Kontinuitet mržnje: Zašto ne vole Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu

Ne znam ima li neko od Bošnjaka muslimana sa makar žerom časti i
dostojanstva, da može ostati ravnodušan na ovu u zadnje vrijeme
neviðenu (još od vremena ”profinjene” jugoslovenske UDB-e) hajku i
perfidnu ujdurmu protiv Islamske zajednice BiH, njenih institucija i
najvećih autoriteta, koja svojom žestinom od strane njenih aktera i
transmitera, prevazilazi čak i svoje
ateističko-sekularističko-antibošnjačko-antiislamske ideologe iz
prošlosti, koji su ih tako temeljito ”usmjerili” i duhovno
izvitoperili, još da su, ne daj Bože, kakvim slučajem živi, sami bi
bili začuðeni a i prezadivljeni svojim učenicima i sljedbenicima. Zašto
je to tako i od kud takva mržnja prema muslimanima BiH?

Ili podsjetnik zaboravnim

Od kuda takva mržnja prema muslimanima
Odgovor
na ovo pitanje, sadržano u samo jednoj rečenici, a koje uvijek iznova
postavljaju muslimanske generacije u BiH, skoro da i ne treba tražiti u
okviru ”vjerskih pitanja”, što bi možda bilo logično, obzirom da su
na meti uvijek prije svih vjerski autoriteti, ja ipak mislim da
odgovore treba tražiti u politićkoj sferi društvenih kretanja u BiH i
oko nje. Mnogo različitih i pravih odgovora zapisano je kroz proteklih
stotinu trideset sedam godina (računajući od 1882. g. kada je imenovan
prvi bosanskohercegovački reis). Ovi odgovori su se pojavljivali u
raznim vremenima, oblicima i formama. Najgori ali i najperfidniji
odgovori mogu se naći u dokumentima iz arhiva raznih državnih uprava
koje su gazdovale Bosnom od 1878. g. do 1992.g. (Austrougarska
monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska,
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija). Nemam namjeru od ove
svoje priče raditi naučni esej, samo želim navodeći neke primjere iz
prošlosti uputiti naše čitatelje na jednu od bitnih geneza mržnje
prema Islamskoj zajednici BiH koja se baš u ovo vrijeme posebno
intenzivira i zasigurno zbunjuje ponajprije one mlaðe i manje upućene.

Bilo bi dobro posebno mlaðim naraštajima da tragom nekih od primjera
koje ću navesti i svojih teza koje ću iznijeti, sami istraže i iščitaju
pojedina poglavlja historije Bosne i njihove jedine autentične
bivstvene vertikale tj. Islamske zajednice BiH. Možda ovo pročitaju i
nosioci i bolesni realizatori ideje kompromitovanja IZ BiH, koji se
nikako ne mogu načuditi, kako to da nikako ne mogu Bošnjacima
muslimanima (njihovoj zdravoj većini) već jednom objasniti zašto treba
da napuste svoju Islamsku zajednicu, a posebno im nije jasno od kuda
toliko povjerenje u istu i lojalnost prema istoj.

Bošnjački problem u stvari nastaje još u vremenu odlaska turske a
dolaskom austrijske vladavine. Svu jed koju su stoljećima akumulirali
europski kršćanski susjedi ondašnje turske monarhije čija je
najzapadnija provincija bila Bosna, čija je religija bio islam koji je
svojom pravednošću i svojom općom tolerancijom naspram drugih i
drugačijih, pod nosom tadašnjih europskih despota i totalitarista nudio
ljepši i pravedniji život, sručila se na Bošnjake muslimane koji su
smatrani negativnim recidivom turskog (čitaj islamskog) perioda u
kršćanskoj Europi, i koji su gle čuda ostali vjerni islamskom nauku i
sukladno tome takvoj filozofiji života. A to je bilo neprihvatljivo.
Kako bi "prevaspitali" i kaznili žilave Bošnjake eksperimentisali su na razne načine putem svojih administracija.

Reprezentnim primjerima obiluje naša historija, u tom kontekstu je i
donošenje Odluke Austorougarske monarhije o proglašavanju nevažećim
diplome muslimanskih intelektualaca, stečenih na visokim školskim
ustanovama ondašnjih univerzitetskih centara diljem velike turske
imperije, tako da su jednim neprincipijelnim carevim potpisom Bošnjaci
u to vrijeme vještački ostali bez svoje intelektualne elite, pa je samo
iz oblasti pravnih nauka, da o drugim oblastima i ne govorimo, tim
aktom decertificirano ekvivalentno današnjem vremenu, više stotina
pravnika, magistara prava, profesora i doktora pravnih nauka, a cilj je
bio jasan (kao i danas), obezglaviti ili ako hoćete obezpametiti
muslimanski narod koji je kao i danas najdržavotvornije tkivo u BiH
koje je stalno na putu svih javnih i tajnih dezintegrirajućih politika
naspram BiH. Znali su Švabe (austrougari) da snagu jednog naroda čine
pametni i bogati ljudi, pa kad su "riješili" pametne onda su došli na
red bogati. Tako se tzv. Zakonom o ziratnom zemljištu, hiljade hektara
plodne zemlje u čitavoj BiH otima od muslimanske vlastele i besplatno
dijeli seljacima (ali samo nemuslimanima) tako da Bošnjaci ostanu bez
bogatstva (kapitala) potrebnog za vlastitu opstojnost i odbranu ( ne
podsjeća li ovo na Palestinu!?) I tada u 19. stoljeću kao i pod kraj
20.(1992) domaća i europska javnost to prati bez značajnijeg
reagovanja. Znate li ko jedini podiže glas za spas? Tek uspostavljena
Islamska zajednica u BiH. Koja organiziranjem svojih muftiluka (regija)
medžlisa (vjerskih općina) i džemata (mjesnih zajednica) okuplja
bosanski muslimanski živalj iznalazeći rješenja za njihovu zaštitu i
opstojnost u novonastalim okolnostima obespravljenosti, diskriminacije,
atakaovanja na svetosti i sve ono što se zove antiislamizam europskog
tipa, do tada već viðen i uspješno proveden u Španiji (Andaluziji).
Tada se iz BiH iselilo više desetina hiljada bošnjačkih porodica u
Tursku. Nikakva država ili neka politička organizacija nije vodila
brigu o preostalim Bošnjacima muslimanima osim uporne i vjerne Islamske
zajednice BiH.

IZ-a nepremostiv problem neprijateljima
Od tada
svi neprijatelji bosanskih muslimana pa i Bosne i Hercegovine, njihove
domovine, jasno uviðaju da nepremostiv problem za "trajno rješavanje
islamskog pitanja" u srcu Europe predstavlja niko drugi doli Islamska
zajednica BiH.

Ovakva teorija i njena politika svakako se nastavlja i u doba
nastanka južnoslavenske zajednice pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca (nas nigdje ni na mapi) koja unosi dodatni srpsko-pravoslavni
antagonizam prema muslimanima kao, ili poturčenim Srbima ili zaostalim
Turcima, te svu svoju petstogodišnju frustraciju turske vladavine
iskaljuju nad Bošnjacima muslimanima, od političkog nepriznavanja i
protjerivanja put Turske, otimačine nacionalnih i privatnih dobara,
neviðenim urbicidom islamskog arhitktonskog naslijeða ne prezajući ni
od rušenja desetina objekata vjersko obrazovnog karaktera, pa sve do
bukvalnog klanja i istrebljivanja čitavih muslimanskih zajednica
(posebno u području istočne Bosne i Sandžaka). Ove dogaðaje vrlo
podrobno opisao je i dokumentovao negdje osamdesetih godina prošloga
stoljeća Vladimir Dedijer u knjizi ”Genocid nad Muslimanima”

Uz obespravljeni narod
To je vrijeme ponovnog
velikog ponižavanja i iseljavanja Bošnjaka u pravcu Turske. A s
obespravljenim muslimanskim narodom i dalje ostaje Islamska zajednica
dijeleći s njima surovu i nehumanu stvarnost, a uz pomoć svojih časnih,
skromnih i tihih imama, odgaja i obrazuje čitave naraštaje ondašnje
mladosti, bdijući nad njihovom daljnom sudbinom boreći se za zaštitu
njihovih vjerskih ali i nacionalnih prava. Iz kruga svojih kadrova
odgaja i podstiče utemeljitelje narodnih društava i organizacija
(Behar, Gajret, razna školska društva) i sl. Kao pretače ili jezgra
budućih političkih organizacija koje su ostali narodi u BiH uveliko već
imali i uživali.

Dakle to je ujedno i vrijeme prvih pokušaja da se muslimani
politički organizuju te da na tada mogući način pokušaju svojom
političkom snagom ostvariti i zaštititi svoje vitalne nacionalne
interese pa se u kontekstu tog vremena sjećamo političara Mehmeda Spahe
i njegove Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) koja je čak
svojim izbornim rezultatima osigurala i učešće u tadašnjoj Vladi, no
ipak moramo na žalost konstatovati da ovaj politički projekat nije
osigurao neke suštinske boljitke po ukupni političko pravni status
Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji. A kraljeva (Aleksandar) tzv.
Šestojanuarska diktatura sve je u stvari vratila na početak te poslije
zabrane djelovanja JMO, Bošnjaci muslimani opet jedinog zaštitnika i
kakvog takvog političkog skrbitelja imaju samo u Islamskoj zajednici
BiH.

Zora Drugog svjetskog rata čini raspad Kraljevine Jugoslavije
te se Bosna i Hercegovina sama se ni za šta ne pitajući, našla u
sastavu Hitlerove fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske.
Poglavnik ove tzv. države NDH, Ante Pavelić, želeći stvoriti nove
saveznike u antisrpskoj politici kao i dodatni regrutno-vojni
potencijal, muslimanima BiH pristupa na sasvim drugačiji način od već
ustaljene ignorantske politike ranijih vlastodržaca BiH, te muslimane
proglašava "cvijećem hrvatskog naroda" što dio neprosvijećenog prostog
puka doživljava kao priznanje i političko prihvatanje. Kakav je
tadašnji stav Islamske zajednice prema ovim i drugim novonastalim
okolnostima najbolje ilustruje činjenica da se njena većinom studentska
mladež, islamski odgojena i obrazovana organizuje u omladinsku
organizaciju Mladi Muslimani. Kakav je politički profil i kakav je
odnos prema fašizmu imala ova organizacija pokazuje podatak da su njeni
članovi mahom odbili mobilizaciju u redove Pavelićevih domaćih i
Vermahtovih njemačkih trupa. A za svoju aktivnost pomaganja i
spašavanja stradalnika fašističkog divljanja (Jevreji, Srbi, ljudi
”ljevičari”) mnogima iz ove organizacije bilo je suðeno u toku rata
pred sudovima NDH. Takoðe ne mogu a da ne spomenem javno zauzimanje
muslimanski uglednika tog vremena predvoðenih jedino Islamskom
zajednicom BiH, kroz skoro ultimativno zahtijevanje upućeno Anti
Paveliću za prestanak torture i progona i pokolja nad Srbima, čime su
muslimani manifestirali ideologiju pravednosti zasnovanoj na islamskoj
učenju tumačenoj od strane njihove zvanične Islamske zajednice čime je,
uz učešće velikog broja muslimana u partizanskim odredima, spašen obraz
Bošnjaka muslimana tokom perida fašističkog ludovanja.

Komunistički progon

Dolaskom kraja Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina ulazi u
sastav novoosnovane države Socijalističke Narodne Republike Jugoslavije
koju uz pomoć svoje komunističke partije predvodi partizanski komandant
Josip Broz Tito i gledano na tekst Ustava Socijalističke Republike
Bosne i Hercegovine moglo bi se reći da je status muslimana za nijansu
poboljšan u smislu načelnog političkog prihvatanja njihove prisutnosti,
ali naturanjem nacionalne odrednice Musliman a ne Bošnjak, bez prava
imenovanja svoga jezika (bosanski) nego naturanja jezičkog hibrida
(srpsko-hrvatski ) otvorenim nipodištavanjem vjerskih načela i
svetinja, progonom, za komunizam neprihvatljivih,
ideoloških i
političkih alternativa viðenih u redovima službenika Islamske
zajednice, bilo je jasno da počinje još jedna duga i neizvjesna noć nad
Bosnom i muslimanima.

Kroz narednih 50 godina slijede progoni, hajke, montirani sudski
procesi najčešće za kontrarevolucionarno djelovanje i fundamentalizam
to je služilo za uklanjanje pametnih i uglednih pojedinaca iz redova
članova ili uleme Isamske zajednice. Sa svima njima i tada jedino
ostaje Islamska zajednica koja je debelo "plaćala" svoj principijelni
odnos prema svome narodu. Oduzeta joj je skoro sva vakufska imovina,
rušene džamije zatvarane medrese i sl., a broj islamskih vjerskih
službenika koji će u narednih 50 godina prodefilovati kroz znane i
neznane jugoslovenske zatvore i kazamate, ostaje još uvijek tajna ali
se zna da je broj četverocifren. A zašto sve to? Pa zato što one
Bošnjake koje je odgajala Islamska zajednica nisi mogao pretvoriti u
bezvjerničke komuniste koji će kidati feredže sa svojih majki i
sestara, koji će šamarati po sarajevskoj čaršiji svoje roðene očeve
zbog nošenja fesa, koji će u obući ulaziti u džamije i oni što će kao
"avangarda socijalističkog društva" (komunisti) od običnog, poštenog
muslimanskog čovjeka, koji ostaje odan svojim islamskim uvjerenjima,
koji se u zajednici rukovodi načelima harama i halala, svim silama
nastojati putem državnih instrumenata indoktrinacije (obrazovanje,
vojska, milicija, mediji, potkupljeni doušnici) u javnosti ove ljude
predstaviti kao opasnost, i nepoželjni element društva, kojem osim da
radi i bude živ ništa od društveno socijalnih potreba nije ostavljeno,
trebalo ga je pretvoriti u duhovnu pustoš, predviðenu za nestanak.
Jedino zadovoljenje i tretman čovjeka ovi su ljudi imali samo u okviru
Islamske zajednice.

Ostaše samo hodže
Kad je Srbija uz pomoć
SDS-ovih aktivista izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. g. i
to taman kad su Bošnjaci muslimani pomislili da im je napokon priznato
pravo na državu, vjeru, jezik i sveukupnu nacionalnu kulturu, sretni i
miroljubivi, većina je prve granate dočekivala zabezeknuta nenalazeći
pri sebi razloge za to, misleći da njihova djela odreðuju njihov status
kod komšija Srba a poslije i kod Hrvata, već podobro uljuljani
socijalističkim "bratstvom i jedinstvom" i njime odmaknuti od svoje
uleme i svojih džamija, zaboravili su bili neke ranije napisane
”podsjetnike", ne mogavši prihvatiti činjenicu da su napadnuti,
zatvarani i ubijani samo zato što su pripadnici islama odnosno
muslimani. ”Tad s njihovog obzorja nestaše, veliki oci i vajne
demokrate, koji su im bili uzori i voðe, ostaše im samo baraća mu'mini
i njihove hodže” ( reče narodni pjesnik).

Da, kada je već pala odluka za konačno istrebljenje muslimana, tajno
ili prećutno odobrena i u svjetskim i europskim političkim centrima, uz
svoj narod bez straha i kalkuliranja stala je Islamska zajednica sa
svojom ulemom i svojim najistaknutijim članovima intelektualcima iz
domovine i iseljeništva. Kako je hrabrim i od Allaha pomognutim
veličanstvenim otporom propao plan nestanka muslimana i zbog toga
nemogućnost opstanka makar krnje Jugoslavije, komunisti i njihovi
kasniji sljedbenici i saveznici raznih boja i nijansi, sve su to s
pravom stavili na račun Islamske zajednice BiH a kad su napokon
dočekali da umre Alija Izetbegoviæ istaknuti član Islamske zajednice,
nesporni politički voða i reformator političkog djelovanja Bošnjaka
muslimana, i kada su podobro uspjeli zavaditi i konfrontirati njegove
političke nasljednike, što olakšava manipulaciju Bošnjacima
muslimanima, a možda omogući ili povratak političkih mrtvaca
komunističko-socijalističke sljedbe ili toliko željeno cijepanje Bosne,
gle čuda, reisu-l-ulema Islamske zajednice Bosne i Hercegovine odjednom
svjetski uvažena i priznata ličnost i kao vjerski autoritet i kao javna
društvena ličnost, sa doktorskom titulom i vrlo referentnim znanjem i
općim društveno političkim talentom i inventivnošću za vrijeme i
prostor svoga djelovanja, prihvatljivim načinom rezonovanja suvremenih
svjetskih nedoumica, reis koga narod voli i uvažava jer ga pored
ostalog i vjera tome uči i upućuje da poštuje svoje velikodostojnike, a
i historija neprašta onima koji je zaboravljaju. Reisul-ulema kakav je
dr.Mustafa ef. Cerić, sa svim svojim ljudskim mahanama i vrlinama dugi
niz godina željno je iščekivan od strane iskrenih Bošnjaka mu'mina.

Napadi u službi agresora

Vidite po mom mišljenju, svi oni koji blate i tako primitivnio
vrijeðaju našeg reisa i našu Islamsku zajednicu, iskreno se nadam da
rade isti posao sa približno istim uspjehom kao i agresori na Bosnu i
Hercegovinu u proteklom ratu, naime mnogi bosanci su tek u (i uprkos),
logorima i klanju, na svojim zgarištima i mezarevima svojih najbližih,
pod udarom granata, ostavljeni i poniženi, neočekivano od neprijatelja,
shvatili da su prevareni i uspavani komunističkim ”bratstvom i
jedinstvom”, da oni nisu Jugosloveni već da su Bošnjaci, da Allah
zaista postoji i da je vrijedan obožavanja a da su oni već stoljećima
muslimani kao i njihovi preci i da to nije ništa nazadno i loše već
naprotiv, prepoznali su ono što je kod njih najvrednije a to je ono što
su im agresori najviše napadali (kao i ovi danas) i uništavali, a to su
njihova ulema (nacionalna pamet) i njihove džamije (centri duhovne
moći) i da nema nikakvog razloga da ova blasfemična kampanja protiv
Islamske zajednice BiH i njene (naše) uleme, ne razotkrije stvarni cilj
sekularističkih fundamentalista, propalih komunista, frustriranih
ateista i kakve sve još ne društvene naplavine nepovratnih vremena.

Ovaj ”podsjetnik” treba da neopterećene samomisleće Bošnjake uputi
na čitanje i izučavanje svoje bliže i dalje historije kako ne bi bili
nezainteresirani smušeni i nijemi posmatrači zakulisnih igara i
otvorenih vrijeðanja i ponižavanja, te u nedostatku pravih
informacija ne budu lahke i statične ”mete”.

11. 02. 2009. g.
Senad Kubat, novinar i publicista iz Sanskog Mosta