HomeAktuelnostiRezultati konkursa Štrpci bez mezara 6. Novembra 2012. Aktuelnosti 436 Na literarnom konkursu „Štrpci bez mezara“ kojeg je raspisala Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ) i Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) prijavilo se više od tri stotine autora. Konkurs je raspisan u povodu obilježavanja 27. februara 1993. godine, dana kada je iz voza na relaciji Beograd-Bar, u stanici Štrpci, od strane zločinačke grupe koju je predvodio haški optuženik Milan Lukić, izvedeno 19 Bošnjaka a kasnije svirepo ubijeno, čiji posmrtni ostatci ni dan danas nisu pronaðeni, niti su počinioci kažnjeni Komisija u sastavu Jahja Fehratović i Zehnija Bulić detaljno je iščitala pristigle radove, te nakon detaljnog ocjenjivanja odlučila: Prvo mjesto pripada Dini Alić, koja je svoj rad „Štrpci bez mezara“ prijavila pod šifrom „Majčina suza piše sinu pismo“; Drugo mjesto pripada Mersadu Hasanoviću, koji je svoj rad „Štrpci bez mezara“ prijavio pod šifrom „Bez šifre“; Treće mjesto pripalo je Veselinu Gajdaševiću, koji je svoju pjesmu „Osuðujem zločin“ prijavio pod šifrom „Zašto“. BKZ i BNV čestitaju dobitnicima, te ih pozivamo da se jave na kontakt telefon BKZ-a (020/322-181) kako bi preuzeli nagrade. Prva nagrada iznosi 200€, druga 100€, a treća 50€. Objavljujemo dobitničke radove. *** Prvonagraðeni rad Šifra: Majčina suza sinu piše pismo ŠTRCI BEZ MEZARA Jutros je opet suza pokvasila obraze. Oči su budne cijelu noć tajale bujicom ljubavi i gorčine. Danas bih te iz sveg glasa zvala, ali sam zanijemila. Pružila bih ruke nebu i molila dragog Allaha da me nagradi. Najcrnjom nagradom za jednu majku. Nagradom da naðem tvoje kosti dijete, pa da ih pod hladan kamen bašluka metnem i odahnem staračku dušu. Jutros bih te dijete , toplim čajem napojila, košulju opeglala, na posao spremila, a ja nijema samo suze brišem. Godinama. Noćas usnila tvoje oči, smeðe, iste babine. Pa mi duša narasla, dijete, narasla da od tuge bude veća,bar za trenutak. Pitaš me , u snu, kako sam, jesam li dobrog zdravlja, pitaš za babu, pa se okreneš prema njivi .Ti se okreneš , a majka se budna probudi. Ranjeno srce ranom novom zaboli, svakog jutra , sine, kad dan počinje. Dugih je godina prošlo, majčino lice zgužvalo vrijeme. Duboke bore sakrile boli, sjaj iz oka isplakan, kosa mi osjedila, a ruke mi, sinko, drhtave. Babo ti oronuo, štap u ruci ima, još sjedi pod ošlamom i čeka kad će ðaci cestom naići. Čeka , pa uzdahne, kad proðu. Zaplače, kad ne vidim. Vidim mu mutne oči ponekad, ali šutimo oboje. Ne govorimo odavno, ali se nadamo . U nadi smo ostarili kao dva paučka stara što se nadaju da će im jednom doći bolji dan. Svanuti svitanje bez mokrog jastuka. Još ponekad kradom iz ormara izvučem tvoju školsku torbu, ljubim je ,plačem, mirišem je sine, mirišem je i naðem još miris tvog djetinjstva. Pa mi lakše duši, a teže srcu. Jorgovan pred kućom narastao veliki, pa kad procvate zamiriše cijelo selo. Kad si ga posadio bila je to mlada biljka tek malo deblja od slamke. Ni cvijeta mu nisi vidio, ni mirisa osjetio. Tuða ga djeca sad trgaju. Babo im ne brani. Ne brani ni ošlame , ni jabuke bjelice. Nema ih sinko, za koga čuvati. Jedinca je sina izgubio, pa tuðu djecu sad bonbonama hrani, kad penziju primi. Pjeva im iste pjesme što je i tebi pjevao kad bi te ko malog, na bašču vodio da krompire ogrćete. On im zapjeva tiho, a oni nastave selo se na njima hori. Tako se babo tješi, kad ga ja ne vidim. A ja znam sve, a šutim. Šutimo oboje, svaki put kad neka ptica iz prošlosti doleti pa zaleprša sjećanjima. Navečer , poslije jacije , uvijek dovu uputim Allahu, da mi da sabura. Da da mi života , samo toliko da ti kosti naðem, sinko, pa da te mogu kamenom na haremu poznati. Pustiti suzu na bijeli mramor i Fatihom te dozivati , milujuć’ stijenu nijemu od tuge i boli. Časno ime tvoje na bijelom mramoru, nek govori o tvojoj nevinosti, o tvojoj otetoj mladosti i mojoj majčinskoj suzi. Zar , sine, na dunjaluku ima pravde? Zar ima nekog katila ime osuðeno dovoljno dugo i dovoljno bolno kao samo jedna moja suza? Zar se ljubav majke plaća danima zatvora katila? Zar mladost tvoja nije trebala stariti? Zar da te po gležnju tražim, dunjalučkih vrleti? Ne sveti se, majka, sine. Ne molim ja, za tuðu tugu. Već pravdu ištem od Allaha i sabur tražim. Samo kosti da ti naðem, pa mirna osvanem. Bojim se da sam na izmaku, bolest me načela. Bojim se neću dočekati tvoga nišana i tvoga harema. Zar ovaj život dunjalučki toliko vrijedi? Bar biljeg na te da ima. Da si bio, ponosan i otišao nevin. Samo to. Pa da suza presuši. Suza presuši, a bol nikada. Majčing srca je tkanje takvo da ga ne kidaju presude Haga i priznanje zločinca. Tknanje od milosti i ljubavi prema svom rodu ne režu i ne kroje makaze zločinca ni riječ sudije. Nosila u sebi, dojila, gledala očima svaki tvoj korak dječiji, školovala sretnoga, ljubila kad poðeš na višwe škole, nadala se inžinjeru da se vrati iz tuða svijeta. Dijete moje, nisam ništa dočekala niko mi se nije vratio. Samo bol, tuga i pitanje "zašto?"Nemadoh nikoga do li tebe, do tvojih očiju, do tvoga glasa. S tobom mi se zatire ognjište. A unačad bi sad skakala po avliji, brali ošlame još dok su zelene, a babo bi ti kurbane gojio. Ko i svake godine. Tvoja djeca bi ih sad milovala, hranila iz ruke kukuruzima, taman nako ‘o što si i ti radio. Dušmani. Uzeli su s tobom i tvoju djecu i tvoje unuke , praunuke. Cijeli rod. Uzeli su mi sve, sve osim vjere , sine. Nju mi ne mogu uzeti, jer je u srcu. I da mene uzmu on je tu nedostižna katilskom nožu i katilskom metku. Kad si se rodio sine babo je ti ezanio , kad budeš odlazio sine, babo će klanajti, namaz bez ezana. Toliki je život nas Muslimana , sinko, od ezana do namza. Moliću Allaha samo jedno da se katilu rode hairli djeca pa se svojih očeva stide. *** Drugonagraðeni rad Šifra: Bez šifre STRPCI BEZ MEZARA I dok ruka polahko drhtavim pokretima ispisuje istinitu tugu na defitere surove sadašnjosti, ja plačem. Otkidam krvave suze iz isčupanog srca, što još samo kuca za doživljaj nade da ćemo se sresti. Saljem poglede nijeme i već otrcane u četiri čoška gdje većinom provodim naše vrijeme. Kažem naše vrijeme, jer ja, i poslije toliko godina, mada te nema, živim s tobom. Prelistavam često naše srećne slike, što nagizdane su osmjesima u onim lijepim davnim trenutcima, te tako i uspijevam da postojim. Hranim se iz starih ladica gdje su smješteni naši srećni životi. Najviše pričam sa tišinom, koja je u svim vremenima ista. Uvijek me sasluša i najbolje razumije, a onda bude mi bolje. Jer znam da negdje u toj dalekoj tišini, gdje nema ovog svijeta nepoštenog, i ti sjediš milujući dušom miris moje kose. Osjetim to u ovim besanim noćima puke samoće. Osjetim to dok gledam našu mater kako lomeći prste muškobastih ruku, uzdišući, neprestalno ponavlja tvoje ime. Osjetim to i onda dok naše dijete uporno u snu pruža ruke ka tvome zagrljaju. I osjetim to u svakome pokušaju da istrgnem davno zamrli osmjeh na svome licu. Ali ima jedna ladica, što često je otvaram i ona uvijek sija svjetlošću nade. U toj ladici stoje dokumenti o tebi. Svaki put kada je otvorim, iz potrebe nekome da dokažem da si ti bio doista ti, probudi se u meni ona iskra što mi neda da neke stvari potisnem, nedaj Bože, zaboravu. Ta iskra, što je zapali ta ladica nade i onaj osjećaj što ga izmame ostale ladice daleke prošlosti, trznu me i izbace u boj da te naðem. Znam da jedino kostima mogu da se nadam, ali neka! Još uvijek i one, meni mirišu na tebe. Ovaj miris kojeg prepoznam u gotovo svakoj daljini daje mi snagu da gazim naprijed stazama jedne želje, na ovome prolaznome svijetu. Zato kad god obraćam se Bogu, molim za ovu želju da ispuni mi; „ Gospodaru svih svjetova, molim Te Tvojom veličinom, naredi Zemlji da izbaci kosti što na stanici Štrpci odoše u nepoznato. Naš Bože Plemeniti, poživi nas da ispratimo na Onaj svijet našu braću, sinove i muževe, kako to dolikuje ljudskim bićima. A Vladaru Pravedni, Tebi ostavljamo da presudiš onim rukama što iscijediše i zadnju suzu po našim obrazima. Amin! A onda kad ove riječi uputim na adresu Onoga Koji molbe ne odbija, prekrijem orošene oči ispruženim bijelim dlanovima i vidim jasnu sliku želje. Mati, babo, dijete i ja stojimo pored tvojih bijelih nišana i uzdišemo, čitajući na njima tvoju mladost što osta na onoj ukletoj Stanici. I baš tad’ kada pustim i zadnji izdisaj zadovoljstva u ovom na javi snu, odzvone mi na uho činjenice kako ti još uvijek ni traga nema. Pa uspem sebe pitanjima o ljudskosti i onoj drugoj nedefinisanoj strani. Kako se neko može usuditi, da presijeće nožem mržnje grkljan mladosti rane, da prekine sve momačke snove i sve nade, a da nije Dragi Bog, i kako se neko može usuditi da raspe ðerdan nizan godinama rukom majke ljudskog karaktera??? Na sva ovakva pitanja, opet, bez obzira na sve, pokušajem dati odgovore, ali ne sebi, jer ja sam već odavno zakleta da zaboraviti ne smijem, nego te odgovore izmišljam zbog moga sina. Svim silama se borim da on, ili njegovo dijete, neimadnu potrebu pisati ove krvlju ovakve natopljene listove. I onda ona ljudska strana govori slijedeće; „ Možda je nekome smetalo to što smo gledali na komšije kao na braću i sestre svoje!? Možda je bio problem i u tome što nismo žačepljali uši kad’ su razna zvona zvonila, niti kad’ su mnogi ezani sa munara visokih odjekivali!? Možda je nekome u oko zapalo i ono tradicionalno odjelce što obukoh sinu za naš praznik!? Možda….?“ No, svim ovim predpostavkama doðe nekada i kraj, te me ponovo ošamari sjeta. Vidim mater, babu, sina i sebe kako danima izgaramo u jednoj želji, a ona je da se obznani skelet kojeg ćemo dostojno i naknadno ispratiti u Svijet, gdje nema Voza 671… *** Trećenagraðeni rad Šifra: Zašto OSUÐUJEM ZLOČIN Osuðujem oštro svaku hajku, Na nevine i krive za ništa, U krvavu preseljene bajku, Po nalogu strašnog gubilišia, Gdje pepeo sa krvlju se miješa, U krik bola nedužnoga leša! Da li iko odgovornost snosi, Za sav vapaj…gorčinu i muke, Il’ na licu osmijeh mirno nosi, Mrak mu oči…okovi mu ruke, Cašu vode da ne može dići, Nigdje doći i nikuda stići! Osuðujem oštro zvijeri ljudske, Što veći ih zločinac još krije, Odbacivši sve procese sudske, Ko da ništa desilo se nije, I koji će bez po brige sjesti, Sred hotela pomračene svijesti! Plan kujuć za stradanja nova, U krvavi svoj zagledan pano, Bez pomisli koliko je snova, Pred očima njemu pokopano, Ubicama nov nalog će dati, Za vrat čizmom nevinima stati! Osuðujem oštro iz sveg glasa, Vinovnike krvavoga pira, Što trgoše kamu iza pasa, Na nemoćne golubove mira, Osuðujem zločin svijet što truje, Da l’ me iko osim stijene čuje!?? Izvor: BKZ.rs
