Vrijeðanje zdarvog razuma

Kada je ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić (inače
doktor pravnih nauka) zakazao kontitutivnu sjednicu Nacionalnog
vijeća/savjeta Bošnjaka, mislio sam da će se time staviti tačka, da će
Bošnjaci, shodno iskazanoj „ne“ demokratskoj izbornoj volji formirati
svoj Savjet. Meðutim, doktor pravnih nauka je noć uoči konstitutivne
sjednice, promijenio poslovnik o formiranju savjeta, gdje je umjesto
proste većine za formiranje bila potrebna dvotrećinska većina prisutnih
vijećnika.

Na toj „famoznoj“ konstitutuvnoj sjednici Savjeta, koja je inače održana u prostorijama Skupštine grada Novog Pazara, a ne, recimo, logički bi bilo, u zvaničnim prostorijama Savjeta (gore na vrh čaršije), možda je namjerno ili slučajno, baš odreðena sala Skupštine. Ali, da se vratimo poslovniku. Od strane prisitnih vijećnika Bošnjačke kulturne zajednice i Bošnjačkog preporoda uočena je greška i odmah se reagovalo. Glasnogovrnik ministartsva za ljudska i manjinska prava (čovjek iz civilnog društva) iznio je obrazloženje odluke o promjeni poslovnika koja je donijeta, pitanje je da li u zoru toga dana dana, na putu za Novi Pazar, ili u zgradi gdje se sjednica i održala. No, u cilju stabilnosti i specifičnosti bošnjačke nacionalne manjine donijeta je ova odluka, stajlo je u obrazloženju Ministarstva koje se u opisu posla bavi zaštitom ljudskih prava. Nisam znao da sam „specifičan“ do toga dana, iako Ustav, kao najvažniji pravni akt, kaže da smo svi jednaki, da nema jednakijih, specifičnijih, ali to je Srbija! Zbog ove moje „specifičnosti“ reagovala je graðanska, ona malo drugojačija Srbija, smatrajući da je ovakvo obrazloženje vrijeðanje zdarvog razuma, da je potrebno hitno pokretanje krivičnih postupaka, i tako dalje…

Odužila se priča oko Savjeta, razvislo se vrzino kolo, svaki dan vidim na beogradskim elektronskim medijima, Arap džamiju i razne priloge o našoj „specifičnosti“. Nikako da nas ostave malo na miru, pa ramazan je aman! Sve ima svoj kraj, ništa nije bez kraja, parafraziram Mešu u kontekstu ove namjerne ili slučajne greške. Da bi se privelo kraju, ono što ima svoj početak, umiješala se i povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Nevena Petrušić. Jeste da su pod istim krovom Petrušićka i Čiplić, kolege, doktori pravnih nauka. Meðutim, povjerenica je pokazala svoju profesionalnost, ne dozvoljavajući da bude potčinjena i zloupotrebeljna od stane nekog, kome je u interesu da promoviše našu „specifičnost“. Odluka je bila jasna kao dan, propisivanjem posebnih uslova za konstitusanje Savjeta Bošnjaka učinjena je diskriminacija, koju zabranjuje Ustav Srbije, meðunarodni ugovori i zakonski propisi. Upućena je preporuka Ministartsvu da se otkloni diskriminatorska odredba iz Poslovnika. No, ministar i poslije ovog zaključka povjernice, tvrdi da nije bilo diskriminacije prilikom konstituisanja Nacionalnog savjeta Bošnjaka. Ministar Čiplić nije priznao svoju grešku, bar javno o tome ništa konkretno nije rekao, tajno i ovako meðu nama, sigurno da jeste. Raduje me bar donekle činjenica da je primo k'znanju odluku povjerenice Petrušić. Dok demokrate ne bježe od odgovornosti ni ministarstva, ni ministra lično, već moraju da analiziraju da li su odluke bile namjerne ili slučajne. To je toliko kompilikovano pitanje, teško da se može dati neki konkretan odgovor.

U normalnim državama, tamo gdje je demokratija osnova političkog djelovanja, ovaj ministar ni jedan jedini dan ne bio tu gdje jeste sada. Drage demokrate, ako je greška bila namjerna, treba da ode jer je prekršio Ustav, ako je greška bila slučajna, onda je ministar Svetozar Čiplić, doktor pravnih nauka, bivši sudija Ustavnog suda, stručnjak za ustavno pravo, pokazao svoju nesposobnost. Ali, ovo je Srbija, zemlja gdje je nenormalno – normalno, a nemoralno – moralno.

Autor: Fahrudin Kladničanin