(Bez)vrijednost ljudskog života

Glas islama / Naše viðenje

Za krizna vremena nije neuobičajeno vidjeti scene radničkih protesta i
štrajkova, uključujući i štrajk glaðu kao najradikalniji oblik
skretanja pažnje na nepravdu koja im se čini. Sa duhovno-etičkog
aspekta pitanje štrajka glaðu je, najblaže rečeno, diskutabilno. Da li
je čovjeku dozvoljeno izložiti svoj život i svoje zdravlje mogućoj
propasti da bi ostvario svoje radničko ili ljudsko pravo? I sa aspekta
islama život je jedna od pet univerzalnih vrijednosti, čije čuvanje je
obavezno. No, kako i da li je dugoročno moguće očuvati život i zdravlje
u stanju opšte i konkretne obespravljenosti, gdje ljudi ne mogu dobiti
ni ono što im i po jasnom slovu zakona pripada!?

Svi koji su pratili posjetu glavnog muftije Muamera Zukorlića radnicama AD Trikotaža „Raška“, koje su više od dvadeset dana štrajkovale glaðu zbog uskraćenih sredstava iz socijalnog programa, mogli su se uvjeriti koliko je ljudski život u Sandžaku izgubio na vrijednosti. I sam Muftija nezvanično je potvrdio da je bio pod utiskom da su „one bile spremne da umru radi ostvarenja prava koje im je ukinuto“. Prilikom posjete Muftija nije krio svoje poštovanje prema ženama i majkama koje su ovom prilikom držale lekciju svim muževima, očevima, braći i sinovima, potvrðujući da sve ono što vrijedi ima svoju cijenu. Više od dvadeset dana krhka ženska tijela podnosila su bez hrane, što ih je dovelo skoro do potpunog kolapsa. Iscrpljenost je bila tolika da su ležale nepomično sa još vrlo malo preostale snage da bi se mogao napraviti najnužniji, jako usporen pokret ruke.
Izražavajući im poštovanje i podršku, jasno se vidjelo kako Muftija vodi računa da njegova podrška ne bude shvaćena kao potpora ugrožavanju života i zdravlja, a svjestan da su sa punim pravom izgubile povjerenje u, kako rekoše, sve zvanične instance, pažljivo im je uputio poziv da privremeno prekinu štrajk glaðu kako bi državnim organima dali još jednu šansu da isprave ovu nezapamćenu nepravdu. Nakon kraće konsultacije uslijedila je rečenica, najstarije meðu radnicama, Ismete Mekić, upućena Muftiji: „ Hvala Vama što ste nas posjetili i ukazali nam pažnju. Mnoge pragove smo obišli, ali nam niko nije okrenuo glavu. Zato ćemo za Vaš hatar prekinuti do ponedjeljka. No, ako nam do tada zahtjevi ne budu udovoljeni, nastavit ćemo sa štrajkom glaðu.“
Tog trenutka svi su odahnuli. Odahnuo je Novi Pazar. Odahnuo je Sandžak. Oduševljenje je bilo toliko da su i oni mediji koji su godinama rezervisani prema aktivnostima Muftije izvještavali sa oduševljenjem. Nažalost, RTS je ostao dosljedan svom neprijateljskom stavu. Iako je u vijestima u petnaest časova kratko objavio ovu informaciju, u glavnom Drugom večernjem dnevniku nije bilo mjesta za vijest da je deset života graðana ove zemlje toga dana spašeno od propasti. Jadno je bilo vidjeti kako se urednici i novinari muče da popune polučasovni informativni program u danu u kome nije bilo nekih važnijih dogaðaja. No, očito je i dalje na snazi pravilo da je Javni servis tu da štiti interese režima, a ne da profesionalno i blagovremeno informiše graðane o dogaðajima.
Ipak, najjači utisak je ćutanje javnosti o jednom od najdužih štrajkova glaðu u posljednje vrijeme. Zašto su šutjeli političari, gradske vlasti, rukovodstvo Trikotaže „Raška“? Zašto su mediji tako oskudno informisali? Očito da ćemo ostati uskraćeni za prave odgovore na ova pitanja, iako nije teško zaključiti da je riječ o jasnoj sprezi vlasti, policije, tužilaštva, pravosuða i tajkuna, a žrtve su oni nemoćni čiji se glas gubi u bahatosti ovih moćnih.
Ipak, ključno pitanje je šta su očekivali faktori u sprezi da će se dogoditi? Šta drugo? Ili će ovim jadnim ženama dozlogrditi da gladuju i otići svojim kućama, ili će početi umirati, što bi svakako imalo za poruku da se ne isplati protestovati, a to znači: muči se, trpi i šuti. Izgleda da bi tako modifikovani graðani jedino bili prihvatljivi za vladajuće oligarhije i njihove lokalne pomoćnike. 
I na ovom dogaðaju, po ko zna koji put, razgolićeno je licemjerstvo novopečenih proevropskih snaga, čija usta su prepuna priče o polnoj ravnopravnosti i potrebi zastupljenosti žena u javnim organima i ustanovama, a scena skorog umiranja nekoliko majki i žena očito ih ne dodiruje. Dok država i njeni organi kasne u obezbjeðivanju elementarnog ambijenta za normalan život graðana, narodu ne preostaje ništa drugo već da nastoji skupiti snagu iz sopstvenih moralnih, duhovnih i tradicionalnih dubina i okrenuti se alternativnim načinima samopreživljavanja.