Glas islama: ČARŠIJSKA KALDRMA I SELJAČKA PAMET

Pazar od Potoka do Karahodžića mosta kao Sarajevo od
Ilidže do Kozje ćuprije 

Više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i
danas u našem društvu postoji vidljiva crta izmeðu graðana i seljaka, „ćaršijskih“
i „nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom,
vještački iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije
humanizma, pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele
isključivo prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu
da nema razlike izmeðu Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih,
ovih ili onih…

Jedan od češćih prigovora uspješnim bošnjačkim ljudima u
bilo kojoj branši, ako je dijete sa kaldrme, jeste da je lukav, prevrtljiv,
mehak, elastičan i spreman na sve i svašta kako bi ostvario ličnu korist. A ako
je sa sela – seljak, onda vele: bahat je, nekulturan, sirov, drzak, bez manira
i prefinjenosti. Ako je Pazarac vele da je kvaran, ako je Tutinac zaostao je,
ako je Sjeničak neotesan je, ako je Prijepoljac kažu da je flegmen, ako je
Pribojac da je previše Bosanac, ako je Bjelopoljac da je prestravljen, ako je
Pljevljak da je zaboravan, ako je Beranac da je premnogo ćamilovski Bihorac,
ako je iz Plava i Gusinja da je albaniziran, ako je Rožajac da je kvaran. I
tako u krug, a da ne govorimo o pripadnicima manjih etnosa o kojima bi se mogle
navesti desetine raznih stereotipa, ili većih plemena iz kojih se uvijek našla
po neka šuša da od nje krene ružan glas. I onda „ćaršijski ćovek“ i seljak. Dok
su nekada te neobavezne odrednice služile za bezazleni humor i razvijanje
muhabeta, danas se sve češće koriste radi uvrede, podjele ili grupisanja na
osnovu istih, tako da smo prije neku godinu doživjeli da u Novom Pazaru, pored
udruženja ribara, lovaca, golubara, šatkara i drugih …ara, s izloga jednog
lokala na potezu od Vrha čaršije ka naselju Potok pročitamo naziv organizacije:
Udruženje starih Pazaraca Novoga Pazara. Malo je apsurdno šta to udruženje predstavlja.
Znali smo i viðali, recimo u Sarajevu, zavičajno Uruženje graðana BiH
porijeklom iz Sandžaka pri kojem su kasnije oformljivani klubovi svih gradova
ponaosob; ili u Turskoj sandžačke, bosanske i bošnjačke derneke; odnosno po
zapadno-evropskoj dijaspori bošnjačke, bosanske i sandžačke džemate i klubove,
ali nikada nismo vidjeli da u jednom gradu postoji udruženje starih graðana tog
grada. To bi isto bilo kao da u Sarajevu postoji Udruženje starih Sarajlija, u
Beogradu Beograðana, u Zagrebu Zagrepčana, u Parizu Parižana…

Iz ovog proizlazi da postoje staropazarci i novopazarci.
Staropazarci bi bili članovi porodica koje u ovom gradu žive generacijama, a
novopazarci pridošlice usljed seoskih, okružnih, državnih i regionalnih
migracija. Neki ozbiljan etnolog bi o tome mogao napraviti pozamašnu studiju,
koja je zaista nužna, obzirom da o ovoj problematici imamo samo radove rahmetli
dr. Ejupa Mušovića, koji su dobrano podložni strogoj znanstvenoj kritici i
reviziji. Meðutim, više od etnoloških razlika zabrinjava činjenica da i danas u
našem društvu postoji vidljiva crta izmeðu graðana i seljaka, „ćaršijskih“ i
„nećaršijskih“ ljudi, koja se iznova hrani palanačkim primitivizmom, vještački
iskonstruisanim podjelama i suštinskim nedostatkom poimanja misije humanizma,
pa ako hoćemo do kraja iskreno, islamskog stava da se ljudi dijele isključivo
prema bogobojaznosti i čuvenog Poslanikovog a.s. govora na Arefatu da nema
razlike izmeðu Arapa i nearapa, bogatih i siromašnih, crnih i bijelih, ovih ili
onih… A čaršija to ne podnosi niti oprašta, savijena oko pupčane vrpce svog
sokaka odbija svaku pojavu koja joj remeti višestoljetni red ispijanja kahve,
pufkanja skupoga duhana, mašćenja zuba ćevapima i crnim lukom i odmjeravanja
ove i one ženske pojave koja pokušava da se provuče izmeðu njihovih bijesnih
kola što su zahvatila polovinu ulice i cijeli trotoar. I smeta joj, mršti se na
svakog pregaoca koji ne troši dane u dumanskom ćejfu, kahvenisanju i
fitnedžijskom minderlučenju, već koristi pamet da učini hajra sebi, porodici i
zajednici. Kada tako neko zdravorazumski vispren poremeti njihov
džabahljebaroški red, počnu ga prozivati, nadijevati mu svakakve pogrde: te
seljačka fukara, te golofusković, te repa bez korijena i stotine grðih i
lošijih objeda na njega bace. 

U tome, kao po pravilu, prednjače oni koji baš i nemaju neko
čaršijsko porijeklo, a svim silama se upinju da druge ubijede da jesu čaršijski
ljudi, te preko noći umekšaju jezik i nekako zaborave brate i ono „č“ i „dž“ i
meću „lj“ gdje im ga nikad mati nije izgovarala i svašta nešto čine kako bi ih
ta čaršija uzela pod svoje. No, zaboravljaju da je ova pazarska čaršija sva
došljačka, da sve sabereš nećeš naći, osim u porodičnim legendama, familije da
je više od šest koljena stasavala u ovom kraju. To je zbog toga što se Novi
Pazar nalazio na bedemu Osmanlijskog carstva i cvjetao trgovinom, ali je
stalnim puškaranjima i ratovima, te docnijom propašću i čestim migracijama sva
nekadašnja starosjedilačka elita ili ubijena ili otišla u muhadžirluk, a
stanovništvo se nadomješćivalo iz okolnih gradova, južnog Sandžaka, stare Crne
Gore, Hercegovine i Kosova. Iz tih razloga ovaj grad teško izgraðuje prefinjenu
urbanu elitu kao što su, recimo, imala Pljevlja, već uvijek neki surogat
skupljen s kolca i konopca na prijelazu izmeðu ruralnog i urbanog koji je
izvještačio i ono malo dostojanstva duha koje je ovo vijekovima naseljeno
mjesto trebalo gajiti bar iz pijeteta prema svom osnivaču silnom Gazi Isa-begu
Ishakoviću. Zato tu uštavljenu pamet pomjeri iz mjesta svaka svježa krv
usmjerena ka sveopćem progresu zajednice, najviše zbog straha da im ne obatali
interesdžijski, niskošićardžijski i lažnopatriotski način života.

I tako je vijekovima. Ako ne možemo preciznije znati za
prošla vremena, ono bar za dvadeseti i dvadeset prvi vijek imamo na stotine
potvrda takvog stava čaršije spram ljudi koji su svojim progresivnim i
reformatorskim djelovanjem unijeli promjene u našu sredinu. Recimo, pred ratove
devedesetih godina reformu ovog društva pokušao je napraviti mladi i perspektivni
islamolog rahmetli Faruk-ef. Demić. Oni koji se sjećaju tih vremena, sjetit će
se svih smicalica koje su natjerale tog velikana da napusti službu u Arap
džamiji u Novom Pazaru i preðe na mjesto za profesora Gazi Husrev-begove
medrese, tadašnje najrespektabilnije islamske škole u bivšoj Jugoslaviji.
Meðutim, ona klica koju je on posijao pronikla je kasnije i, zahvaljujući
predanosti iskrenih vjernika, donijela mnogo dobra muslimanima ne samo Novog
Pazara i Sandžaka, već i cijelog Balkana, pa čak i ne samo muslimanima i
Bošnjacima, već i svim ostalim Balkancima.

I sada, u ovom kovitlacu izmiješanosti, nazovi „ćaršijski“ i
oni koji se upinju da budu „ćaršijski“ provode dane u besparici i dokonluku,
ispijajući jednu kahvu dnevno, kaskanišu svakom ko svojom pameću i vještinom ne
zna da se dovije radi ličnog interesa nego radi za opće dobro i bori se da
stane u kraj lopovluku, kriminalu i kriminalcima svih boja, bez obzira na
cijenu i lične posljedice čvrstog slijeðenja duhovno-moralnih i nacionalnih
principa, kao i ideoloških postulata koji jedino mogu obezbijediti ambijent za
normalan život zajednice, pa čak i tih čaršijskih gulanfera što ne vide dalje
od Potoka do Karahodžića mosta. Taj scenarij rastakanja bošnjačkog duha Novoga
Pazara sve nešto liči na onaj još uvijek aktuelni sarajevski truhlež koji pod
Bosnom podrazumijeva samo potez od Ilidže do Kozje ćuprije. Čim prije shvatimo
da dolazi iz iste kuhinje iz koje i vicevi o Muju i Fati, Hasu i Husu,
Sandžakliji i Pazarcu, prekinemo tu stupidnu pojavu u našim bošnjačkim
sredinama i uzmemo se u jedan saf, to ćemo imati manje ruševina za
restauriranje kada jednom sami od sebe ili pod najezdom tuðina doðemo pameti.

Zato, nama trebaju i čaršijska kaldrma i seljačka pamet, ali
pročišćeni od hlabavih i labilnih karaktera, kriminalnih i kriminogenih
elemenata, lišeni ličnih sujeta i interesa, opredijeljeni za rad i neminovne
žrtve na putu općeg dobra i sticanja Božjeg zadovoljstva i milosti.

(Glas islama 240., 20. mart 2013. godine – Rubrika: Naše viðenje)