trebalo je označiti „konačni trijumf“ Sulejmana Ugljanina i njegovih nalogodavaca u pokušaju stavljanja Islamske zajednice pod svoje skute. Svima je, nakon nekoliko dana, bilo jasno da je posrijedi orkestrirani napad u kojem su učešća uzeli pojedini predstavnici državnih organa, posebno Ministarstva vjera i policije, predstavnici lokalnih samouprava u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici na čelu sa već spominjanim Ugljaninom, dijelovi obavještajnih struktura, a sve to se dešavalo pod budnim okom novinarskih „objektiva“.
No, zahvaljujući, prije i iznad svega, volji Onoga Koji svime upravlja, svijesti vjernika i odlučnosti onih kojima je ponuðen emanet voðenja Islamske zajednice, pod uslovom da ne znaju izdati, projekt rušenja Islamske zajednice kroz formiranje paravjerske tvorevine nije uspio.
Jedan od glavnih razloga zašto se odlučilo da se poslije pola noći, prošle godine, bez prethodne najave, organizuju „izbori“ za voðu paravjerske tvorevine, jeste svakako taj što su protagonisti takvih dešavanja, ali i njihovi mentori, bili svjesni da većini vjernika, članova i službenika Islamske zajednice obraz i vjera nisu predmet trgovine, te da bi kroz legalnu proceduru sprovoðenja izbornog postupka i tada, kao uostalom i uvijek, njihov koncept izdaje bio poražen.
Znali su oni da nemaju nikakvih šansi ako se sve odvija javno, „usred bijela dana“, kroz izbornu proceduru koja traje desetinu dana, gdje se prvo biraju predstavnici džemata, pa zatim formiraju skupštine medžlisa, koje zatim biraju svoje predstavnike u odborima medžlisa, skupštinama muftijstava i Saboru Islamske zajednice, da bi potom po jasno utvrðenoj proceduri birali glavnog muftiju izmeðu nekoliko predloženih kandidata od strane medžlisa, ustanova i udruženja koji funkcionišu u sastavu Islamske zajednice.
U junu su održani redovni izbori na svim nivoima u Islamskoj zajednici u Srbiji, po gore navedenoj proceduri, koji su po svojom masovnosti, nezabilježenoj prilikom ranijih izbora, potvrdili legitimitet izborne procedure, a samim tim i izabranih predstavnika i čelnika Islamske zajednice, kojima je povjeren novi mandat u trajanju od četiri godine.
Tada, a pogotovu nakon političkog kraha jednog od glavnih ideologa paravjerske tvorevine, Ugljanina, ali i skorašnjeg hapšenja glavnog finansijera iste, u čijoj je kući, dobijenoj na kocki, smještena i tzv. “medresa“, a u dućanu do kojeg je došao na kontraverzan način i sjedište ove tvorevine, Ibrahima Fakovića zvanog Krnjo, svima je postalo jasno da je požar sumnje i fitne koji su izazvali lokalizovan i da samo još traje proces sagorjevanja ostataka.
Ovo komedija koju su Zilkić i njegova bratija pokušali „odigrati“ u kafani kod Muteta ne može se drugačije shvatiti osim kao krik očajnika koji, puneći stranice beogradske bulevarske štampe u ovim dosadnim i nezanimljivim jesenjim danima, pokušava odgoditi, barem na izvjesno vrijeme, svoj totalni fijasko.
I oni su toga svjesni. Jadna je to, makar bila i paravjerska tvorevina, kojoj „izborni legitimitet“ daju propali bisnismeni koji u tome vide šansu da se domognu vakufskih dobara; pojedini višestruki „hadžije“, poznati po tome što za njih komšije kažu da su poput crne mačke: „Kada ih vidimo, tri dana sreće nemamo“; propali imami, koji su za honorar od 10 eura spremni do „prekosutra blagosiljati“.
Kad svemu tome dodamo još i nezaobilazne Jusufspahiće, koji već duži period služe kao fikusi odgovornima u Nemanjinoj 11, onda je slika potpuno jasna.
Ono što mene zanima, kao i, siguran sam, mnoge druge, jeste to zašto je Zilkić ponovo izabran na period od jedne godine.
Znam da mu mi već odavno ništa ne vjerujemo, ali očigledno znajući o kakvom se karakteru radi, ne vjeruju mu ni oni koji su ga, navodno, ponovo birali, ali, izgleda, ni oni nisu imali IZBORA!

Dr. Admir Muratović