HomeAktuelnostiHeroj genocida 8. Juna 2011. Aktuelnosti 480 |Glas islama 215 |NAŠE VIÐENJE| Dobro je što je srpski režim smogao snage da uhapsi zločinca, ali se postavlja pitanje iskrenog odnosa prema genocidu, ako nizašta drugo ono zato što je hapšenje uslijedilo nakon pritiska zvaničnog Zapada i tek nakon mnoštva obmana, zamajavanja svjetske i naše javnosti raznim policijskim komedijaškim performansama, te u tu svrhu politikantskim govorancijama srpske vladajuće garniture. Sjenku na hapšenje baca i medijska kampanja koja je uslijedila nakon uhićenja generala heroja genocida. Neko primijeti kako su pojedine srpske redakcije integrisane u Demokratsku stranku odmah počele sa neumjesnim aspektima i nečovječnim pitanjima poput onog: „Koliko je Mladić koštao Srbiju?“ Pravo pitanje glasi: „Koliko je Mladić koštao Srebrenicu i nedužne bošnjačke žrtve?“ Kako neko reče: „Bilo bi nenormalno da se ovdje stvari odvijaju normalno.“ Ono što se u civiliziranom, demokratskom svijetu drži potpuno logičkim i prirodnim procesom, u zemlji Srbiji se po ko zna koji put odvija obrnuto. Srbija je teška srca, zorom, uhapsila svoga generala jer je na to natjeraše „opasni“ Zapadnjaci, ali joj niko ne može oduzeti pravo da žali i pati. A žale i pate mnogi, od žutih demokrata do crvenih socijalista. Fašisti lome, galame i opet u Srbiji, u centru Beograda, viču anticivilizacijsku brojalicu: „Nož, žica, Srebrenica!” Mogu da se ponašaju anticivilizacijski kada predsjednik države prilikom obraćanja javnosti o hapšenju Ratka Mladića izgledaše kao da je sve svoje pokopao – vidno žalostan, iznerviran i nervozan. Takvim make up-om svima je poslao jasan signal da mu je jako žao zločinca, bošnjačkog dželata. A još kad se uzme u obzir da su mnogi politički subjekti svojim prigodnim odijelima za žalosne prilike i privatnim posjetama zločincu, poput predsjednice srpske skupštine i nekih drugih monstrumovih prijatelja, pokazali žal što je zločinac uhapšen, onda ne čudi fašističko divljanje i pozivanje na dovršavanje Ratkovog posla. Imali su fašisti sasvim dobar šlagvort za svoje divljanje pripremljen od blijedih, požutjelih demokrata, te sa pravom mogu da misle kako je nož i dalje osnovna alatka pojedinih srpskih generala i političara. Dobro je što je srpski režim smogao snage da uhapsi zločinca, ali se postavlja pitanje iskrenog odnosa prema genocidu, ako nizašta drugo ono zato što je hapšenje uslijedilo nakon pritiska zvaničnog Zapada i tek nakon mnoštva obmana, zamajavanja svjetske i naše javnosti raznim policijskim komedijaškim performansama, te u tu svrhu politikantskim govorancijama srpske vladajuće garniture. Sjenku na hapšenje baca i medijska kampanja koja je uslijedila nakon uhićenja generala heroja Genocida. Neko primijeti kako su pojedine srpske redakcije integrisane u Demokratsku stranku odmah počele sa neumjesnim aspektima i nečovječnim pitanjima poput onog: „Koliko je Mladić koštao Srbiju?“ Pravo pitanje glasi: „Koliko je Mladić koštao Srebrenicu i nedužne bošnjačke žrtve?“ Tako su mediji počeli da računaju koliko je država potrošila para i kako neće morati više da troši ogromne novce na hapšenje ratnog zločinca koji je za vrijeme dok se krio debelo uljuljkan u državnoj hladovini uštedio ni manje ni više nego 47.000 eura neisplaćenih penzija za minuli rad vršenja ratnog zločina, raspamećivanjem, silovanjem, klanjem, pucanjem u potiljak i formiranjem primarnih i sekundarnih grobnica. Zločincu se za genocid isplaćuje, ovdje u zemlji Srbiji. Neko je već izračunao da država nema kud nego da zločincu isplati 5,88 eura po ubijenoj muslimanskoj glavi na području Srebrenice. Skupa li je bošnjačka glava, posebno na ovoj krizi i recesiji. Tako to rade režim i mediji u Srbiji. A niko da se sjeti i uputi zvanično izvinjenje Bosni, Bošnjacima, Srebrenici i porodicama žrtava zbog sramnog genocida i sramnog ponašanja vlasti koja je sve ove godine znala gdje je zločinac, a ništa nije uradila da ga ranije uhapsi i privede pravdi. Pohvalan je iskorak hapšenja zločinca što Srebrenicu dovijeka obilježi genocidom, ali ostavlja jači utisak njegovo jadno psihofizičko stanje. Ostario, osijedio, senilan, suicidan, na momente morbidan, kažu da teško drži vodu, pa često bude i mokar. Jah, šta li bi od onolike sile? A silan je bio nad nedužnim ženama i djecom. Javnosti je sa žaljenjem predočeno teško stanje Mladićevo, ali i njegovo junaštvo i kolegijalnost jer je uhapšen sa dva pištolja, u oba metak u cijevi, pa je mogao da pobije policajce, ali nije jer on „ni mrava ne bi zgazio“, a kamoli da ubija nedužne ljude. Kao nagradu za pacifizam i junačku predaju dobio je jagode, koje je sam tražio, i televizor, i ruske klasike i još ponešto. Sve to od demokratske vlasti dato je čovjeku što je djeci u Potočarima dijelio lizalice, pa ih potom slao na put bez povratka. Mnoge bosanske majke ni danas ne znaju gdje je vječito konačište njihove djece, a Ratko ogrnut pažnjom srpske vlasti nastavlja da nareðuje i zahtijeva – valjda mu je to profesionalna deformacija. Upada u oči to što državna vlast odaje počast heroju genocida, bez imalo stida i srama, a o griži savjesti da i ne govorimo. Umjesto da se pokriju ušima i sve vijesti o zločincu svedu na minimum, režim se utrkuje ko će obimniju počast generalu ukazati. Na taj način demokratska vlast, koju najvećim dijelom čine Demokrate, šalje poruku, posebno nama Bošnjacima, da genocid koji nam se desio nije za njih ništa ozbiljno, a ni strašno, te da je mnogo strašnije i žalosnije što je konačno njegov izvršitelj pao, i to tek nakon mnoštva pritisaka i nakon godina iščekivanja porodica njegovih žrtava na pravdu. Euforija koja je iskazana od strane srpske vladajuće elite odavanjem počasti ratnom zločincu pokazuje svu bijedu neiskrenog i ciničnog odnosa prema genocidu nad Bošnjacima, a ujedno stavlja u obavezu nama živima da genocid nikada ne zaboravimo, te da ga se uvijek sjećamo, a posebno podmuklosti onih što se demokratama zovu i svoj genocidni nastup svilenim rukavicama izvode. Hapšenje Ratka Mladića nije garant da se genocid neće ponoviti, niti je to skidanje ljage sa bilo koga. Iskorak u pravcu zaštite od ponavljanja genocida jeste donošenje deklaracije u kojoj će se genocid nazvati pravim imenom, te donošenje zakona kojim će se kažnjavati i najmanji pokušaj negiranja genocida. U suprotnom ćemo još dugo po Srbiji slušati anticivilizacijsku brojalicu: „Nož, žica, Srebrenica!”
