Odlučan odgovor ili lukava strategija

Glas islama

Prema pretpostavljenom scenariju, cilj je zastrašiti, demonstrirati silu, ubiti u pojam svakog onog koji bi se drznuo da kaže: „Nije pravedno uništavati Bosnu i Hercegovinu, nije pravedno nastavljati sa pritiskom, asimilacijom i genocidom nad Bošnjacima.“ 

Ne baš prosječni Sandžaklija mogao je, ovih dana, sasvim logično pretpostaviti, recimo, jedan ovakav scenario: Srpski politički establišment je potpuno svjestan činjenice da je južna srpska pokrajina za Srbiju zauvijek izgubljena. Meðutim, on preduzima jaku diplomatsku aktivnost po svijetu, potuca se od nemila do nedraga, moli za pomoć Arape i Turke, Istok i Zapad, čak isposluje da se stvar preda Meðunarodnom sudu pravde. Sve ovo s ciljem ne da bi se „spasilo” Kosovo, kojem, ovaj put, prema svim prognozama, “spasa” nema, nego s ciljem da se pred narodom pokaže maksimum požrtvovanosti – “eto, učinili smo sve što smo mogli”, kao dovoljan alibi za gubitak vjekovne srpske zemlje, s jedne strane, a s druge strane, da se jedan tako ogroman gubitak pokrije što decidnijom odlukom Meðunarodnog suda pravde, koja treba da posluži kao presedan za neka buduća dogaðanja. Naime, ova odluka će, najvjerovatnije, glasiti: Kosovo ima pravo na jednostrano otcjepljenje, na osnovu prava Albanaca na samoopredjeljenje, jer je to jedini lijek za dugogodišnje patnje, ratna razaranja, protjerivanja, hapšenja, mučenja, ubijanja, genocid, koji su im nanijeli srpski i jugoslovenski čimbenici od Miloševića, pa unazad, preko Rankovića, Tita, Nikole Pašića i inih. Dalje, sud će reći: Kosovo (mada je trenutno pod meðunarodnim protektoratom) već jeste (de facto) država, koja ima svoju teritoriju, svoju vlast, svoje stanovništvo, vojsku, policiju, sudstvo, upravne organe, vladu, skupštinu, ustav, obrazovni sistem, ekonomski sistem i, uz sve to, već ga je priznalo oko 60-tak država, najjačih evropskih i svjetskih sila. Iz takve odluke, ili mišljenja suda, sve jedno, još će se razumjeti – ko je lud da sve ovo batali i zar bi, u slučaju bataljivanja, bilo moguće više garantovati mir, stabilnost i sigurnost, ne samo za Srbe, nego i za ostale nealbance u takvom “srpskom”, ali albanskom, Kosovu.  
Pretpostavljeni scenario se, dalje, nastavlja ovako: Kad već imamo Republiku Srpsku, koju nam je u amanet ostavio Holbruk u dogovoru sa Miloševićem i Karadžićem, a sve to blagoslovilo nekoliko država, onda ćemo odluku Meðunarodnog suda pravde o Kosovu primijeniti na ovu najnoviju srpsku državu. Kad može Kosovo, zašto ne bi mogla Republika Srpska. Po istoj proceduri. Sve ima kao i Kosovo. Jest da je genocidna tvorevina, ali hvala Meðunarodnom sudu što Srbiju nije osudio za genocid, hvala svima koji su pomogli, hvala Karli del Ponte što nije otkrila, mada je  jednom bila negovijestila, neke zakulisne radnje, za koje je, tokom svog mandata kao haška tužiteljica, saznala, u vezi meðunarodnog opstruiranja hapšenja haških optuženika, a naročito Ratka Mladića. Doduše, umalo nam nije i bivša portparolka Tribunala, Florans Artman, pomrsila račune, jer je u svojoj nedavnoj knjizi iznijela tvrdnju da je Haški tribunal spriječio iznošenje pred sud nekih važnih dokumenata koji terete Srbiju za genocid u Bosni. Tribunal je to učinio, kaže Artman, da bi Srbiji spasio obraz od meðunarodne  kompromitacije, a bogami i osude i plaćanja ratnih reparacija Bosni i Hercegovini. I ne samo to, nego takva Srbija, kao počinilac genocida, više ne bi mogla igrati ulogu u otcjepljenju Republike Srpske. A plan o otcjepljenju te tvorevine, najvjerovatnije, datira još iz vremena Dejtonskog sporazuma. Sada ga samo treba precizno sprovesti. Na mudar način. Glavnu rolu će odigrati Milorad Dodik (koji glumi Karadžića) i predsjednik Srbije Boris Tadić (koji glumi Miloševića). Naime, oni treba da rade isto kao i njihovi prethodnici, samo drugim sredstvima. Dodik mora, po svaku cijenu, da izbjegne bilo kakve Butmirske dogovore oko konsolidacije BiH kao funkcionalne države, niti smije da učini bilo šta što Republiku Srpsku vraća u okrilje BiH. Ovakvo stranje opstrukcije ili pat pozicije treba da potraje sve dotle dok ne stigne odluka Meðunarodnog suda pravde o Kosovu, a taj sud se sastaje tek negdje u decembru. Boris Tadić, pak, sa svoje strane treba da ohrabruje Dodika, da ga posjećuje na Palama ili u Banja Luci i, naravno, sve to bez osvrtanja na primjedbe Sarajeva da time narušava suverenitet i integritet države BiH. Takoðe, obaveza Tadića je da što više investira u Republiku Srpsku, da kupuje firme, da otvara škole, da ove “dvije srpske zemlje” uvezuju što više i što jače, da, jednostavno i prije sudske odluke, stvori de facto zajedničku državu: Srbija – Republika Srpska. I, pritom, da na sva zvona obojica biju da BiH ne može da opstane, da nema suživota njenih konstitutivnih naroda, da su Srbi ugroženi, da evo i Hrvati hoće svoj entitet, jer sa Bošnjacima, “koji hoće islamsku državu u srcu kršćanske Evrope”, niko ne može, pa je najbolje da se ta država raspadne, da svako poðe svojim putem. I, kao vrhunac cinizma u svemu ovome, javi se odnekud bivši američki ambasador u Beogradu Vilijam Montgomeri, koji iznese svoj diplomatski zaključak: BiH je nemoguća kao država, najbolje da se pocijepa na tri države – srpsku, bošnjačku i hrvatsku. Dakle, i vrapci vide da je na sceni psihološka, bolje reći, artiljerijska priprema za organizovanje referenduma (po kosovskom modelu), o samoopredjeljenju i otcjepljenju Republike Srpske.
I posljednji čin drame, odnosno pretpostavljenog scenarija, ima ovakav tok: Pošto bi se moglo očekivati da Bošnjaci u BiH i Sandžaku konačno primijete i shvate da im se radi o glavi, te da bi (razmišljajući na balkanski način) bilo normalno da i oni povuku kontra potez u vidu ponovnog postavljanja zahtjeva za autonomijom Sandžaka kao pandan otcjepljenju Republike Srpske (čak i sa više prava nego što ga imaju i Kosovo i Republika Srpska, jer je Sandžak, za razliku od njih, dobio autonomiju još na Berlinskom kongresu 1878. i ima AVNOJ-evske granice iz komunističke Jugoslavije, koje su, po Badinterovoj komisiji, bile kriterij za osamostaljenje bivših Jugo-republika), a koji bi, potom, pripojili Bosni, tu onda na scenu stupa predsjednik Tadić i organizuje najveću srpsku vojnu vježbu u posljednjih 20 godina. Vježbu nazove “Odlučan odgovor” i, naravno, kao najbolje mjesto njenog održavanja odredi Sandžak. Zamislite logike – bez obzira što, po meðunarodnim običajima, država ne treba da vrši pritisak bilo koje vrste, a kamoli da organizuje vojne vježbe, na teritorijama naseljenim manjinskim grupama (naprotiv, ona te teritorije treba da demilitarizuje, kako to, na primjer, Srbija i traži za Srbe na njihovim etničkim teritorijama na Kosovu i u Hrvatskoj) i, bez obzira što je Skupština Srbije donijela odluku o vojnoj neutralnosti države Srbije, što bi značilo da ne želi da se militarizuje (mada je, iako zvuči kontradiktorno, već u NATO partnerstvu za mir, što je dobro), i bez obzira što, u jeku evroatlantskih integracija više nema, niti može biti, po Srbiju, bilo kakve vojne prijetnje, pogotovo ne od susjeda, i pogotovo ne od Crne Gore, Kosova i Republike Srpske (BiH) sa kojima se Sandžak graniči, on, Tadić, baš tu u Sandžaku održava svoju najjaču vojnu vježbu. Naravno, znamo za jadac – prema pretpostavljenom scenariju, cilj je zastrašiti, demonstrirati silu, ubiti u pojam svakog onog koji bi se drznuo da kaže: „Nije pravedno uništavati Bosnu i Hercegovinu, nije pravedno nastavljati sa pritiskom, asimilacijom i genocidom nad Bošnjacima.“
E, sad, da bi se preduhitrio bilo kakav eventualni prigovor od strane bilo koga iz meðunarodne zajednice i postavljanje nekog neugodnog pitanja tipa: zašto baš demonstracija tolike vojne sile u Sandžaku, Tadić, po svim savremenim pravilima održavanja vojnih vježbi, kao posmatrače poziva predstavnike susjednih zemalja – Crne Gore i BiH (ne i Kosova), kao i vojne atašee stranih ambasada iz Beograda.
A da bi vuci bili siti i ovce na broju, odnosno da se “Vlasi ne bi dosjetili” (čitaj sandžački Bošnjaci i Turci), on poziva i vojnog predstavnika Turske i, naravno, predstavanike najbošnjačkijih sandžačkih opština, te ministre Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina, da mu, kako neko reče, uveličaju veselje. 
Ko bi sve ovo mogao predvidjeti, recimo, samo prije nekih 15-tak godina. Da, da, ovo nije san, ovo je java.
P.S. Onaj naš prosječni Sandžaklija, s početka ovog teksta, može, samo, s ukusom gorčine da konstatuje: „Kakva lukava strategija!“ 
H.H.