Sjećam se toga dana

| Glas islama | Broj 201 | Analize | Autor: Fahrudin Kladničanin |
ImageZnam da je rahmetli bika kuhala pekmez, ja sam bio osnovac, još godina
do male mature, a otac se nije odvajao od televizora. Više stotina
hiljada ljudi okupilo se u centru Beograda, došlo je vrijeme da Slobodan
Milošević, arhitekta pogubne srpske politike, ode sa vlasti. Smijenjen
je Sloba. Gotov je! Komšija Asim, penzioner, često je govorio: „Srpski
narod ga je doveo, on ga mora i smijeniti.“ Samo što patnja tih godina
nije poznavala nacionalnost!

Došle su promjene, to je bilo očigledno.

Imao sam na zidu naljepnicu: „Ko smije da Vas pogleda u oči“, pa Koštunica! Kasnije je vrijeme pokazalo da je on jedna potpuna šteta, kolaborant sa ostacima Slobinog režima, Sloba – drugi deo. Podmuklo, pokvareno, naduveno stvorenje, zlo koje hoda. Upotrijebio bih još epitita, ali nije prikladno, ipak je ovo glasilo Islamske zajednice u Srbiji. No, ide polako u zaborav.

Demokratija je konačno pokucala na vrata Srbije. Šarenolika demokratska opozicija, predvoðena Zoranom Ðinðićem, imala je pred sobom crnu, zalutalu, otrgnutu, izgubljenu Srbiju, tamo negdje na nekom brdovitom Balkanu. Bilo je teško u to da povjerujem. Povratila se nada u neko bolje vrijeme. A budućnost je tako neizvjesna, čovjek je uvijek na gubitku, a Svevišnji Bog zna šta nas čeka. To sam shvatio iz ponašanja svojih roditelja. Odrastati u jednoj Miloševićevoj Srbiji nije bilo nimalo lako. Nisam čekao u red za hleb i mlijeko, ali majka jeste. Otpočele su reforme, sprovoðenje procesa tranzicije i naš put prema Evropi. Tog oktobra prije deset godina, iako sam bio dijete, vjerovao sam da ću, dok ovo pišem, biti stanovnik Evropske Unije. Nažalost, kako stvari stoje „Ðekna jos nije umrla, a kad će – ne znamo.“

Meðutim, zaostavština Slobodana Mileševića poslije petog oktobra nije uništena. To je sistem koji se nije mogao tako lako razgraditi, sastavljen od raznih vojno-bezbjednosno, parovojno-mafijaških veza. U obračunu sa tim sistemom, u procesu sprovoðenja reformi, ubijen je premijer Zoran Ðinðić. Država je kapitulirala. Srbija se našla u paralizovanom stanju. Zaustavljena! Ono što se desilo poslije ubistva premijera, policijska akcija „Sablja“ samo je pokazala koliko je korijenje prethodnog režima i da je u obračunu sa mafijom država pokazala svoju nemoć. Žalila je Srbija svog premijera. Istinskog prijatelja Istoka i Zapada, za nas Bošnjake u Sandžaku čovjeka koji je pružio iskrenu ruku pomirenja.

Promijenio se odnos prema nama Bošnjacima. Moj komšija postaje savezni ministar za ljudska i manjinska prava, prvi put u historiji savremene Srbije jedan Bošnjak na ministarskoj funkciji. U lokalnim samoupravama u Sandžaku vlast preuzima Koalicija „Lista za Sandžak“ dr Sulejmana Ugljanina. Prvi put na čelu Opštine Novi Pazar žena. Vasvija Gusinac, članica Ugljaninove SDA, našla se u neobranom grožðu, izgubljena, bez iskustva, vodila je Opštinu naredne četiri godine. U tom demokratskom ambijentu širila se korupcija, pljačkala društvena imovina, loša privatizacija proizvodila je mase nezadovoljnih radnika, štrajkove i borbu za neka prava. Ljudska prava i tranzicija. Smiješno!

Mijenjale se vlade i vodila borba za očuvanje političkih pozicija. Postoktobarski period u Sandžaku je prošao politički turbulentno, odnos Ugljanina i Ljajića napravio je razdor meðu Bošnjacima, koji će ostaviti posljedice na malo duži period. Borba za dobijanje vlasti bila je krvava, plaćena i životom pojedinih ljudi. Život je postao tako jeftin! Ali, Sandžak je tinjao u bijedi, ekonomskoj zaostalosti, nikakvom privredom, makadamskom infrastrukturom, sve većim stepenom nezaposlenosti. Problemi su rješavani prema urgentnosti potrebe, u većini slučajeva uoči nekih izbora. 

Ima i pozitivnih stvari. Otvorena su dva univerziteta, pružena šansa za visoko obrazovanje, stvorena politička stabilnost za ekonomski uspjeh Sandžaka (pomirenje Ugljanina i Ljajića uz posredovanje Republike Turske, pokopane su bratske ratne sekire, a raspolućeni narod ko šiša), realizuju se neki infrastrukturni projekti, pokušava se osvježiti region, što je za pohvalu. Sandžak je u jednom trenutku postao i centar svijeta, posebno Novi Pazar, jer je za nepunu godinu dana u posjeti gradu bio prvo ministar spoljnih poslova Republike Turske Ahmet Davutolu, a zatim i premijer Redžep Taip Erdoan. Obećali su pomoć regionu. Javno pohvaljujem svaku pozitivnu stvar koja doprinosi bržem privrednom rastu i razvoju u Sandžaku. Često čujem kritike kako u ovom listu nema ni jedna pohvala na račun gradske vlasti. Evo, još jednom pohvaljujem svaku aktivnost koja doprinosi boljitku svakog graðanina i graðanke u Sandžaku.

Na desetogodišnjicu oktobarskih promjena Sandžak je na raskršću. Bošnjaci ponovo podijeljeni, ovaj put po vjerskoj liniji (situacija koja traje od pokušaja raskola u Islamskoj zajedici u Srbiji), svakim danom država udara. Neka, neka udara, dovoljno smo jaki da trpimo udarce, nego dokle?! E, da, ponovo se aktuelizovala priča o autonomiji Sandžaka, o kršenju vjerskih i nacionalnih prava. U pravu je Muftija za većinu izrečenih stavova, jer iza svake činjenice stoji argument. Jedno me raduje. Konačno se osjeća pluralizam u političkom životu Sandžaka. Živeo pluralizam!

U sitne sate, u novom stanu, dok moj cimer spava, završavam ovo pisanje. Danas su hadžije otputovale put svetnih mjesta u Meki i Medini. Neka je hairli. Sutra se brani Fakultet za islamske studije, vakuf! Ponavljam. Sutra se brani VAKUF!

Bio bih srećan kada bi na dvadesetogodišnjicu oktobarskih promjena Sandžak bio moderna evropska regija, a Srbija članica Evropske Unije. Nije mnogo. Nadam se!

P.S.: Ove godine je majka kuhala pekmez!