Faktori koji su 600 godina održali Osmanlije na nogama: Porezni sistem i pravda

Prof. dr. Heath W. Lowry

Prof. dr. Heath W. Lowry je profesor na američkom univerzitetu
Princeton. Bavi se osmanskom i modernom turskom poviješću. U svojstvu
gostujućeg profesora često drži predavanja na mnogim turskim
univerzitetima. Bio je osnivač Odsjeka za povijest Bosforskog
univerziteta 70-tih godina prošlog stoljeća. Osnivač je i Instituta za
turske studije u Wašingtonu 80-tih godina prošlog stoljeća. Napisao je
mnoga djela iz oblasti osmanistike 15. i 16. stoljeća koja tretiraju,
izmeðu ostalog, povijest gradova (Bursu i Trabzon), zatim balkansku
povijest (Makedonija i Grčka) i općenito pitanja osmanskog društva.
Često optuživan da štiti turske interese u sporu sa Armenijom, jer brani
turski stav da genocid nad Ermenima nije počinjen.

Dugo ste radili u turskoj prosvjeti. Imali ste priliku da na jedan poseban način prenesete historijske činjenice Vašim studentima koji danas čine okosnicu političkog, naučnog i društvenog života u Republici Turskoj? Šta znači to da jedna društvena zajednica ne poznaje svoju prošlost? Kakve opasnosti vrebaju na to društvo? Dakle, šta možete kazati u pogledu zvanične historije u tom pogledu?
Ako to pitanje postavite jednom historičaru, logičan je samo jedan odgovor. Oni koji svoj život posvete ovoj problematici normalno je da će reći kako je to jedno od najvažnijih pitanja općenito. Ali, u principu, tačno je to što ste kazali – koliko poznajete svoju prošlost, toliko ste u mogućnosti utjecati na svoju budućnost.
Kada je posrijedi zvanična historija postoji nekoliko ključnih stvari: kada se pomene Osmansko carstvo (posebno u Turskoj danas) ima se u vidu samo jedno jedino i nepromjenjivo povijesno tkivo. To je, naprosto, nemoguće. Jedan sistem koji je trajao 600 godina (od 1300-tih do 1900-tih godina) bio je u stalnoj fazi promjene. Npr. neko ko nikad nije pisao o američkoj historiji ne može se najednom upustiti u pisanje 200 godina te povijesti. Ako nema izvora i dokumenata to je nemoguće. Takoðe, mi danas nemamo valjanih i pouzdanih historijskih izvora za izučavanje osmanske historije 1300-tih ili 1400-tih godina. Nekoliko vakufnama, pokoji metalni novčić ili nadgrobni natpis i to je to. Ustvari, taj period istražujemo na osnovu zvaničnih izvora osmanske historije 16. stoljeća. Jer, tek nakon što se Carstvo oformilo, a Istanbul bio osvojen sultan Mehmed II Fatih se okrenuo historiji. A toga nema prije 1400-tih godina. Tad su npr. Ašik-pašazade ili Dursun-bey dobili direktivu o pisanju historije. A oni su počeli bilježiti dogaðaje koji su oko 200 godina stariji od njih. Naravno, to je razumljivo, jer novoj imperiji je bio potreban naučni pečat. Ove detalje potrebno je imati u vidu kada se govori o najranijem periodu osmanske historije. Jer kada poredite jedine osmanske izvore za ovaj period koji su nastali krajem 16. stoljeća uočit ćete odreðene kontradikcije. Evo jedan jednostavan primjer. Najstariji sačuvani osmanski dokument potiče iz 1324. godine iz vremena Gazi Orhana. Mjesto koje je vezano za ovaj dokument je jedno selo danas na putu Adapazari-Biledžik. Pri analizi ovog dokumenta zapažaju se čudne stvari. Prvo, pisan je od strane obrazovanog pisara. Koristi terminologiju iz vremena Abasija i Seldžuka. Šta mi znamo o Osmanlijama 1324. godine? Osim što znamo je da jašu na konjima, idu od tvrðave do tvrðave, vrše upade… Ali, ovo znači da sa sobom u pohode vode i ljude od pera. U samom tekstu vidimo sljedeće činjenice. Gazi Orhan daje sagraditi zaviju za svog eunuha po imenu Šerafettin Mukbin Azad te ga postavlja za muteveliju iste dok bude živ. Naravno, pošto nije mogao imati djece jer je uškopljen ne odreðuje nasljednika po standarnim principima već odreðuje za nasljednika najboljeg potomka nekog od sluga zavije. Postoji velika vjerovatnoća da je ovaj eunuh služio i Gazi Osmanu. Pošto se pretpostavlja da je Osman umro 1324. godine nasljednik Orhan, vjerovatno, po želji oca tako postupa sa navedenim eunuhom. Pitanje je otkud eunusi u društvu Gazi Osmana? Poznato je da su oni postojali na dvorima Bizanta, Velikih Seldžuka, Anadolskih Seldžuka, nekih bejluka – mnogo starijih od osmanskog. Razmišljam, evo obilježavamo 700 godina od početaka Carstva, ali se pitam da li možda ti počeci sežu u još raniji period od zvanične 1299. godine. Tek kad bi taj datum pomjerili npr. na 1275. godinu onda bi pomenutom dokumentu mogli odrediti logično mjesto. Ako ovo isključimo, zašto bi onda Gazi Osman sa sobom vodio pisare ili sluge? Sve su to otvorena pitanja. S druge strane, kada čitamo neke vakufname iz 1360-tih godina u imenima svjedoka zapazit ćemo i neka nemuslimanska imena pored onih koja su standardna u takvim dokumentima. Naravno da  sultan Murat I (Hudavendigar 1362-1389) ne kupi ljude po ulici da mu potpišu ove dokumente. To rade njegovi saradnici. Pa zašto su meðu njima i nemuslimani? Malo sam odužio s ovim odgovorom, ali ono što želim kazati je da je proučavanje osmanske graðe  u svim oblastima potrebno opetovati i procijenjivati u okvirima savremenih mogućnosti. To nimalo nije lahko. Trenutno u Americi postoji 2700 univerziteta. Na svakom od njim nalazi se najmanje pet do šest profesora američke historije. Eto koliko hilljada ljudi radi na izučavanju američke povijesti od nekih 200-300 godina. Ali, kada je posrijedi osmanska povijest, osim na turskim univerzitetima, postoji još svega stotinjak stručnjaka izvan Turske koji se bave ovom problematikom.
Kada je riječ o osmanskoj povijesti, koja imena biste izdvojili na domaćem (turskom) i inostranom terenu?
U Republici Turskoj neka imena su nezaobilazna. To su Fuat Koprulu, Omer Lutfi Barkan i možda najveći od njih živi naučnik Halil Inalcik. Naravno, njih sam spomenuo imajući u vidu da je riječ o 14., 15. i 16. stoljeću kojima se i ja bavim. U suprotnom, ova lista se da produžiti, tu je Niyazi Berkes. Od inostranih, jedan od najvažnijih je Andreas Tietze (umro 2003.), turkolog iz Beča. Živio i radio u Istanbulu od 1930-tih do 1960. godine. Porijeklom je Jevrej, ali nije od onih koji su bježali od nacista. Nego je kao mladi doktor nauka došao na istanbulski univerzitet i tu ostavrio kontakte s brojnim književnicima poput Sait Faika i Nazim Hikmeta.
Evo danas kada obilježavamo 700 godina od nastanka Osmanlija potrebno je izvući neke pouke.  Šta nam je, po Vama, ostalo od Osmanlija iz perioda kada su bili dominantni na prostorima Balkana i Bliskog istoka donoseće na te prostore svoju civilizaciju? Kako ocjenjujete Osmanlije u tom pogledu? Koje su njihove vrijednosti?
To je pomalo teško pitanje? Jer, kuda god se okrenemo, puno su toga ostavili. Ali, državno ureðenje ima veliku važnost. Lično na tome radim nekoliko zadnjih godina. Osmanlije su, zaista, uspostavile jednu praktičnu administraciju koja seže do u 14. stoljeće. Sve je bilo povezano sa sistemom poreza te su ljudi bez obzira na vjeru, rasu i jezik bili dio tog sistema. To je ono što zovemo tolerancija kod Osmanlija. Ta tolerancija je bila najvažnija samim Osmanlijama jer im je čuvala sistem. Na drugoj strani, postojala je jaka vojna sila kao i unaprijeðen pravni sistem. Kada bi vršili uspredbu sa drugim dražvnim sistemima tog vremena ili ranijeg, jedini sličan osmanskom bio je sistem Rimskog carstva u njegovom prvom periodu. Nije slučajno, jer su se i jedni i drugi u skoro identičnom geografskom rejonu susreli sa istim problemima. Sa različitim vjerama i ljudima. Kako to sve staviti u sistem? Danas mi naum pada Amerika.
Osmanlije su pretače takvog ureðenja, zar ne?
Naravno. Ali, ovdje ću navesti jedan primjer prava i pravde iz starije historije. Imali smo, porodično, ljetovalište u Behramkaleu (ili Assos – stari historijski gradić na obali Egejskog mora). Danas, atraktivno turističko mjesto. Kada pogledamo povijesnu važnost tog gradića, u okvirima Rimske imperije, vidjećemo da je jedan od osnivača kršćanstva, Sv. Pavle, došao tu i ukrcavši se na brod otišao u Rim. Razlog je taj što su Sv. Pavla koji je bio iz Tarsusa (jug Turske danas – važan povijsni grad za katolike, ali i muslimane jer se smatra da je pećina Kehf u tom gradu) u Jeruzelemu osudili na smrtnu kaznu. Odgovorio im je da je on pripadnik Rimskog carstva te da mu samo rimski imperatori mogu presuditi. Ustaje i odlazi u Rim i tamo se nad njim izvršava smrtna kazna. Postojao je jedan sistem, jedno pravo. Nekada sam napisao knjigu o Lemnosu (danas grčki otok u Egejskom moru). To je veoma zanimljivo mjesto. Tamo postoji sedam popisnih deftera (tapu tahrir defteri) kojih drugdje nema. Meðu njima razlika je 15-20 godina. U prvom defteru u poglavlju Kanun-nama primjećujemo zanimljiv detalj. Naime,  radi se o 1481. godini. Stanovništo stopostotno pravoslavni Grci (Ortodoks Rum). Ima li su jedan običaj na ostrvu. Na obali su postojala neka uzvišenja i kule odakle su ostrvljani išli u izvidnicu. Mogli su znati da li im se približava neka opasnost. Zbog tog posla, oni su bili osloboðeni (muaf) nekih poreza. Kada su Osmanlije 1461-7 došli na ovaj otok, taj običaj su ispoštovali. Krajem stoljeća dolazi jedan subaša i nalazi da je neosnovan postojeći muafijet te nameće porez (oturak) ostrvaljnima. Stanovnici Lemnosa ne prihvate taj porez, izaberu delegaciju koja direktno ode sultanu na noge u Istanbul. Kada su iznijeli svoj prigovor, sultan Bajazid II (1481-1512) ih je zaštitio i oslobodio od nametnutog poreza. Eto, takav sistem pravde u 15. stoljeću je bio prihvaćen od svih, vjerovali su da je pravedan  i poštovali ga svi – od najsiromašnijih do najbogatijih. Narod je znao svoja prava i obaveze. Spominjemo rangiranje poreza tj. porez koji se uvećava shodno prihodima. Narod je bio razdvojen na tri grupe u tom pogledu – siromašni, srednja klasa i bogati sloj. Ostavite to, u defterima sa Lemnosa možemo pratiti socijalno napredovanje stanovništva. Nekog ko je u defteru iz 1480. u odnosu na porez bio u grupi siromašnog življa nalazimo u poisu 30 godina kasnije u okviru srednje klase. To sve potvrðuje da je riječ o jednom velikom državnom sistemu.
Da li je ključ uspjeha baš u tome?
Treba tako razmišljati. Osmanlije su bile jako pragmatične. Čitajući djela koja je ostavio Ašik Pašazade vidimo da je u početku Gazi Osman imao saborca hrišćanina po imenu Kosemihal. Zajedno su se borili, išli u lov. U istom periodu, u posljednjim godinama života Gazi Osmana, zajedno su opsjedali Bursu koja je tad bila bizantski grad i koja se predaje nakon 11 godina opsade. Nakon predaje Osman pita jednog bliskog suradnika bizantskog cara po imenu Saros zašto su predali grad, a ovaj mu odgovara: „Kad ste kročili u grad mogli ste naići na leševe. To su ljudi pomrli od gladi. Vi ste napredovali, a mi slabili. Prirodno smo na kraju izabrali jačeg.“ Dakle, biraju sebi novi sistem. Naime, moguće je primijetiti, bez obzira na veoma oskudne bizantske ili osmanske izvore tog perioda, kako se nemuslimani nalaze u sklopu osmanskog upravnog sistema. Nije teško predvidjeti razlog tomu. Ti ljudi su izvor informacija. U nedostatku nekih informacija (o upravi grada, o trgovini itd.) iskoristili su ove nemuslimane poput Sarosa. Kako dalje piše Ašik Pašazade, Bizantinci su nakon predaje Burse napravili dogovor s Gazi Orhanom po kojem su se uglednici iz Burse evakuirali u Carigrad. Ali, pomenuti Saros je odlučio ostati. Poslije je prešao na islam. Takvi ljudi, poput Kosemihala, kasnije su se u potpunosti osmanizirali. Hoću reći sljedeće: ko učini uslugu jednoj državi, bilo Rimskom carstvu nekada ili danas SAD-u, npr., on će u toj državi imati svoje mjesto i ulogu. Naravno da je taj faktor igrao ulogu u brzom širenju i Osmanlija. U jednom otvorenom sistemu svako ko je radiša, ko je potreban za odreðene stvari, ko je koristan, kvalifikovan i stručan, bez obzira na vjeru i rasu mogao je naći svoje mjesto i biti „iskorišten“ u društvenom smislu. Upravo je to guralo naprijed takav sistem. Tek nakon ovih principa dolaze nove prakse poput devširme (kupljenja djece u adžemi oglane).
Iz onog što ste izložili da se zaključiti kako su Osmanlije baštinile tri osnovna principa: vojna genijalnost, napredan pravni sistem i pravda koju pravično dijele. I sve to nailazi na odobravanje različitih kulturnih grupacija ljudi koji čine sintezu tog sistema. Nešto kao danas SAD. To je nešto kao transformirati potencijalnu opasnost u jednu racionalnu politiku, zar ne?
Da, postoje i drugi primjeri. Npr. u drugoj polovici 15. stoljeća, nakon osvojenja Istanbula, u vrijeme sultana Bajazida II, veliki vezir bio je (mislim da se zove Mesih paša) bratić posljednjeg bizantskog imperatora Konstantina. Šta nam to govori? Ako još uvijek postoje ostaci Bizanta, bilo da je riječ i o porodici njihovog cara, u njih bi trebale biti uprte oči Osmanlija, zar ne? Meðutim, Osmanlije su toliko sigurne da tog čovjeka postavljaju za svog velikog vezira. Tačno je da je on postao musliman, obrazovao se na islamski način, ali živi su njegovi sunarodnjaci koji su ostali nakon propasti Bizanta i oni znaju o kome se radi. Meðutim, sistem je tako savršen da je izlišan svaki strah. Da bi približio o čemu je riječ – to je isto kao da su Lenjin i Staljin nakon Oktobarske revolucije 1917. godine i propasti Ruskog carstva odlučili školovati sina posljednjeg cara Nikole II, a zatim ga postaviti na neku funkciju svoje vlasti.
Da li su takvi postupci ukorjenjeni u turskim plemenima još dok su bili na Bliskom istoku, dok nisu prodrli u Anadoliju? Imate li kakva saznanja po tom pitanju?
Postoje odreðena saznanja, ali su jako ograničena u nedostatku izvora iz tog perioda. Naravno da postoje odreðene refleksije i iz tog perioda, ali je nemoguće ovo potpuno odvojiti od islama. Koliko god da slične stavri vidimo i kod Emevija, Abasija ili Velikih Seldžuka, ipak, kod Osmanlija je to potpuno obrnuto. Kako je kod izgradnje jedne zgrade najvažnije udariti čvrste temelje tako nam isto temelji osmanske države objašnjavaju kako su Osmanlije uspjele opstati toliko dugo i pored „velikih potresa“ koji su ih zadesili u 17. ili 18. stoljeću. U kontekstu ovoga, postoji jedna zanimljiva priča. Naime, kada je Sultan Sulejman Kanuni (1520-1566) dao izgraditi Suljemaniju džamiju, graditelj Mimar Sinan je obećao da će to izvršiti u roku od pet godina. Pošto je sultan znao da je Mimar precizan odlučio je da ne prati gradnju. Meðutim, nakon godinu dana do njega dopru vijesti da se još nije ni jedan kamen postavio za džamiju. Druge godine čuje kako su zidovi tek izmalterisani. Sultana to počne kopkati te se uputi na gradilište. Kada je upitao Mimara kako misli završiti u roku gradnju džamije ovaj mu odgopvori: „ Ne brini, čestiti sultanu, najvažniji dio – temelji su završeni, ostatak posla je veoma lahak.“ Tako su postupale Osmanlije.
Ovakva tendencija nije vidljiva kod ostalih država u to doba. Naprotiv, tada su vidljivi vjerski fanatizam meðu katolicima Evrope, diskriminacija na vjerskoj osnovi i posljedično tome vjerski ratovi i masakri. Činjenica da je sultan Bajazid II otvorio vrata svog Carstva Jevrejima koji su potražili utočište kod sultana bježeći pred pomenutim fanaticima i njihovim masakrima bila je u to doba ravna čudu. Nastranu to, od jednog putopisca iz tog vremena doznajemo kako su 1400. godine Venecijanci, Firentinci i Ðenovljani u Bursi imali svoje trgovačke centre. Samo nakon dvije generacije od osnutka to je bio centar meðunarodne trgovine. Napominjen, do osvajanja Istanbula ima još 50 godina. Ne radi se samo o svili. Tu dolaze začini i miroðije iz arapskih zemalja, vuna iz Italije, neobraðena svila iz Afganistana itd. Takav je bio centar u Bursi.
Želim spomenuti još jedan primjer. Godine 1499. firentinski trgovac Marenghi živi u Istanbulu. Ovaj trgovac ima svoja predstavništva (agencije) u Bursi, Galipolju i Edirnama. S njima se redovno dopisuju i dobiva podatke o cijeni tkanina. Imaju svoje finansijere u Italiji. Evo šta možemo saznati čitajući ova pisma. Npr. kada vrše izvoz svile na putu odmaraju u nekom hanu u Edirnama. Meðutim, u jednom slučaju jedan dio robe biva ukraden dok su se odmarali. Nakon toga, direktno odlaze sultanu. Na kraju, oni dobivaju nazad svoj imetak, a lopovi bivaju kažnjeni. Osmanlije znaju važnost i korist ovih trgovaca. Zato ih štite. U jednom drugom pismu, pomenuti trgovac piše svojima u Italiji da pošalju 100 ili 500 komada naočala koje on ima, jer kako kaže narodu su se svidjele pa pretpostavlja da će ih moći toliko pazariti.
Iz ovih primjera vidimo meðunarodnu trgovinu koja se neprestano i vrlo brzo razvija.
Možemo li kazati kako su Osmanlije svoj pogled uvijek usmjeravali ka Zapadu? Svoje najveće investicije u kulturnom i političkom smislu ulagali su na Zapad. Željeli su evropeizaciju?
Ne samo to. Često previðamo ćinjenicu da su Osmanlije imale već formiranu imperiju na Balkanu, a da još nisu bili osvojili ni tri četvrtine Anadolije. Ovo je veoma važna činjenica. Ako je tačna teza koju iznosim – da je potrebno gledati temelje ovog Carstva – gdje ćemo ih naći? Naravno, na Balkanu! Tačno je da su ponikli u blizini Burse, a samu Bursu zauzeli 1326. godine. Ali, odmah se nakon toga šire na prostor Balkana!
Možemo li reći da je kolijevka Carstva Balkan?
Upravo tako. Jer, u to doba Anadolija je rasparčana meðu raznim bejlucima. Kada je sultan Bajazid I (1389-1402) krenuo u osvajanje ovih bejluka, protiv njega istupa Timur koji ga nadjačava i zaustavlja u tome. Tako da, ustvari, Osmanlije istok Anadolije osvajaju tek početkom 16. stoljeća. Meðutim, zbog raznih negativnih nacionalizama koje su se širile Balkanom, na pojedinim mjestima Balkana u potpunosti su izbrisani tragovi osmanskog nasljeða. I ovo je jako interesantna tema o kojoj ne razmišljamo. Turisti koji danas pohode Istanbul vide ostatke Bizantskog carstva, iako je taj grad već 550 godina u turskim rukama, turski grad. Sve je očuvano. Naravno, nešto je pretvoreno u džamije i kao džamija je sačuvano, ima Kariya džamija ili Ayasofija. Nažalost, na Balkanu, u nekim mjestima to nije slučaj. Evo primjer Soluna kojeg sam mnogo istraživao. Na jednoj fotografiji koja je snimljena prije požara 1916. godine izbrojao sam tačno 38 munara. Danas ima samo jedna! Hoću reći da je jako teško identifikovati neke osmanske gradove na Balkanu, jer uopšte ne postoji ni jedan fizički trag istog. U Albaniji, isto tako, za vrijeme Envera Hodže, sve munare su srušene rukama naroda.
U djelu „Vladalac“ Nikole Makijavelija (1513.) nailazimo na na epitete Osmanlijama poput „Veliki Turčin“, „Turčin koji prašta“, zatim konstatacija da je „najpouzdaniji vladar od svih evropskoh vladara jedino osmanski vladar“ i sl.? Ako osmanski vladar da neko obećanje, kakva god situacija da je, on će to ispuniti. Meðutim, nakon tog imidža merhametli i tolerantnih Osmanlija, najednom, nakon opsade Beča, javljaju se Turci kao barbari? Po vama, u čemu je razlika? Jesu li islam vidjeli kao veliku opasnost?
Naravno. Kao što je za Zapadnu Evropu, nakon Drugog svjetskog rata, Rusija predstvaljala veliku opasnost, tako je isto postojala osmanofobija i islamofobija.  Da vam kažem nešto što sam čuo jedne prilike. U manjim selima na jugu Njemačke donedavno su majke strašile svoju nestašnu djecu riječima: „Ako ne budeš poslušan i fin doći će Turci pa ćete ukrasti“. Koliko god da su Osmanlije udarili čvrste temelje u 14. i 15. stoljeću, ipak, taj državni sistem nije mogao trajati bez problema do 20. stoljeća. Naravno, zato je moguće pronaći niz uzročnika, ako je potrebno. Cio porezni sistem je počivao na obradi zemlje. Nakon svakog osvajanja nove zemlje, Osmanlije su time dobivale i novi izvor prihoda. Kada su Osmanlije počele popuštati na ratištima u 17. stoljeću javlja se problem  materijalnog održavanja same vojske. Trebalo je reformisati vojsku. Kako to uraditi, kad se gubi zemlja, a time i prihodi. Ovaj problem se odrazio i na hrišćanska sela na Balkanu, ali i na ona u Anadoliji, ali i na Arape-muslimane. U takvim okolnostima nije slučajnost izbijanje raznih nacionalističkih pokreta na Balkanu u 19. stoljeću. Nije racionalno očekivati da bi ti nacionalisti tad čekali u miru povratak jednog odličnog sistema poreza koji je začet 300 godina prije njih. Oni su iskoristili stanje koje je bilo u 19. stoljeću. Tu je postojao, pored balkanski ili arapskih nacionalista, i faktor Ataturka. Oni su smatrali da im se oduzima pravo na jezik. Udruženje za jedinstvo i napredak sa Džemal-pašom 1913. godine nasilno je uvodilo turski jezik u škole u Siriji i Libanu. To je arapskim nacionalistima bio veliki udarac
Nakon povlačenja Osmanlija raširili su se nacionalistički pokreti te su sve zemlje, na ovaj ili onaj način, postigle nezavisnost. Meðutim, Balkan i Bliski istok kojeg su napustile Osmanlije, u 21. stoljeće ulaze kao dva bureta baruta. Tamo ništa nije riješeno. Zar to nije posljedica udaljavanja od osmanskog modela države? Rezultat je da su se problemi raširili odlaskom Osmanlija? Je li to tako?
Treba se vratiti još u historiju. Prije Osmanlija hiljadu godina je egzistirao Bizant. Prije Bizanta 500 godina vladalo je Rimsko carstvo. Dakle, oko 2000 godina narodi na Balkanu i Bliskom istoku bili su dio nekog carstva ili velikog državnog ureðenja. I pod tom upravom bi ostajali stoljećima. To je polučilo razne utjecaje. Rezultat nacionalizma ili nacionalnog osloboðenja koje potiče od Francuske revolucije možda i jeste osjećaj neke svenarodne slobode. Meðutim, tada nemate jedno iskustvo koje se zove živjeti skupa u koegzisteniciji sa drugima i onda nemate ni osjećaj čuvanja mira. Jer su ti narodi živjeli uvijek pod autoritetom neke čvrste ruke. Osmanlije su taj konglomerat naroda rasporedili po principu šahovskih kockica, ne dozvoljavajući im da se meðusobno sukobljavaju. U protivnom, potrebno je slati vojsku, gubiti porez itd. Tolerancija koju su Osmanlije pokazivale prema narodima, kulturama ili vjerama, djelomično sadrži i taj momenat. Svi su u sistemu i svi igraju neku ulogu. Na početku 19. stoljeća u Siriji i Halepu pravoslavni hrišćani okrivljuju jevreje jednom vrstom „krvne klevete“  (blood libel). Primjerice, izgubi se jedno hrišćansko dijete, a onda hrišćani izmisle trač o tome kako su jevreji krv tog djeteta pomiješali s brašnom i napravili hljeb. Tako su, na klasičan način, i Rusi huškali masakre nad Jevrejima. Dogaðaji uvijek tako krenu. Sve i kad bi se dječak pojavio nakon nekoliko dana, već je palo stotinjak mrtvih glava. To se dešavalo u Poljskoj i Rusiji puno puta. Upravo kad su ovakve scene počele u Siriji i Halepu, Osmanlije to sječu u korijenu i ne dozvoljavaju da se šire. Dok su ruski carevi to šutke odobravali. Meðutim, to Osmanlijama nije iščo u prilog. Kad su 1830-tih došli kršćanski misionari iz Amerike odmah su uočili da muslimane ne mogu pridobiti. Okrenuli su se Jevrejima. Čak su preveli svoju Svetu knjigu na hebrejski jezik. Ali ni od njih ništa. Onda se okrenu Jermenima. Tad je nastao veliki potres. Jer svi su bili dio sistema. Nisu postojali Jermeni protestanti. Zato su sultani ustali na noge da brane sistem.
Zanimljivo je da pitanje rasizma nikada nije bilo aktuelno niti u današnjoj Republici Turskoj. Kod Osmanlija taj pojam je nepoznat. Iako postoji odnos Turaka i Kurda, ali nikad u obliku rasizma. Neki to priželjkuju. To je jedna vrijednost koja se odslikava i na današnjicu?
Naravno. To povezujem i sa sljedećom činjenicom. Kod Osmanlija nije postojala varijanta je li neko Bošnjak, Albanac ili Čerkez. Jer je mjera svega bila vjera. Musliman je musliman bilo da je iz Abesinije (Etiopije) ili Srednje Afrike. I danas je to tako u Turskoj. Zatim, nije bilo nikakve prisile ili nasilnog širenja iako je vjera zakon, a halifa na čelu sistema. Kada sam 60-tih godina došao u Tursku kao humanitarni radnik imali smo jednog tamnoputog prijatelja Amerikanca. Nekadašnji profi fudbaler. Bio je veoma zgodan i preko dva metra visok. Upitao sam ga kako se osjeća u Turskoj. Odgovorio mi je da se nigdje u svijetu nije osjećao bolje kao tu. Sa svima je bio u društvu, kad bi prolazio ulicom djeca mu se vješala o njegove duge ruke. Već dvije godine je tu, a niko nije ni primijetio da je druge boje kože. Eto, to je ostavštivna velike osmanske imperije. Bilo se naviklo na raznorazne jezike, rase i vjere.
Vjerovatno je 21. stoljeće stoljeće kada će Turci ponovno otkriti Osmanlije. Koje vrijednosti prepoznajete danas u Turskoj, a da su osmansko nasljeðe. Spomenuli smo antirasizam. Ima li ih još?
Kad sam 70-tih godina došao u Istanbul, pošto sam bio zaljubljenik svega turskog i osmanskog, počeo sam skupljati stare kaligrafske natpise. Tada to niko nije gledao, a ja sam sve skupljao. Danas su cijene tih predmeta astronomske. Hoću reći kako se to nije cijenilo. Uzimalo se sve „moderno“. Meðutim, taj trend se danas mijenja. Uviða se vrijednost osmanskog nasljeða, pa i u zanatskim ili umjetničkim tragovima. I to je vrsta mode. Možda će i to proći jednog dana. Ali, ono što jednu državu čini državom jesu vrijdnosti poput tolerancije, antirasizam, poštivanje drugog i drugačijeg identiteta i slično. To je sigurno krasilo Omanlije, a i današnju Tursku. Naravno, kada pogledamo osmanski Istanbul, to je kozmopolitski grad. Krajem 19. stoljeća, malo manje od polovine stanovništva bili su nemuslimani. Grci, Jevreji i Jermeni – svi zajedno činili su drugačiji ambijent. Danas nije moguće govoriti o tome jer se Istanbul anadolizirao. Isto tako kada šetate Kutahjom, Gaziantepom, Eskišehirom ili Bursom to su sve lijepi i moderno ureðeni gradovi. Ali oni koji očekuju Istanbul onakav kakav je bio u moje mladalačke dane, neće ga pronaći. To je historijski fakat, i kao takvog ga treba priznati.
Ogromno Carstvo živjelo je 624 godine. Skoro je nemoguće u povijesti pronaći sličan primjer sistemu koji je ovoliko trajao i bio uspješan. Kada iz današnje perspektive gledamo, uz 700. godišnjicu, kako bi ukratko ocijenili Osmansko carstvo?
Naravno, odgovorit ću na ovo pitanje uz uvažavanje svoje struke.  Trideset godina života dao sam izučavanju osmanske povijesti. Nakon toliko godina nemoguće je zaključiti da Osmanlije nisu važan faktor povijesti. Oduševjenje u meni traje. Potrebno je uvažiti sve autore koji su dali svoj doprinos izučavanju ove materije. Jer, nisam ni je repa bez korijena. Eto, kršćanin sam, Amerikanac, djetinjstvo proveo u Indiji pošto mi je otac bio misionar. Kada se moje riječi vagaju, ove privatne aspekte nemoguće je zanemariti. U Istanbulu sam živio izmeðu 70-tih i 80-tih godina, potom sam otišao u Vašington, a zadnje dvije decenije sam u Americi. Prije toga nisam živio u Americi. Dok sam u Americi, neprestano pokušavam povlačiti paralele izmeðu Osmanlija i Amerike. Postoje i razlike. Osim crnaca, u Ameriku su ostali ljudi dolazili kako bi počeli novi život. Rezultat je ogromna Imperija na američkom tlu. Svi se vide dijelom toga. Niko ne može ustati i reći H. Kisindžeru kako je Nijemac i Jevrej te kako je do 16. godine živio u Njemačkoj te stoga ne može biti Amerikanac. On je pravi Amerikanac. Isto tako, u 15. stoljeću niko nije mogao reći nekom ko je devširmom došao u adžemi odžak da je Albanac (Arnaut), da je hrišćanin i da stoga nema tu mjesta. Niti je bilo takvog pritiska. Niti je bilo stava da neko mora primiti islam da bi igrao odreðenu ulogu u društvu ili državi. Obično bi svojevoljno, bez prisile, u narednim godinama  primili islam ili oni ili njihovi potomci. Dakle, radilo se o slobodi vjere! To treba priznati.
Neki bi ovo obrnuli pa kazali: Naravno da je bila sloboda vjere. Zašto? Pa zato što su nemuslimani plaćali džizju. Zato nisu išli u rat, ali Osmanlijama nije odgovaralo da svi preðu na islam, jer bi u tom slučaju gubili prihode.
Krajem 17. stoljeća jedan talijanski putopisac odlazi u Bursu. Kao vodiča daju mu jednog Jevreja pošto je znao starošpanski jezik. A ovaj jezik je veoma sličan talijanskom. U putopisu stoji: „Sporazumjeli smo se sa Jevrejom po imenu Avram. Bit će nam vodič. Dok smo obilazili grad, došli su ljudi iz njegove zajednice (džemata) i uhapsili ga. Nije dao džizju. Sljedeći dan sreli smo ga na ulici, znači da je ispunio svoju obavezu.“  Šta nam ovo govori. Svako je imao svoju ulogu u sistemu. Ovi ljudi rade za svoj džemat i igraju odreðenu ulogu, ali su pod osmanskim kišobranom. Iz ovoga izvlačimo odreðene zaključke danas. Moja teza glasi: faktori koji su 600 godina održali Osmanlije na nogama su: porezni sistem i pravda. Ovo ne treba miješati sa apsolutnom ravnopravnošću. Svačija uloga je bila poznata i svako je to prihvatio. Jedna od najvažnijih vrijednosti današnje Turske, a koje potiče od Osmanlije je odsustvo pompe, raskoša i lažnog sjaja. Meðutim, za današnju Tursku nije moguće konstatovati racionalan porezni sistem i pravdu u administrativno-upravnom smislu.

Turski časopis „Idea politika“
Preveo: prof. Sedad Bešlija
Izvor: Preporod.com