Zekat i kurban nisu ispravni ako nisu pravilno udijeljeni

O obavezi izdvajanja zekata i klanja kurbana te načinima njihovog udjeljivanja i sprovođenja

 Onaj koji samo riječima tvrdi i opravdava ulaganje sredstava od zekata i sadekatu-l-fitra u neku svrhu, a želja mu je opstrukcija aktivnosti koje se poduzimaju od strane nadležnih organa Islamske zajednice, mora znati da zekat i sadekatu-l-fitr nisu ispunjeni ukoliko nisu namijenjeni njihovoj pravoj svrsi, odnosno pravoj namjeni, tako da dovodi u pitanje njihovu ispravnost onima koji sredstva izdvajaju, s jedne strane, a s druge strane doprinosi širenju nereda i haosa, kada je u pitanju institucionalno djelovanje, te kršenje Allahovog dž.š. imperativa o poslušnosti Allahu, Njegovom Poslaniku i vođama vjernika!

PROPISI O ZEKATU

PITANJE: Kakav je stav islama po pitanju zekata na poljoprivredne proizvode, na koje se sve vrste imovine daje i koliko se izdvaja?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah dž.š. je propisao zekat, kako na ostale vrste imovine, tako i na poljoprivredne proizvode, a posredstvom Svog Poslanika a.s. odredio je način njegovog izvršavanja i procenat koji se izdvaja. Uzvišeni u Kur'anu naređuje: “I dajte siromahu njegovo pravo na dan žetve”, to jest izdvojte obavezni dio zekata na poljoprivredne proizvode na dan ubiranja plodova poljoprivrednih kultura.

Poslanik a.s. je u svojim hadisima bliže objasnio koliki se procenat izdvaja na poljoprivredne kulture, pa tako u jednom hadisu kaže: “Na ono što zalijeva nebo, izvori i rijeke (prirodnim putem) dajte jednu desetinu, a za ono što se zalijeva vještačkim putem pola desetine (jedna dvadesetina).”

Shodno riječima Poslanika a.s. određen je procenat u kojem vidimo da trud osobe koja radi na uzgajanju poljoprivrednih kultura ima svoju cijenu i vrijednost, tako da kada se ulaže određeni napor u uzgajanje, čovjek izdvaja duplo manje u odnosu na situaciju kada nema ulaganja truda, iz čega se jasno vidi da Uzvišeni Allah vrjednuje rad čovjeka, jer taj rad iziskuje određene materijalne troškove, što ima za posljedicu umanjenje procenta koji se izdvaja na ime zekata.

Islamska ulema je saglasna po pitanju obaveznosti zekata na poljoprivredne proizvode, s tim što se razišla po pitanju vrsta poljoprivrednih kultura na koje se daje zekat, tako da imamo različite stavove po ovom pitanju.

Imam Ebu Hanife je mišljenja da je obavezno dati zekat na sve vrste poljoprivrednih kultura koje čovjek uzgaja, to jest koje ne rastu same, kao što je sijeno, drveće bez plodova i slično, bez obzira o kojoj se kulturi radilo i bez obzira na količinu plodova  koju čovjek  ubere, pod uslovom da se radi o onome što je višak od osnovnih potreba vlasnika imovine. Ono što vlasnik koristi za svoje potrebe i potrebe svoje porodice, po mišljenju imama Ebu Hanife, na to neće izdvajati zekat, bez obzira o kojoj se količini radilo. Argument Ebu Hanife u uslovljavanju zekata na sve poljoprivredne kulture, bez obzira na njihovu količinu, pod uslovom da se radi o višku, jeste činjenica da sve poljoprivredne kulture vlasniku imovine mogu donijeti dobit, tako da je nelogično obavezati vlasnika jedne kulture da daje zekat, a osloboditi drugoga, kad i jedan i drugi rade posao sa istim ciljem, a to je ostvarivanje dobiti.

Učenici imama Ebu Hanife; Ebu Jusuf i Muhammed, za obaveznost zekata uvjetuju da poljoprivredni proizvodi dostižu nisab (oko 1098 kg prema komentatoru Multeke) i da mogu trajati godinu dana bez posebnih mjera zaštite, tj. da se radi o žitaricama (kukuruz, pšenica, ječam, raž, zob, grah i sl.).

Zekat na poljoprivredne proizvode daje se na isti način kao i zekat na novac, zlato ili srebro, to jest u Bejtu-l-mal, centralnu blagajnu Islamske zajednice, koja će isti rasporediti korisnicima, kao što je ishrana učenika Medrese, polaznika Mekteba i Škole Kur'ana, kao i za potrebe Centra za humanitarni rad „Hajrat“ u okviru kojeg radi nekoliko vakufskih kuhinja u kojima se hrane siromašni i ugroženi, to jest osobe kojima pripada dio sredstava zekata, što je bolje od direktnog davanja poljoprivredne kulture siromahu, jer bi on bio prisiljen da istu  proda po bilo kojoj cijeni ili priprema za jelo, što je nekada veoma dug put i zahtijeva dodatne troškove, posebno ukoliko se radi o žitaricama koje je potrebno samljeti, skladištiti brašno, mijesiti hljeb i peći, itd.

PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju zekata na med?

ODGOVOR: Po pitanju obaveznosti zekata na med islamska ulema ima dva mišljenja. Jedan dio uleme (Hanefije i Hambelije) smatra da med spada u vrste imovine na koju se daje zekat, i to 10% od ukupne količine, ukoliko je to višak od osnovnih potreba, po mišljenju Hanefija.

Dokaz na kojem temelje svoje mišljenje jesu predaje koje se prenose od Poslanika a.s. kao npr.: “Prenosi se da je jedan od ashaba došao Poslaniku a.s. i rekao: ‘Božiji Poslaniče, ja imam pčele!’ Pa mu je odgovorio Poslanik a.s.: ‘Daj desetinu!'“ (hadis prenose Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže i Bejheki).

U drugoj predaji koju prenosi Omer ibn Šuajb govori se da je Poslanik a.s. na pčelinje proizvode uzimao zekat 10%. (Ibn Madže)

Shodno ovim predajama Hanefije i Hambelije smatraju da se na med izdvaja zekat, i to 10% od ukupne količine koja je višak – po Hanefijama, a 10% od onoga što prelazi nisab – po Hambelijama.

Drugi dio uleme, Malikije i Šafije, smatra da nema zekata na med, jer je med proizvod životinje, odnosno tekućina koju ona sama proizvede, kao što je slučaj sa kravljim mlijekom, za koje je ulema saglasna da nema zekata na njega.

A što se tiče prethodno pomenutih predaja, koje propisuju zekat na med u visini od 10%, za njih kažu da nijedna nije na stepenu vjerodostojnosti da se na osnovu nje može propisati obaveznost davanja zekata, a takođe ih ne potvrđuje ni jednoglasnost islamske uleme.

Imajući u vidu prethodno dva spomenuta mišljenja, dio uleme pokušava približiti prethodna dva stava, tako da smatra da davanje zekata na med nije stroga dužnost, već je poželjno dati zekat na ovu vrstu imovine, tako da onaj koji to učini imat će nagradu, a onaj ko to ne učini bit će lišen nagrade. Pokuđeno je, po njima, izbjegavanje davanja zekata, a nije haram.

Takođe se može zaključiti da je procenat izdvajanja na med kao procenat izdvajanja na poljoprivredne proizvode, to jest jedna desetina, kada se ne ulaže napor u njihovo održavanje. Međutim, kada se uloži napor za navodnjavanje poljoprivrednih proizvoda, daje se jedna dvadesetina ili 5%, tako da, po meni, nije pogrešno ovu analogiju – kijas primijeniti i na med, jer postoje osobe koje ulažu velike napore kako bi prinos meda bio što veći, to jest premještaju pčelinja društva sa mjesta na mjesto, zavisno od dostupnosti vrste paše koja obezbjeđuje med, tako da se u tom slučaju trud čovjeka treba uvažiti i umanjiti procenat koji se izdvaja sa 10% na 5%, a Allah najbolje zna.

PITANJE: Da li je dozvoljeno davanje zekata i sadekatu-l-fitra za izgradnju džamija?

ODGOVOR: Islamska ulema ne dozvoljava da se zekat koristi za izgradnju džamija ukoliko ima drugih izvora za izgradnju. Suprotno postupanje je dozvoljeno samo u izuzetnim prilikama, to jest kada nema nijedan drugi način da se džamija podigne, a nju je potrebno izgraditi, jer dotično mjesto u kojem muslimani žive nema džamiju.

Mnogima je, nažalost, dovoljno da čuju ovo „dozvoljeno u izuzetnim situacijama“ kako bi opravdali svoj postupak tvrdnjom da je baš taj njihov slučaj izuzetan i da nema drugih izvora finanasiranja za izgradnju, međutim, Allah dž.š. je taj koji najbolje zna da li su iscrpljeni svi mogući izvori ili nisu i koliko je truda uloženo da se do takvih izvora dođe, tako da onaj koji samo riječima tvrdi i opravdava ulaganje sredstava od zekata i sadekatu-l-fitra u ovu svrhu, a želja mu je opstrukcija aktivnosti koje se poduzimaju od strane nadležnih organa Islamske zajednice, mora znati da zekat i sadekatu-l-fitr nisu ispunjeni ukoliko nisu namijenjeni njihovoj pravoj svrsi, odnosno pravoj namjeni, tako da dovodi u pitanje njihovu ispravnost onima koji sredstva izdvajaju, s jedne strane, a s druge strane doprinosi širenju nereda i haosa, kada je u pitanju institucionalno djelovanje, te kršenje Allahovog dž.š. imperativa o poslušnosti Allahu, Njegovom Poslaniku i vođama vjernika!

PROPISI O KURBANU

PITANJE: Da li osoba koja je dužna zaklati kurban može da umjesto klanja kurbana podijeli u novcu vrijednost kurbana?

ODGOVOR: Nije dozvoljeno da kurban bude zamijenjen novcem i ukoliko to neko učini on nije izvršio propis kurbana, već će se to njegovo djelo računati kao obični humani gest, odnosno obična sadaka.

Kurban će biti izvršen samo klanjem životinje. Krv hajvana koji se kolje ima posebnu važnost i simboliku koji se ne mogu postići ni na jedan drugi način.

Ono što mogu učiniti osobe koje same ne znaju niti smiju klati svoj kurban, ili one koje nemaju prostornih mogućnosti da to učine, jeste da umjesto pomenutog rješenja utvrđenu vrijednost kurbana uplate na adresu Medrese, odnosno Islamske zajednice, koja tradicionalno i sa uspjehom decenijama organizuje klanje kurbana, gdje se za svakoga ko uplati vrijednost kurbana isti i zakolje u njegovo ime i na taj način ovaj propis bude izvršen onako kako treba.

PITANJE: Šta je najbolje učiniti sa kožom kurbana?

ODGOVOR: Kurbanska koža jeste sastavni dio kurbana i ne može se posmatrati odvojeno, tako da se ona predaje sakupljačima koji u ime Islamske zajednice obavljaju taj posao i ne smije se prodati. Resulullah a.s. kaže: “Ko proda kožu svog kurbana nema nagrade za kurban.” (El-Hakim)

Prema tome, ljudi trebaju voditi računa da dobro djelo koje čine upotpune, kako bi dobili nagradu u potpunosti, ili kako ne bi pokvarili ono što su učinili nečim što je sitno, kao što je prodaja kurbanske kože i zadržavanje novca za sebe i svoje potrebe. Naravno da se kurbanska koža može zadržati i za svoje potrebe, ali se u tom slučaju njena vrijednost mora podijeliti ili uplatiti na adresu Islamske zajednice i fonda za održavanje njenih odgojno-obrazovnih ustanova, što je najbolje rješenje.

PITANJE: Da li je bolje zaklati kurban kod svoje kuće ili uplatiti iznos Islamskoj zajednici, koja organizuje akciju klanja kurbana?

ODGOVOR: Ne postoji nijedan razlog da bismo rekli da je bolje zaklati kurban kod svoje kuće u odnosu na učešće u akciji koju organizuje Islamska zajednica. U slučaju učešća u akciji klanja kurbana, koju organizuje Islamska zajednica, osoba direktno pomaže odgojno-obrazovne i humanitarne ustanove koje su korisnici kurbanskog mesa,  čiji je broj korisnika iz dana u dan sve veći, tako da se može reći da je čak i korisnije da osoba na ovaj način izvrši obavezu klanja kurbana čime istovremeno čini dva hajra: izvršava propis i direktno pomaže pomenute ustanove.

Poznato je da ima onih kojima se podijeli kurbansko meso, a koji ga iz raznoraznih razloga ne iskoriste za svoje potrebe, već ga bace ili su u problemu jer ne znaju šta će sa njim, tako da učešćem u organizovanoj akciji čovjek rješava i svoje i tuđe probleme.

Ono što je važno istaći ovom prilikom jeste da osoba učestvuje u akciji koju sprovodi jedna jedina, legalna i legitimna Islamska zajednica, a ne nekakvi pojedinci ili organizacije, čiji je cilj razbijanje jedinstva muslimana, ometanje akcija Islamske zajednice, kao i iznad svega lična dobit, to jest korištenje ove i sličnih aktivnosti za lično bogaćenje i krađu imovine ljudi.

PITANJE: Kakav je status uplate kurbana izvan Islamske zajednice?

ODGOVOR: Oduvijek je bilo i bit će pokvarenih i pohlepnih pojedinaca i organizacija koji su bili spremni staviti se na stranu koja je izvor njihove lične koristi, pa makar to bilo na štetu svog naroda i svoje vjere.

U tu svrhu se zloupotrebljavaju vjerska osjećanja nedovoljno upućenih muslimana, koji različito motivisani i izmanipulisani daju podršku takvima u njihovim nastojanjima. Tako da pored vjerskih aktivnosti i akcija koje sprovodi i organizuje legalna i legitimna Islamska zajednica, pojavljuju se i divlji organizatori, želeći iskoristiti pomenute ibadete za sopstvenu korist, a s druge strane ugušiti ili oslabiti ustanove Islamske zajednice, kojima te aktivnosti, uporedo sa vakufima, predstavljaju temelj opstanka.

Muslimani dobro znaju i svjesni su da je na ovim prostorima oduvijek bila jedna jedinstvena Islamska zajednica, da je kao takva zasmetala nekome ko u dobroj mjeri kontroliše i ima uticaja na rad institucija ove države; ko nastoji asimilirati i odvojiti muslimane od svoje vjere, tradicije i kulture; ko je u lokalnim kriminalcima, pokvarenim političarima, pohlepnim, primitivnim i pokvarenim imamima, prodanim dušama i neukim muslimanima našao igrače na domaćem terenu koji trebaju odigrati ulogu prividnih „zaštitnika vjere“ islama, „interesa muslimana“, „čuvara nacionalnih interesa države“, a zapravo sve to na opću štetu svoje vjere i naroda.

Zbog svega toga jasno i glasno kažem i poručujem svakom ko razmišlja u pravcu izvršavanja propisa islama, da uplatom kurbana na adresu onih koji su prodali vjeru i narod za svoj lični interes, koji su izašli iz Islamske zajednice i našli zaštitu u okrilju kriminala i mračnih sila Udbe, saučestvuje i pomaže iste u borbi protiv islama, što je zabranjeno. Opće je poznato da novac koji se usmjeri takvima ide za otplatu dugova kriminalcima za usluge i podršku koju pružaju pomenutim, a samo prividno i simbolično za namijenjenu svrhu, kako bi se prikrio trag lopovlucima.

(Glas islama 268, strana 16, Rubrika: Pitanja i odgovori, Autor: Rešad-ef. Plojović)