Govor Reisul-uleme Kongresu vjeroučitelja

Prvi kongres vjeroučitelja islamske
vjeronauke u Bosni i Hercegovini održan je 03. 12. 2011. godine u
Sarajevu. Kongres je održan pod pokroviteljstvom reisu-l-uleme Islamske
zajednice u BiH dr. Mustafe Cerića, a pored prisutstva oko 800
vjeroučitelja islamske vjeronauke iz Bosne i Hercegovine, kongresu su su
prisustvali i predsjednik Sabora IZ Safet Softić, zatim akademik Ferid
Muhić i bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

Hvala Allahu, kojem pripada sve
što je na nebesima i na Zemlji. On je Mudar i Sveznajući. On zna šta u
zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta s neba silazi, a šta na nebo
uzlazi. Allah je Milostiv i oprašta grijehe.

Oni koji zapreću istinu govore: –
Neće biti proživljenja nakon smrti! Reci im: – Hoće, tako mi Gospodara
mog, koji zna i ono što je odsutno vašem oku.

Nema ništa što je izvan
Allahovog znanja, ni trun jedan ni na nebesima ni na Zemlji, nema ništa
ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji
vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i dar veliki, a da
patnju osjete oni koji poriču Božije znakove.

Ima onih koji dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi do Allaha Dragog i Hvaljenog.

Neka je salavat i selam na
Allahove vjerovjesnike: Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda,
a.s., na njihove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Istinom u
srcu i u djelu.

I neka je selam na bosanske sinove, šehide, koji su, na Allahovom putu, dali svoje živote.

Draga braćo i sestre,

Imamo razloga danas biti sretni i ponosni.

Ponosni smo na šehide i gazije, kojima
dugujemo zahvalanost za ovu današnju slobodu, ali i obećanje da šehide
nećemo zaboraviti a gazije nećemo ostaviti same dok ih ovih dana
napadaju samo zato što su bili hrabri da se suprostave agresiji na našu
djecu, našu vjeru i na našu zemlju. Zato smo danas ovdje da im kažemo:
Nedamo vam našu djecu! Nedamo vam našu vjeru! Nedamo vam našu zemlju!

I nedamo vam našu uspomenu na Derviša
ef. Spahića, Kasima ef. Mašića, Abdullaha ef. Ganića, Redžepa ef.
Muminhodžića, Ešrefa ef. Kovačevića, Ibrahima ef. Hadžića, Munira ef.
Spahića, Fadila ef. Hadžića, Omera ef. Imamovića, hafiza Abdullaha ef.
Budimliju, Hidajeta ef. Elkaza, hafiza Hamzu ef. Grabusa, Fejzullaha ef.
Hadžibajrića, Besima ef. Hamzabegovića, hafiza Mehmeda Nukića, Veliju
ef. Šetkića, Sabira ef. Dizdarevića, Fadila ef. Hasanovića, Omera ef.
Mulamehmedovića, Hasana ef. Hilića, Rešida ef. Omerbašića, Šerifa ef.
Æemana, Osmana ef. Trepče, Ibrahima ef. Joldića, Muju ef. Haušića,
Hakiju ef. Alihodžića, Ferida ef. Čičkušića, Abdusameda ef. Omanovića i
druge vrijedne muallime i muallime, poput Sarajke hadžince Umme-hanume,
bule Fate Fočakove, bule Rabije Mušić-Erkočević, hafize Salihe Leto,
bule Stovrečke i mnogih drugih koji su nosili i prenosili emenat vjere i
morala u našem narodu tako da mi danas znamo ko smo i šta smo, ali isto
tako da znamo gdje smo danas: Na 1. kongresu vjeroučitelja Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini, Srbiji-Sandžaku i Hrvatskoj.

Siguran sam da nas svi oni vide i da su
sretni i ponosni na nas, na našu uspomenu na njih i na našu odlučnost da
ih slijedimo kao naše uzorite vjeroučitelje, pa im stoga proučimo
Fatihu, kao naš selam i našu zahvalnost za sve što su uradili za nas!

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice,

Iako se na prvi pogled može reći da se radi o sukobu dva različita
mišljenja, pa čak i dvije različite kulture i civilizacije – antičke
grčke i autentične islamske – ja mislim, da se dijalog izmeðu Ghazzalije
i Ibn Rušda treba razumijevati više kao njihov napor da razriješe
dilemu izmeðu pritiska za instantnim odgovorom i potrebom za konstantnim
naporom da se upotrebljive moralne vrijednosti islama održe u vremenu.

Koliko god da se trudio, Ghazzalija nas
nije uvjerio u svoju nevinost od grčke filozofije, kao što se ni Ibn
Rušd nije htio, a ni mogao, odreći svojeg islamskog porijekla. To što su
na Istoku Ghazzaliju označili kao spasitelja islamske misli i kulture, a
Ibni Rušda na Zapadu kao spasitelja zapadne misli i kulture nije nikakv
dokaz sukoba izmeðu Istoka i Zapada, treba li reći Islama i Zapada,već
je to bio jasan znak krize univerzalnog uma kod muslimana koji je
umjesto razvijanja velikog počeo usvajati mali džihad u smislu osobnog
preobražaja i traženja osobnog spasa na račun društvenog ili opće
kulturnog napretka Ummeta.

Ghazzalija je očito tražio i našao
osobni spas u sufizmu, ali je zato iza sebe ostavio veliku prazninu u
kolektivnoj svijesti muslimana o bitnim pitanjima opće društvene,
političke i kulturne orijentacije. Na drugoj strani, Ibn Rušd je
prihvatio rizik mišljenja svog vlastitog uma i, na taj način, iza sebe
ostavio poruku da je konstantna upotreba uma zahtjevan proces, tj.,
veliki džihad je kontinuitet pamćenja koji se ne može svesti na
jednokratno izlijevanje ili naglo izražavanje osjećaja radosti ili
srdžbe.

Na sličan način, nakon gotovo sedam
stotina godina, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu su se suočili sa
istom dilemom: instantnog odgovora i konstantnog napora za oporavak
Ummeta. Prvi je vjerovao da je moguće skupiti svu energiju Ummeta i s
njom naglo promijeniti položaj islamskog svijeta, dok je drugi smatrao
da postojeću energiju treba raspodijeliti na duže vrijeme putem odgoja i
obrazovanja i čekati željene rezultate. Lahko je prepoznati da je
Afganija bio za revolucionarni pothvat tipa Bedra, tj., maloga ili
trenutačnog uspjeha, dok je Abduhu mislio da je evolucijski put
uspravljanja Ummeta, rekli bismo, konstantnog uspjeha bolje rješenje.

Bez umišljaja da kažem sve što bi se
moglo reći i poreći o velikim umovima kao što su bili Ghazalija, Ibn
Rušd, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu, moja namjera je bila da
ukažem na činjenicu da su muslimani još uvijek izmeðu žarke želje da
naglim izljevom energije pokažu odanost islamu i nužne potrebe da
postojeću energiju rasporede na duži rok. To zapažanje moguće je
potkrijepiti i trenutnim dogaðanjima s muslimanima i oko muslimana u
svijetu. Treba biti slijep pa ne primjetiti veliki naboj koji se pravi u
ime islama i oko islama u svijetu. Pa i sami smo svjedoci tog islamskog
naboja ovdje u Bosni i Hercegovini.

Baš zbog toga sada je potrebno da
razumijemo Alejhisselamovu poruku o velikom ili konstantnom džuhdu,
naporu, nakon malog ili trenutačnog džuhda, napora, koji je mal, upravo,
zato što traje kratko i što je samo uvod u dugi i naporniji rad koji
zahtjeva pravilan raspored energije da se osigura da se upotrebljive
vrijednosti islama održe u vremenu i prostoru.

Dragi vjeroučitelji, učesnici 1.
kongresa vjeroučitelja Islamske zajednice, dozvolite mi da kažem da sam
neobično sretan što je organiziran ovaj Kongres. Ja u ovome vidim da smo
se mi opredjelili za veliki napor, tj. na dugoročni napor u smislu
otvaranja procesa raspodjele energije sa posebnim težištem na odgoj i
obrazovanje naše mladeži, a to su oni koji će, ako Bog da, jednog dana
preuzeti odgovornost za svoju i sudbinu svoga naroda i zemlje.

Oni kojima se povjeri emanet naše vjere,
slobode, imetka i časti moraju biti odgovorni i ne uzimati sebi što im
ne pripada, jer na kraju ćemo svi stradati zbog njihove slabosti i
korupcije. Jer, kao što je neko primjetio vlast i moć su podložni
korupciji, ali isto tako nemoć i beznadežnost neke dovodi da padnu u
zamku mita i korupcije. Vlast i moć korumpira mali broj ljudi, dok nemoć
i beznaðe korumpira veliki broj ljudi. Zbog toga, moramo biti jaki i
snažni da bismo bili slobodni i da bismo bili sigurni da ćemo ostati
uspravni svi zajedno u jednom saffu za boljitak našeg naraoda i naše
zemlje. Neka nam Allah pomogne na tom plemenitom putu! Amin!

Izvor: Rijaset.ba