HomeAktuelnostiKo karakter nema, za obraz ne mari 25. Februara 2013. Aktuelnosti 517 Ministri iz Sandžaka u nedostatku pravog angažmana posežu za onim što im ne pripada, pa su opet bacili otrovne strijele na Islamsku zajednicu i njeno rukovodstvo želeći, navodno, pod plaštom borbe za mir i jedinstvo, unijeti još veće podjele stvaranjem treće opcije. Narod neće dozvoliti nikome da nasrće na Islamsku zajednicu. Repriza 2007. godine se, inšallah, neće ponoviti, jer su odlučnost i namjere rukovodstva Islamske zajednice i džemata takve da se nikome neće dati da odvoji niti jednu džamiju ili bilo koju ustanovu iz sistema. Pomirenje u Islamskoj zajednici treba ostvariti, ali uz vraćanje otetog i očuvanja njene autonomnosti i slobode, sa Glavnim muftijom na čelu. Već dvije decenije iste partije (ljudi) vladaju Novim Pazarom. Oni puno obećavaju u predizbornoj kampanji, a malo urade u toku mandata. Kada stupe na funkcije postanu lijeni i inferiorni prema interesima stanovništva. Aktivni su u meðusobnim sukobima oko preuzimanja što većih ingerencija u vlasti te bogatijeg finansijskog kolača. Ovakva situacija šteti graðanima, uvećava agoniju i neizvjesnost u kojoj se naðoše nemarom političke vrhuške. Afere poput prodaje FK Novi Pazar, njegovog zemljišta sa stadionom i lokalima; mito i korupcija; nelegalna gradnja; nenamjensko trošenje para graðana; neisplaćivanje plata radnicima; odsustvo stranih investitora; neotvaranje novih fabrika i radnih mjesta; konstantan porast nezaposlenisti; kriminal u porastu – uništile su i ekonomski ojadile naš grad koji preživljava teže trenutke nego pod sankcijama 90-tih. Štrajk radnika gradske toplane u sred zime zbog mjesecima neisplaćenih ličnih dohodaka pojačava patnju premrzlih stanovnika. Radnici opravdano štrajkuju, graðani se neopravdano smrzavaju, a rukovodstvo Gradske uprave svaðama pokušava da „podgrije atmosferu“. Stanovnici najvećeg sandžačkog grada često su bez struje, uglavnom zbog zastarjelosti elektro mreže. Novopazarci se suočavaju i sa nestašicom vode koje nema dovoljno ni u centralnom jezgru grada. U visočijim gradskim naseljima vode nema po dvanaest časova, a ponegdje je nema nikako. Novi Pazar je već godinama u hroničnoj ekonomskoj krizi. Trećina graðana je siromašna, svaki deseti koristi socijalnu pomoć, preživljava hraneći se u javnim kuhinjama humanitarnih organizacija. Kako se navodi u istraživanju Sandžačkog odbora za ljudskih prava, stopa nezaposlenosti u Novom Pazaru je skoro duplo veća u odnosu na republički prosjek. “U strukturi siromašnih graðana najviše je onih koji nemaju posao (62,7 %), slijede korisnici socijalne pomoći (27,7 %) i korisnici humanitarnih kuhinja (9,6%).” Novopazarci su trenutno četiri puta siromašniji u odnosu na zvaničnu stopu siromaštva u Srbiji. Na posao čeka skoro 21.000 ljudi, dok više od 12.000 njih nikada nije imalo posao, a broj fakultetski obrazovanih i nezaposlenih u posljednje četiri godine uvećan je za više od 50 odsto.” Novi Pazar je u XXI vijeku prašnjav, bez infrastrukture, sa uskim i izlokanim ulicama, u neprestanoj saobraćajnoj gužvi. Ispod asfalta čame stare azbestne cijevi opasne po zdravlje, one cure na sve strane, pa je i to jedan od razloga što nema dovoljno vode. Kanalizacije, kišne i fekalne, nema u mnogim naseljima, a tamo gdje je ima ona je zapuštena. Brzina kretanja izrupčanim ulicama svedena je na 10 km na čas. U općoj gužvi pješaci hodaju kolovozom, dok su na trotoarima automobili, kiosci i lokali. Otežan život stanovništvu predstavlja i smeće koje se teško iznosi na vjerovatno najvisočiju deponiju u okolini u odnosu na položaj i nadmorsku visinu grada. Pored udaljenosti i nepristupačnog terena, zastarjelosti voznog parka, česti i dugi štrajkovi komunalaca zbog neredovnih plata zadržavaju smeće na gradskim ulicama, što zajedno sa deponijom predstavlja pravu ekološku bombu. Zbog korupcije u gradskim službama i javnim preduzećima, u našem gradu se gradi neplanski i neodgovorno. Arhitektura predstavlja mješavinu starih orijentalnih kuća izgraðenih u turskom stilu, sa nezgrapnim komunističkim graðevinama, koje se miješaju sa veleljepnim vilama i kućama pazarskih tajkuna i moćnika. Mješavina cigle, ćerpiča, betona, aluminijuma, plastike, stakla i drveta arhitekturu grada je pretvorila u nakazu. Odgovornost za loše stanje je na onima koji dvodecenijsku vladavinu provode na štetu sopstvenog naroda. Gradska bolnica je mjesto iz holivudskih filmova strave i užasa. Neodgovorne i drske sestre i nervozni ljekari, sumorna su svakodnevica bolesnika i pacijenata, te svih onih koji sa hećimima imaju posla. Bolesni, najčešće stariji graðani, izloženi su šikaniranju i neljubaznosti od strane bolničkog osoblja. Bespotrebna duga čekanja pred šalterima i ordinacijama rezultat su nerada i neodgovornosti službi u bolnici. Kažu upućeni, da novi-stari direktor opet kreči bolnicu. Džaba ste krečili kad „bijeli mantili“ sve brzo ocrne. Teško bolesnome, jer u bolnicu gradsku nema kud, ali zato kada odete privatno ljekaru, onda je „kez“ neizbježan, tepanje i laskanje stalni kolorit, a možete biti i usluženi sokom i kahvom. U tom slučaju ničega ne nedostaje, ali će vas to plaho koštati po džepu. Privatna praksa nema mahane. Koliko para – toliko muzike, rekao bi narod. Svima, osim policiji, sudstvu i tužilaštvu, poznato je koliko para košta hirurška operacija u novopazarskoj bolnici, a isto tako zna se koliko treba dati ginekologu. Pored svega, smrtnost novoroðene djece u našem gradu je visoka, a briga o porodiljama nedovoljna. Onaj što karara nema, ne mari ni za strah od Boga. Hipokrat je i onako mrtav. Ministri iz Sandžaka u nedostatku pravog angažmana posežu za onim što im ne pripada, pa su opet bacili otrovne strijele na Islamsku zajednicu i njeno rukovodstvo želeći, navodno, pod plaštom borbe za mir i jedinstvo, unijeti još veće podjele stvaranjem treće opcije. Narod neće dozvoliti nikome da nasrće na Islamsku zajednicu. Repriza 2007. godine se, inšallah, neće ponoviti, jer su odlučnost i namjere rukovodstva Islamske zajednice i džemata takve da se nikome neće dati da odvoji niti jednu džamiju ili bilo koju ustanovu iz sistema. Pomirenje u Islamskoj zajednici treba ostvariti, ali uz vraćanje otetog i očuvanja njene autonomnosti i slobode, sa Glavnim muftijom na čelu. E pa, uvažni graðani, pitajmo se kolika je naša odgovornost zbog gore pomenutih zajedničkih nam muka. Da li smo svojim neodgovornim zaokruživanjem imena na izborima doprinijeli tegobnom načinu života, siromaštvu i bijedi? Koliko smo zbog te neodgovornosti patili i još koliko ćemo patiti? Koliko smo štete svojoj djeci nanijeli zato što nismo racionalno postupili, vjerujući obećanjima „vječitih“ ministara. Oni uživaju u „našem“ kapitalu, mi se davimo u „njihovoj“ bijedi. Da nam Allah pomogne, samo u Njega se uzdamo! (Glas islama, broj 239: NAŠE VIÐENJE)
