Na svijetu ništa ljepše od djece

Cio tvoj život pripada tebi i tvojoj djeci i porodici… Djeca rastu od ljubavi, od roditeljske pažnje, dodira i poljupca. Sve drugo i svi drugi neka pričekaju. Djeca su najbitnija.

Čitala sam nedavno na netu ispovijest jedne starije žene koja priča o svojim roditeljima koji su puno radili i rijetko sa njom bili, ali koji su joj od djetinjstva  pružali sve, tako da je bila prezasićena svim i svačim. Meðutim, kaže, uvijek je osjećala da joj nešto fali i uvijek je tragala za tim. Sada u starosti osjetila je da joj je, zapravo, falila ljubav, toplina, pažnja. Kada sam o ovome razgovarala sa jednom mojom prijateljicom, rekla mi je: „Bože, ja uvijek tako stanem pa razmišljam: Radila sam, trčala za životom, pa hajde to, nego sam htjela da mi je u kući sve besprijekorno, te sam svaki drugi dan peglala tone veša, štirkala, a djecu samo mimogred ljubila i mazila. Danas su mi oni po svijetu… i crte lica sam im zaboravila. Stalno se pitam da li sam im dala dovoljno ljubavi. Da li sam im dovoljno govorila da ih volim. Da li sam ih držala u krilu koliko su htjeli ili koliko sam imala vremena? I plačem jer se bojim da nisam.“

Žive i mrtve stvari – ko je preči

I ja se onda izmaknem onako i stanem razmišljati o našem prosjeku, prosječnoj našoj ženi i sebi. Stalno neka jurnjava, trka za poslom, djecu nam vaspitavaju vrtići, njima ma koliko poznate ipak nepoznate žene. Kad doðu kući umjesto da ih uzmemo u krilo i ljubimo, igramo se s njima i slično, gledamo šta treba po kući da se odradi. Nije to loše, već je loše pretjerivati. Loše je nepravilno postaviti prioritete, pa dati prednost mrtvim stvarima nad živim, baviti se regalima, tepisima, podovima, štirkati, peglati, usisavati, glancati jedne te iste stvari svakodnevno, a zapostavljati djecu koja tako rastu u emotivno nezrele i hladne ličnosti. Onda kažemo: „Današnja djeca nemaju poštovanja prema starijima, ne brinu o roditeljima…“ Zašto bi? Ona zapravo i ne znaju vrijednost roditelja, nisu uspjela da saznaju šta znače tople majčine ruke, poljubac, dodir, osmjeh, topla riječ… Naše stare majke nisu imale toliko namještaja po kući kao mi danas, na njihovu sreću: operi pod, stavi ručak i gledaj djecu… A sutra – djeca njih.

Bitan je kvalitet, a ne kvantitet

U intervjuu sa Arduanom Kurić, urednicom TV Hayata, pitala sam je da li misli da su majke koje ne rade u prednosti nad onima koje rade jer imaju vremena da budu sa svojom djecom. Arduana mi je rekla da nije u pitanju kvantitet nego kvalitet vremena koje provedu sa djecom. Tačno. Ima majki koje ne rade, povazdan su kući, ali opet nisu sa djecom. Osim što izribaju sve stvari u kući, sjednu pred TV-om, pa svega u izobilju, od latinoameričkih serija do „Velikog brata“! Pa kad i to dosadi, hajmo na kahvu negdje da se na miru izmuhabetimo i izogovaramo. Ne razumijem kako neko može da ima višak vremena, a pet puta dnevno valja namaz obaviti, makar stranicu Kur’ana proučiti, pa neku knjižicu ili list pročitati, skuhati, namiriti, s djecom se igrati, razgovarati, domaći im pokazati, malo na vazduh izvesti da se poigraju. Kaže ona moja prijateljica od maloprije: „Sanela, molim te nemoj nikad da dozvoliš da ti ni jedan momenat tvog života ukradu beznačajni ljudi. Cio tvoj život pripada tebi i tvojoj djeci i porodici.“ Nikome nije zanimljivo za slušanje to da li si ti danas pojela jednu ili dvije sarme, jesi li očistila špajz ili nisi… Niti druge davi tim pričama, niti dozvoli da budeš davljena njima.

Djeca rastu od ljubavi

Slušala sam skoro svoju sestru kako uspavljuje petomjesečnu bebu i dok je spušta u krevetac kaže joj: „Hvala Allahu, srećo, što mi te dao!“ Baš jeste. Toliko je žena koje bi svijet dale za jedno dijete, ali džaba. Zato insan treba biti zahvalan na toj blagodati i jednako mu se radovati i pružati ljubav i pažnju prvom kao i desetom, gradeći od njega zrelu, samostalnu, samouvjerenu, čvrstu i stabilnu ličnost koja zrači lijepim vaspitanjem, znanjem, vjerom. Od takvog djeteta mora biti hajra. Djevojčice vaspitavati da budu djevojčice, a ne muškarače u pantalonama, farmericama, kratkih frizurica, a dječake da budu dječaci. Što im više ljubavi pružimo, naučit ćemo ih da ispoljavaju ljubav i ljubav ćemo i sami dobiti. Nauče li se od nas nasilju, batinanju, agresivnom ponašanju, ne daj Bože ogovaranju, psovanju i besposličarenju – naš produkt će se svakako vidjeti kako god da uradimo. Ali valja odževapit i položit račun i pred Bogom i pred njima.

Sanela MISIRLIÆ
Glas islama, broj 184