Kome prepustiti vjeru i politiku?

„Vjera je isuviše važna stvar da bi smo je prepustili samo hodžama" –
kazao je Alija Izetbegović, političar, vizionar, mislilac i osnivač
Stranke demokratske akcije, u svojim političkim bilješkama „Moj bijeg u
slobodu". Naravno, bilo bi „ubistvo vjere" ako bi se prepustilo samo
hodžama da je tumače i primjenjuju, mada je i sama njena primjena odveć
svojevrsno tumačenje. A najbolji primjenjivači i, po crti te logike,
njeni „originalni" tumači su sami ljudi, živa ljudska stvorenja, koja
žive vjeru. Ulema i hodže (izmeðu ova dva pojma ide znak jednakosti,
možda ne uvijek!) doðu kao korektiv eventualnim nepravilnostima. A
nepravilnosti, zapravo, (vazda) ima. Zato su hodže i ulema nužni u tom
smislu – u smislu usluge! (Ova posljednja riječ implicira više
značenja!)

No, i mi ćemo ovako kazati: Politika je isuviše važna stvar da bismo je prepustili samo političarima. Dakako, (i) ove istine i ovog zahtjeva bio je itekako svjestan Alija Izetbegović, budući je za prvotnu projekciju svoje političke ideje odabrao hodže, ljude iz vjere, koji u vjeri „profesionalno" ordiniraju, koji su njegovu političku ideju u samom startu podržali, prihvatili i na terenu je distribuirali. Znao je dobro osnivač SDA i prvi Predsjednik Predsjedništva BiH da se može na hodže osloniti, mnogo više negoli na odreðenu svjetovnu inteligenciju, prosvjetne radnike, tadašnje političare koji su zamalo bili na samoj granici (inicijacije) buðenja nacionalne svijesti. Ali, nisu! I, dakako, hodže nisu izdale Aliju i njegovu ideju, hodže nisu iznevjerile ni jedan bitan politički projekat; pravi politički vizionari su znali da u tom spiritusu movensu imaju ozbiljnu potporu i siguran oslonac! Zato će i najbliži saradnici i njegova desna ruka biti ljudi koji dolaze iz ovog imamsko-džematskog segmenta. I zato je SDA mnogo više od političke partije, ona je, popularno kazano – pokret! I trenutna, aktualna postavka u vrhu SDA (dakle, riječ je o potpredsjednicima) ima dva čovjeka koji po crti svoga obrazovanja figuriraju kao hodže. No, treba kazati da hodže/imami samim svojim aktivnim angažmanom u politici automatski prestaju profesionalno ordinirati kao vjerski službenici, prestaju biti imami, hodže i ljudi koji aktivno rade u IZ-i.
No, danas takoðer evidentno zatičemo neka razmišljanja, tendencije, štaviše, zahtjeve za udaljavanjem ili prestankom influencije imamsko-džematskog faktora u domenu politike, pa se sve više i češće može čuti da je neko hodža ili hodžica, on ne zna odreðene političke tokove i fluktuacije, ne razumije političke manipulacije i tome sl., a kada govore konkretno o IZ-i i ljudima iz IZ-e onda se može uočiti da govore, u smislu, neka se oni drže džamije, mihraba, mekteba, dženaze itd. Isto tako, sa druge strane, mogu se čuti komentari da sadašnja politička postavka predstavlja svojevrsni politički diletantizam, da stranka vrtoglavo ide u „lijevo" (naravno, još uvijek govorimo o najvećoj bošnjačkoj stranci u BiH – SDA), ima već dovoljno „lijevo" orijentiranih stranaka, jer ko će sada čuvati i štititi vjersko-nacionalne osjećaje i interese(!). Ima opet mišljenja da je na djelu provincijalizacija i ruralizacija stranke/pokreta itd.
Naravno, vrijeme će pokazati i narod će presuditi koliko su i jedni i(li) drugi u pravu!? No, može se postaviti i ovakvo pitanje: Je li moguće isključiti taj bitan vjerski faktor influencije na političke tokove kada se tiče (tretiranja) pitanja koja su egzistencijalna za bošnjački narod? Ili, pak, može li se ovakva konstatacija uočiti: Do 26. maja vrh najveće bošnjačke političke stranke bio je pitanje – izbora, sada je to već pitanje – datosti! I ne može se ni u jednom slučaju ni zajednica niti stranka svoditi na džemat jednog lica! To odveć treba imati na umu.
No, u svakom slučaju, ljudi imaju (li) pravo na svoje mišljenje, pojedinac ima (li) pravo na stav! Zajednica, vjerska ili naučna, ima (li) pravo javno dati svoje poglede i savjete!? I ako, primjerice, Reisu-l-ulema iznese svoje mišljenje po pitanju izbora Predsjednika najveće i najjače bošnjačke partije, štaviše, ako da i svoju podršku odreðenom kanditatu, on sasvim opravdano operira u svom legitimnom i legalnom stavu/pravu da iskaže svoje mišljenje, koje je više/manje poželjno i koje, na koncu, kao takvo bude više/manje prihvaćeno ili odbijeno. Takvo isto pravo ima i svaki član i uposlenik IZ-e. Ali, nakon završenih izbora, predsjednik, glavni odbor, rukovodstvo itd. – postaju stvar datosti! Drugim, lapidarnijim, etnopedagoškim riječima pojašnjeno: kakva šuma – takvi i zečevi!
Ali, u našem bošnjačkom slučaju evidentne su neke opasne nepravilnosti! Zoran primjer „puhanja promahe kroz vrata naroda", kako već kaže popularna pjesma, jeste situacija u Sandžaku. Tu na djelu imamo jedno krajnje nerazumijevanje i potpuno odsustvo saradnje unutarbošnjačkog konteksta, kada govorimo konkretno o odnosu tamošnje SDA i IZ-e u Srbiji, na čelu sa muftijom Zukorlićem. Druge, novonastale i ubačene faktore nećemo ni spominjati, a koji su samo dodatni fatkor rastroja i nestabilnosti unutarbošnjačkog dijaloga. E, tako nešto se počelo slutiti i ovdje nakon posljednjeg Kongresa SDA i odabirom Predsjedništva stranke. Naravno, to bi mogao biti jedan od nepoželjnih tokova, ali je ovdje sretna okolnost što je evidentan izostanak državnog upliva, kao što je to slučaj u Srbiji, koji bi sa strane dodatno raspirivao raskol i nesaradnju. Meðutim, ima već primjetnih tendencija koje medijski egzekutori (najeklatantniji primjer su plaćenici sa „60 minuta", uglavnom se radi o upravi i novinarima sa islamofobične FTV-e), punog srca i polumutne svijesti, u djelo odveć (s)provode. Dakle, koji rade na totalnom zavaðanju ta dva bitna faktora unutarbošnjačkog dijaloga – IZ i SDA. Naravno, takvi novinari bi zavadili i dva oka u glavi, ako osjete i trunku prostora za djelovanja i ako za to, naravno, budu plaćeni!
No, narod je ipak najpametniji, on će, na koncu, (se) odlučiti! I narod zna da mu politika i stranke trebaju zbog države i političke zaštite vjersko-nacionalnog interesa i očuvanju identiteta, ukratko zbog (političke) sigurnosti. A IZ, opet, bez nje se ne može, ona je korektiv mnogim nepravilnostima, pa i političkim, no, ona je prije svega most izmeðu ovoga i onoga svijeta. I narod zna da valja (tamo) putovati! I možemo konačno ovako zaključiti: jedinstvo je naša jedina opcija!
A, je li baš (toliko) profanisana ta riječ – jedinstvo!? Ili, pak, drugim riječima kazano: je li nejedinstvo naša (ne)preboljena bolest? Jer, samo preboljene bolesti mogu biti opisane i umjetnički (dodat ću, politički) prikazane i obraðene.
Reče pisac.

Muhamed Velić