Sumrak srpske demokratije

Mi Bošnjaci oktobar pamtimo kao mjesec u kome je sandžački trut u koaliciji sa beogradskim pokušao da uništi Islamsku zajednicu i da formira svoju partijsku sektu.

Oktobar je mjesec koji u svim graðanima Srbije budi sjećanja na istorijska dešavanja koja su se u ovom mjesecu dogodila, kod Bošnjaka posebno.
Graðanke i graðani Srbije u ovom mjesecu evociraju uspomene na vrijeme prije devet godina kada je poslije uličnih demonstracija „balkanskog kasapina“ na kormilu tadašnje države zamijenio „trut“, kao manje i nužno zlo tog trenutka. Sjećaju se graðanke i graðani Srbije oktobra dvijehiljadite kao mjeseca nade, kada smo mislili da sa odlaskom diktatora odlazi i mržnja, prezir, izolacija, diskriminacija, a da sa novim dolaskom demokratske revolucije dolazi pravo i pravda, jednakost, poštovanje, uvažavanje, pa čak i za nas „ostale“, kako nas definiše Ustav ove zemlje.
Mi Bošnjaci oktobar pamtimo kao mjesec u kome je sandžački trut u koaliciji sa beogradskim pokušao da uništi Islamsku zajednicu i da formira svoju partijsku sektu.
Uz ideološku podršku Srpske akademije nauka i umjetnosti i logističku srpske udbe, prije tačno dvije godine pokušano je rušenje institucije Islamske zajednice, a pošto se u tom nije uspjelo pokušala se napraviti paravjerska tvorevina sa ciljem da donese što veći haos i smutnju, te bošnjački narod, ali i sve muslimane koji žive u Srbiji, uvedu u tihu asimilaciju.
Da su ideali petog oktobra o demokratiji, jednakosti, pravu za sve i evropskim standardima u Srbiji doživjeli potpuni poraz, najbolje ilustruje položaj muslimana Bošnjaka u ovoj državi, Bošnjaka pogotovu, ali i ponašanje pojedinih institucija koje u svojoj brutalnosti, diskriminatorskom odnosu i nepoštovanju zakona vrlo često prevazilaze Miloševićevo vrijeme.
Da ova država polako klizi ka vremenu prije petog oktobra najbolje govori primjer Ministarstva vjera koje je aktivno učestvovalo u pokušaju rušenja institucije Islamske zajednice.
Da u Ministarstvu vjera nisu uopšte zainteresovani da unaprijede svoj rad govori i podatak da predstavnici ovog ministarstva ne prisustvuju niti jednom skupu gdje se može čuti kritika na njihov rad, što jasno govori o manjku demokratskog kapaciteta sistema koga ministar predstavlja. Čak, gostujući u emisiji televizije B92 „Reakcija“ ministar vjera Bogoljub Šijaković govori da „Muftija nema konfliktni potencijal“, što je prvorazredna uvreda za sve muslimane, jer u isti kontekst stavljati Muftiju, poglavara muslimana, i sintagmu „konfliktni potencijal“, a što jasno govori da gospodin ministar ne samo da ne poznaje islam i svoj resor, već i pravilo lijepog ponašanja.
Izričući tu rečenicu ministar Šijaković vrlo direktno podstiče vjernike na nasilje signalizirajući im ovom rečenicom da je konflikt način kako se rješavaju problemi.
Da osim provociranja i vrijeðanja predstavnici Ministarstva vjera umiju i da se služe neistinama govori nam slučaj savjetnika ministra vjera Aleksandra Rakovića koji je na skupu u Varšavi (Poljska), kojeg je organizovao OEBS, govorio da se vjerska prava i slobode u Srbiji poštuju i da se vjerska nastava u školama odvija bez problema. Sve je ovo, kao što svi znamo, netačno i notorna laž.
Da je trenutna vlast daleko od ideala petog oktobra i da ima ozbiljnih problema u poimanju demokratije, te da ministar Šijaković nije usamljan, govori primjer ministra za ljudska i manjinska prava gospodina Svetozara Čiplića koji nijednom nije našao za shodno da reaguje na diskriminaciju koja se dešava nad muslimanima u Srbiji, Bošnjacima pogotovu, iako su tu diskriminaciju konstatovale u svojim izveštajima Stejt dipartment, Helsinški odbor za ljuska prava i mnogi drugi.
Gostujući u emisiji televizije B92 „Reakcija“, pokušavajući da odgovori Glavnom muftiji na tvrdnje o neproporcionalnoj etničkoj zastupljenosti Bošnjaka u državnim institucijama i javim preduzećima, ministar Čiplić je izjavio „da je to činjenica, ali i da je to stanje zatečeno“. 
E, moj ministre, pa ne plaćamo te da nam objašnjavaš očigledno, već da zasučeš rukave i zatečeno stanje diskriminacije mijenjaš u stanje ravnopravnosti koju demokratija garantuje. Ako to nisi u stanju, prepusti Ministarstvo nekome ko će biti.
Da je Srbija i poslije devet godina od demokratskih promjena društvo u kome su diskriminacija i represija izuzetno izraženi, govori i slučaj nametanja nastavnika vjeronauke u pojedinim sandžačkim školama.
Dokaz da i u Sandžaku, kao i u Srbiji, manjka demokratskog reformskog potencijala govori i činjenica da niti jedna bošnjačka partija nije digla glas protiv navedenih slučajeva diskriminacije, a što opet implicira da je ovaj narod izgubio svoje političke predstavnike i da je vrijeme za neke nove političke snage kojima će Bošnjaci i Sandžak biti na prvom mjestu! Vrijeme je za „odlučan odgovor“!

Samir Tandir