Meni si ostao dužan, o Allahov Poslaniče

O vjesnicima smrti Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Kad je Allah dž.š. poslao Muhammeda s.a.v.s. toga dana sve se radovalo, svako živo biće, pa čak i ptice u letu, ribe u vodi, uvehlo cvijeće, rosa na travi. Toga dana niko nije pomislio da se sa njim nekada moraju i rastati, a kada je preselio svako živo biće je tugovalo, plakalo i Kasva je plakala i panj je tugovao… A kako i ne bi?

Sura Nasr je bila jedan od dokaza da se smrt Allahovom Poslaniku a.s. polako približava, kako je protumačio Ibn Abass r.a. Ashabi su to znali, ali kao da su krili jedni od drugih. Nisu željeli to, pa su se bojali čak i misliti na njegovu smrt. U mjesecu saferu razbolio se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Bolest je trajala samo do sljedećeg mjeseca, tj. mjeseca rebiu-l-evvela. Poslanikova, alejhis-selam, bolest bila je teška i iscrpljujuća. Teža nego bilo koja druga bolest koju je osjetio neki Allahov rob. Aiša, radijallahu anha, obavijestila nas je da, kada je Poslanika zadesila ta bolest, htio je da ustane i ode na namaz u mesdžid, koji je bio spojen sa njegovom, sallallahu alejhi ve sellem, kućom. Kada je ustao u namjeri da izađe, pao je i onesvijestio se. Čim je došao sebi, upitao je: “Jesu li ljudi klanjali?” Prisutni mu odgovoriše: “Čekaju tebe, o Allahov Poslaniče.” On zatim reče: “Dodajte mi vodu.” Pa su mu dodali, a on je uzeo abdest, a zatim ustao u namjeri da ide u mesdžid te je opet pao i onesvijestio se i po drugi put. Kada se osvijestio, upitao je: “Jesu li ljudi klanjali?” Rekoše mu: “Čekaju tebe, o Allahov Poslaniče.” On opet reče: “Dodajte mi vodu.” Kada su mu dodali vodu, on se opet očistio i ustao da ide na namaz, ali se i treći put onesvijestio. Kada je došao sebi, opet je upitao: “Jesu li ljudi klanjali?” Rekoše: “Čekaju tebe, o Allahov Poslaniče.” Tada on reče: “Neka Ebu Bekr klanja ljudima, ja ne mogu.”

Došao je trenutak da posljednji put Poslanik a.s. uđe u džamiju i poruči svojim drugovima posljednje što je mogao. Muhammed s.a.v.s. bolestan i onako iznemogao ušao je posljednji put u džamiju, pogledao drage mu ashabe, pa počeo polako govoriti: “Moja zadnja poruka vama jeste da čvrsto vjerujete u Jednog Boga i da radite dobra djela. Slijedite put Kur'ana, put koji vam je Bog odredio. Ako to ne budete činili past ćete u Allahovu nemilost i bit ćete poraženi. ‘Tako mi vremena! Čovjek, uistinu, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i rade dobra djela, i jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.”

Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun! Nikada se nisam svetio ili prema nekome mržnju pokazivao. Nikada nisam želio nekoga oštetiti ili mu nešto nažao učiniti. Ali, ako se to ipak desilo, slobodno recite! Tražite naknadu i nemojte dozvoliti da sa vašim dugom ili pravom odem pred Allaha dž.š.!”

Nastala je tišina. Uzalud su se ashabi trudili suzbiti plač, suze su same lile, srce se polako počelo cijepati, osjećali su neizmjernu tugu, kako da svijet prestaje, kao da gube sve na ovome svijetu. Ali on im je bio najdraži, pa zašto i ne bi tugovali?

Niko nije ni slutio da bi se na ovaj njegov upit neko mogao javiti. Ko bi se, zapravo, usudio da dodatno pristaje na muku ionako iscrpljenom Resulullahu? No, nije bilo tako. Čovjek po imenu Ukaš ustade i reče: ”Allahov Poslaniče, ostao si mi dužan tri dirhema.”

Prisutni nisu mogli vjerovati svojim ušima i očima. S prezirom su gledali Ukaša, ali iz poštovanja prema Muhammedu s.a.v.s. ne rekoše ništa. Resulullah se, na te riječi, blago nasmija i uzvrati na Ukaševu primjedbu: ”Vjerujem ti Ukaše, ali me podsjeti kad se to desilo!”

”Jednog dana ti je prišao siromah tražeći pomoć, a ti kod sebe nisi imao novca te si od mene posudio tri dirhema. Još mi ih nisi vratio” – pojasni Ukaš. Poslanik s.a.v.s. naredi Aliji da donese tri dirhema i dadne ih ovom čovjeku, pa je tako i učinjeno. Ashabi nisu mogli vjerovati onome što gledaju. Pitali su se odakle hrabrost i smjelost Ukašu da maltretira ovako bolesnog i iscrpljenog Resulullaha

No, Poslanik s.a.v.s. ponovo upita je li još nekome nešto dužan i je li nekoga na bilo koji način nekada oštetio. Opet se projavi Ukaš: ”Allahov Poslaniče, kada smo jednom jahali na devama pored Taifa nehotice si me udario bičem po prsima i to me jako zaboljelo. Želim odštetu za taj udarac!”

Među ashabima nastade prava pometnja. Sve glasnije su osuđivali Ukaša, a Omer r.a. se jedva suzdržavao da ne skoči i ne ščepa ovog ashaba. Međutim, Poslanik s.a.v.s. ostade miran te opet naredi Aliji da donese bič.

”Zar ćeš udariti Allahovog Poslanika?” ”Udari mene stotinu puta za taj Poslanikov jedan udarac!” ”Dajem ti stotinu deva da halališ Poslaniku!” ”Kako te nije stid Ukašu, šta to činiš?” – dovikivali su prisutni, ali se on nije obazirao na dobacivanja nego ostade dosljedan sebi i svojoj želji. Kada Alija donese bič, Ukaš svojim novim zahtjevom zaledi srca svih prisutnih od kojih neki htjedoše da ga ubiju. Tražio je slijedeće: ”O Allahov Poslaniče, kada si ti mene udario moja prsa bila su gola, pa otkrij i ti svoja, pa da pošteno naplatim svoj hak!”

Muhammed s.a.v.s. je bez pogovora poslušao i otkrio svoja prsa. Ashabi su u čudu gledali ne vjerujući da se sve to uistinu događa. Kada su svi očekivali udarac, Ukaš se baci na Resulullahova prsa i poče ih ljubiti kroz plač govoreći: ”O Allahov miljeniče, dugo čekam priliku da poljubim tvoja mubarek prsa. Tako mi Allaha, spreman sam i umrijeti za tebe ako treba!”

Tada svi zaplakaše. Svi su shvatili šta je Ukaš zapravo htio. Nisu mogli obuzdati svoje emocije. Jecaji se prolomiše, srca se rascijepiše, potoci suza potekoše. Zora im postade mrak. Kad je Allah dž.š. poslao Muhammeda s.a.v.s. toga dana sve se radovalo, svako živo biće, pa čak i ptice u letu, ribe u vodi, uvehlo cvijeće, rosa na travi. Toga dana niko nije pomislio da se sa njim nekad moraju i rastati, a kada je preselio svako živo biće je tugovalo, plakalo i Kasva je plakala i panj je tugovao… A kako i ne bi?

Glas islama 264, strana 21, autor: Fatima Fejzović