Napadi na islam nekad i sad

Zar je trebalo tako uzoritu ženu kao što je Ajša, žena Muhameda a. s., majka pravovjernih (ummul mu`minin), prikazati kao razvratnicu, da bi je zajedno sa Kleopatrom, Lukrecijom i drugim preporučili našim ženama

Objavljivanje knjige „Dragulj Medine“ nedavno je izazvalo mnogo reakcija u Srbiji. Jedni su se bunili što su im povrijeðena osjećanja, a drugi su se borili za prava onih koji vrijeðaju druge. Tu se oglasio i zaštitnik prava graðana, ali u ovom slučaju samo onih koji vrijeðaju, a ne onih koji su povrijeðeni. Navodni zaštitnik se sjetio muslimana i Islamske zajednice samo onda kada su napadnute njihove svetinje. Pomislio bi neko da je reagovao da ih zaštiti, ali moramo ih razočarati, reagovao je da se obezbijedi da se nesmetano omalovažavaju i blate.
Islamska zajednica je bila meta mnogih drugih navodnih zaštitnika prava blatitelja. Ona je predstavljena u Srbiji kao fundamentalna, radikalna i ko zna kakva sve ne, samo zato što je iznijela svoj stav. Samo zato što je kazala da to vrijeða muslimane. Mnogi su gromoglasno uzviknuli da je prešla svoja ovlaštenja. Nije ni to smjela reći. Preko noći je blatitelj proglašen žrtvom svojih žrtava. 
Danas „Dragulj Medine“ nije samo problem Srbije, on je postao globalni problem, ili je objavljivanje te knjige dio globalnog plana koji traje već decenijama. U prilog tome navest ćemo zanimljiv tekst objavljen u „Glasniku“ Islamske zajednice iz 1968. godine, koji ima veze sa ovim što se danas dešava. Objavljen je u rublici Pitanja i odgovori. Zanimljivo je da, i pored tadašnjeg totalitarnog režima, niko nije osudio stav Islamske zajednice u SFRJ, koja je oštro osudila objavljivanje slične sadržine. Danas u dvadeset prvom vijeku nameće se pitanje da li smo to napredovali ili, ne daj Bože, zaostali.
Pitanja i odgovori – Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ 1968. god

Fejzulah-ef. Hadžibajrić iz Sarajeva piše:

Nedavno me je susreo jedan intelektualac i pitao o nekim elementima iz života hazreti Aiše, radiallahu anha, koje je pročitao u knjizi „Ajša – najmilija Muhamedova žena“, napisao Kurt Fišer, preveo Jovičević, Beograd, Rad, 1966. Pošto sam mu odgovorio kako sam znao, knjigu sam uzeo na čitanje.
U pobijanju ove knjige napisala bi se cijela knjiga.
Molim da se u Glasniku VIS-a u rubrici „Pitanja čitalaca“ kaže da je sadržaj knjige neistina.

Odgovor:
Može se sasvim kategorički reći da do danas na našem jeziku nije ništa lažnije, sramnije i bestidnije objavljeno o Muhamedu a.s. i drugim najistaknutijim ličnostima islama nego što je knjiga „Ajša“. Teško je vje¬rovati da i u svjetskoj literaturi postoji uvredljiviji i bezočniji pamflet od „Ajše“. Malo je reći za ovo djelo da predstavlja najobičniju klevetu i najordinarniju izmišljotinu. Ovo je nešto više od svega toga. Ono, bez sumnje, krije u sebi elemente podle podvale. To je svjestan pokušaj da se na jedan nedostojan način najsvjetliji likovi islama prikažu neupućenim čitaocima u najcrnjoj slici. Dosta je samo da se „Ajša“, majka pravovjernih, prema kojoj svi muslimani iskazuju najveće poštovanje, prikazuje kao obična razvratnica. Svrstana je u red najvećih razvratnica svih vjekova, kao što je Kleopatra, Lukrecija Bordžija, Nepertita itd.
Mi ne kanimo ovdje polemizirati sa autorom „Ajše“ Kurtom Fišerom, jer smatramo da za to nema potrebe. Vjerujemo da je malo ko imao strpljenja da do kraja pročita ovu knjigu. Dovoljno je bilo pročitati samo par stranica, pa da čovjek uvidi svu besmislenost daljeg čitanja. Više je nego očito da nema nikakve potrebe pobijati sadržinu knjige. Svakom je potpuno jasno da je ta sadržina puka zlonamjerna izmišljotina, sračunata na odreðene efekte.
Nas, meðutim, interesira ovom prilikom jedna druga stvar: interesiraju nas motivi izdavačkog preduzeća „Rad“ pri izdavanju ove i sličnih knjiga. Naime, ovo je preduzeće kao posebno izdanje „Biblioteke Femina“ izdalo knjige Ajša, Kleopatra, Lukrecija Bordžija, Nepertita i Šeherzada. Ovo izdanje je upriličeno za 8. mart – Dan žena da bi moglo poslužiti kao prigodni poklon ženi. U tom smislu je i reklamirano i preporučeno muževima kao dobar dar ženi. Na stranu sada „Ajša“, kao uvreda svim muslimanima, ali zar ovakav poklon neće predstavljati uvredu za sve naše žene i sve naše domove. Znači li to da preduzeće „Rad“, time što je odabralo ove knjige kao poklon našoj ženi, ističe Kleopatru, Lukreciju Bordžiju, Nepertitu, kao primjer i kao uzor žene. Teško je to vjerovati, ali još teže razumjeti i shvatiti smisao ovih poklona.
Zar je trebalo tako uzoritu ženu kao što je Ajša, ženu Muhameda a.s. „majku pravovjernih“ (ummul mu’minin) prikazati kao razvratnicu, da bi je zajedno sa Kleopatrom, Lukrecijom i drugim preporučili našim ženama.
„Rad“ bi morao znati da našem socijalističkom društvu nisu potrebne Kleopatre niti Lukrecije Bordžije. Našim domovima ne trebaju takvi uzori. Niko od nas ne bi želio da ima takvu ženu. Nudeći ovakve knjige preduzeće „Rad“ je moglo samo uvrijediti naše žene, majke, sestre i kćeri.
Ne možemo a da ovom prilikom ne upozorimo na činjenicu da se u našoj izdavačkoj djelatnosti ne poklanja dovoljna pažnja moralnom odgoju mladih generacija. Stvaranjem boljih materijalnih uslova, što se postiže u socijalizmu, omogućava da se savremeni čovjek sve više odaje strastima i iživljavanju. Otuda izvjesna čudna ponašanja kod naših ljudi. Otuda pojava bitlsa, čupavaca, čudnog seksualnog ponašanja itd. U tom svjetlu, po svoj prilici, treba gledati i na slučaj izdavanja pomenutih knjiga, jer se vjerovatno računalo na takvu sklonost savremenog čovjeka. Slično je sa programima radija i televizije, kao i sa sadržinom filmova. Dobija se utisak kao da se sve ovo orijentisalo na jačanje i izazivanje onog čulnog, nagonskog, nižeg, životinjskog u čovjeku, a ne onog višeg, ljudskog, božanskog.
Postaje sve očitije da se orijentacija savremenog čovjeka na materiju sve više pretvara u negaciju duhovnih vrijednosti, što već sada izaziva oštre krize i dosta krupne deformacije u razvoju ljudske misli. U oblasti duhovnog života mnogo brže se ruši staro klasično nego li se podiže novo. Tako se čovječanstvo našlo u jednom vakumu, koji može da ima vrlo teške posljedice. Mi već sada osjećamo prisutnost ovih posljedica, koje nas najozbiljnije upozoravaju na neminovnu potrebu preduzimanja odgovarajućih mjera kako bi se ispunio pomenuti vakum i kako bi duhovna komponenta u ljudskom razvoju zauzela svoje mjesto.
U tom se najprije mora poći od doma, porodice. Naš dom treba postaviti na mnogo solidniju i čvršću moralno-etičku osnovu. Žena kao majka predstavlja glavni stub porodice i doma. Ona mora biti nosilac moralnih vrijednosti, kako bi ih mogla unijeti i usaditi u one nježne nevine i čiste duše.
Nama je jasno da tu svetu funkciju ne mogu obaviti uzori ala Kleopatra, Lukrecija Bordžija i sl., kakve uzore preporučuje „Rad“ našim ženama i majkama.

Mr. Balić Hajrudin