HomeAktuelnostiSIK: Regionalizacija i kršenje vjerskih prava muslimana i Bošnjaka 9. Jula 2009. Aktuelnosti 459 Povodom aktuelnih pitanja regionalizacije Srbije i aktuelnih pitanja kršenja vjerskih prava muslimana i Bošnjaka u Srbiji, SIK je na sastanku čelnika održanog 1. jula 2009. god. razmatrao ova pitanja i kao zajednički stav iznosi sljedeće ocjene: 1. Zabrinjavajuća je sve učestalija praksa kršenja i nipodaštavanja vjerskih prava muslimana u Srbiji, a pogotovu u Sandžaku, kao i aktuelni politički procesi kojim se ne uvažavaju vitalni interesi bošnjačke manjine i svih graðana Sandžaka. Kontinuitet negativnog odnosa prema muslimanima Bošnjcima može se pratiti već od djelimičnog priznanja nacionalnog identiteta Muslimana partijskim dokumentima koja su imala značenje državnih dokumenata na plenumima centralnih komiteta u SFRJ i BiH , ŠTO JE 1961. U POPISU REZULTIRALO MOGUÆNOŠÆU IZJAŠNJAVANJA KAO MUSLIMAN U ETNIČKOM SMISLU, a 1971. mogućnošću izjašnjavanja kao Musliman u etničkom nacionalnom smislu sa velikim slovom M u značenju imena za nacionalnost. Do tada se muslimanima nije priznavala etnička osobenost i mogli su se izjašnjavati samo kao Srbi, Hrvati ili Crnogorci muslimanske vjeroispovijesti ili kao neopredijeljeni. Djelimičnost priznanja ogledala se u nemogućnosti formiranja nacionalnih i kulturnih institucija dok se jezik zvao srpskohrvatskim. Tu su osnove permanentnog negiranja nacionalnog identiteta Bošnjaka -Muslimana kao brozovske nacije, novokomponovane nacije i tome slično. Plan „Ram“ sa početka 90-ih godina, koji je pratila antimuslimanska propaganda na pozicijama Garašaninovih ideja, zagovarao je neminovnost raspada SFRJ te podjele BiH, što je u agresiji na Bosnu praćeno genocidom, etničkim čišćenjem i protjerivanjem muslimana, a u Sandžaku je pratila propaganda o srpskoj ugroženosti i iseljavanju, te pripremanja političkog terena za opravdavanje nasilja koje će biti primjenjivano. Sve ovo je zabilježeno u brojnim dokumentima mnogih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Ova politička situacija usloviće i pojavu ekstremnih shvatanja kod sandžačkih Bošnjaka, što je pothranjivano službama bezbjednosti, te pisanjem listova kao što su „Politika“ i druga glasila. 2. Islamofobija i antiislamska propaganda, otvorena ili prikrivena, i danas traje, a naročito je pojačana od 11. septembra i rušenja Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku, te pojavom Al Kaide. Razvoj islamofobije u svijetu pod izgovorom borbe protiv terorizma (Irak, Afganistan, slučaj Gvantanamo, Bušova politika linije zla, optužbe protiv Irana za proizvodnju nuklearnog oružja, pojava bijele Al Kaide i drugo) samo su neki od pokazatelja koji nas uvjeravaju da i ovo što se dešava u Srbiji, u kojoj su na političkoj sceni desničarski elementi u prednosti (bez nacionalnih manjina Tadić ne bi bio predsjednik), nalazi plodno tle za nastavak starih politika prema islamu. 3. U uslovima otvorene ili prikrivene islamofobije vrlo je značajno za Bošnjake i druge muslimane da postoji jak centar koji bi mogao da prati ta kretanja i parira tim propagandama, kao što, na primjer, radi Savez jevrejskih opština koji momentalno reaguje na svaki antisemitski akt ispoljavanja. Bošnjaci trebaju da budu svjesni da su prošli genocid po osnovu svoje vjerske pripadnosti i svako otvoreno ili prikriveno ispoljavanje antiislamizma jeste opravdavanje tog gnusnog čina. Ovaj centar bi bio stožer odbrane od napada na islam, kao i tendencioznih, zlonamjernih i iskrivljenih tumačenja islama i njegovih vrijednosti. On ne bi bio koristan samo muslimanima, već i graðanima svijeta, afirmišući vrijednosti islama prema miru, suživotu, jednakosti, uvažavanju razlika, afirmacije vrijednosti univerzalnih humanih poruka Kur'ana kao Božje riječi i Objave sa porukama koje se ne mogu naći ni u jednoj drugoj svetoj knjizi, ili pak dezinformacije o Šerijatu kojim se plaši javno mnjenje, a da se pritom zaboravlja da je on bio u upotrebi u Kraljevini Jugoslaviji u domenu porodičnog prava i da su postojali i posebni šerijatski sudovi i tome slično. Dakle, postoji ogroman prostor gdje se mora djelovati u suzbijanju ove negativne propagande. 4. Činjenica je da izvjesne bivše jugoslovenske republike, sada nezavisne države (Slovenija, Hrvatska) nemaju RIJASETE. Što se Srbije tiče stvar je dovoljno jasna da je formiran uz pomoć nekih bošnjačkih ili pseudobošnjačkih političara kao njihov privatni rijaset. Valja se samo sjetiti izjava beogradskog muftije Jusufspahića da „muslimani za vrijeme Miloševića nisu bili ničim ugroženi“. Samo uz blagoslov zvanične politike mogao je biti registrovan jedan ovakav rijaset, tim prije ako se zna da ne postoje nikakve vjerske razlike koje bi duplirao vjerski identitet organizacije, pa je jasno da je time prekršen Zakon o vjerskim zajednicama. 5. SIK smatra da je orjentacija prema Sarajevu pozitivna, a ne samo prirodna, jer je Sarajevo kao duhovni i kulturni centar Islamske zajednice sposobno da se intelektualno, organizaciono, obrazovno, moralno, kulturno, kao i svetovno bori i nosi sa sve izraženijom islamofobijom. Vjerujemo da je kadro da se bori protiv dogmatizma u samim redovima Islamske zajednice, kao i samih sekti koje propovijedaju fanatizam i radikalizaciju, a da pritom ni jednim atomom ne ugrožava niti države niti narode u kojima islamske zajednice djeluju. Naprotiv, ovime samo doprinose boljem razumijevanju vjernika svih konfesija, pa nam je čudno ponašanje državnih organa kao što su izjave ministra vjera povodom posjete reisuleme Cerića Sandžaku. 6. Te izjave su antiustavne i protivzakonite. Ustav i Zakon vjerskim zajednicama propisuju ravnoravnost i autonomnost u ureðivanju svoje organizacije. Primjera radi, sjedište SPC je u Beogradu, a poznato je da ova crkva djeluje svuda u svijetu gdje ima Srba, pa je neizostavno pitanje po kojoj to logici je smetnja da Sarajevo bude centar Islamske zajednice. 7. Po Zakonu ne postoji državna religija, ali smo svjedoci da se SPC-i DODJELJUJU OBJEKTI PREDUZEÆA koji nikada nisu bili u njenom vlasništvu, a istovremeno se Islamskoj zajednici ne vraća ono što je od nje oduzeto. Umjesto toga objekti od prvorazrednog kulturnog i istorijskog značaja se privatizuju. Ovo je direktno kršenje Okvirne konvencije koje je Srbija potpisnik. 8. Postavljamo pitanje: – Zašto se ministar vjera zgražava na izjave reisuleme Cerića o ugrožavanju vjerskih prava? – Da li su obnovljene džamije u Beogradu i Nišu i drugi objekti od nedavnih paljevina, zašto se džamija u Niškoj tvrðavi koristi u druge svrhe i zašto joj je porušen minaret? – Kako se štite objekti islamske kulture. Neka ministar doðe da vidi u kakvom je stanju novopazarski hamam i drugi islamski spomenici kulture. – Zašto se ne reguliše pitanje adekvatne ishrane u vojsci za muslimane (u Kraljevini to nije bio problem)? – Zašto u Beogradu ne postoji muslimansko groblje, ili zašto se ne dozvoljava izgradnja novih vjerskih objekata kad se zna za uvećane potrebe vjernika – od 104 beogradske džamije ostala je samo jedna i ona je nedavno paljena. – Ako se muslimani ne prebijaju po ulicama onda im se ni prava ne krše. Da li je to kriterijum poštovanja vjerskih prava za pomenutog ministra? – Trebamo li da ukažemo da je štampa ponovo puna govora mržnje prema muslimanima i da permanentno podgrijava antimuslimanska raspoloženja? – Pitamo ministra zašto niko od državnih organa ne reaguje na ovu pojavu? – Pitamo zašto je državna tajna suðenje vehabijama. Imamo, dakle, puno pitanja, na primjer: Zašto niko od onih dobro poznatih novinara koji su sijali mržnju prema islamu i muslimanima nikada nije ni prozvan niti pomenut? Mi ih nismo zaboravili, a zna se da je na Nirnberškom procesu vlasnik „Šturmera“ bio osuðen na vješanje zbog antisemitizma i da je kazna izvršena. Svjedoci smo da se, umjesto ozbiljnog suočenja sa svim ovim stvarima i faktima, stvara jedna neozbiljna situacija i atmosfera, izmeðu ostalog, pomognuta i političkim faktorom iz samih redova Bošnjaka kojima je Beograd postao bliži ne samo od Sarajeva, nego i od Novog Pazara. 9. Osvrnućemo se i na aktuelno pitanje regionalizacije. Ukidanje autonomije Sandžaka 1945. pokazalo se kao istorijski pogrešan potez koji je doveo do nazadovanja oba dijela Sandžaka, podjelu Bošnjaka na dva dijela i ova podjela se pokazala posebno kobna za onaj dio Sandžaka koji je ostao u Srbiji. Ovo zbog toga što se Srbija u SFRJ nije tretirala kao nerazvijena republika, a Sandžak je bio najnerazvijeniji region u SFRJ, KOJI JE OSTAO ZAPOSTAVLJEN SVE DO KRAJA 1960. GODINE. Ovoj zapostavljenosti i marginalizaciji doprinijela su dalja razbijanja njegove cjelovitosti na Kraljevo i Užice. Time je ostavljen u bespuću mimo svih razvojnih planova. Na primjer, put Sjenica-Prijepolje nikada nije završen, da bi tek krajem 80-ih godina ova dva grada bila povezana zaobilazno preko Zlatara. Kako se aktuelnom regionalizacijom i dalje nastoji na ovoj podjeli, gdje jedan broj opština treba da pipadne Centralnoj Srbiji a drugi Zapadno-moravskom regionu, to ovaj koncept regionalizacije smatramo neadekvatnim i pogrešnim i najmanje što možemo učiniti to je da pozovemo sve poslanike iz redova Bošnjaka da ne glasaju za ovaj prijedlog zakona. Mislimo pri tom i na one Bošnjake koji su na listama ne samo bošnjačkih stranaka. 10. SIK smatra da pitanja koja su predmet ove rasprave čine strateške odrednice kojim se trasira i odreðuje sudbina naroda, da su ona pitanja opstanka kao nacionalnog identiteta, te da u svemu ovome treba imati i svijest o neprihvatljivom izjednačavanju vjere i etniciteta, te se opravdano postavlja pitanje zašto je toliko otvoreno napadnut vjerski identitet Bošnjaka u Srbiji. Nama se čini da ima veze sa atrofijom političkih subjekata i kvazi nacionalnih institucija, te vitalnosti vjerskih institucija ovog naroda. 11. SIK je od donošenja novog Ustava imao vidljivu aktivnost na ukazivanju posljedica koje će proizvesti. Ukupna situacija u Srbiji, odnos prema okruženju u regionu i mnoge druge stvari čine unutarnji kontekst prilično neadekvatnim kako bi se ove stvari odgovarajuće razriješile. SIK podsjeća da je ova zemlja potpisnik mnogih dokumenata koja garantuju ljudska prava. To bi trebalo i da obavezuje na njihovo poštovanje. Sve aktuelno nedvosmisleno pokazuje da mnoga pitanja vezana za manjine nisu razriješena, a kada je Sandžak u pitanju i dalje ostaju otvorena, što je istovremeno i poziv svim subjektima ovog naroda i prostora da se probude iz svog letargijskog sna, a pogotovu političkim strankama i tijelima da se ozbiljno suoče sa aktuelnom situacijom. Sandžački intelektualni krug
