Pjesnik čežnje i zavičajne more

Sefket_Krcic_008_bigPotpis umjetničke slike: Emir Isović, akad. slikar: Portret pisca Zaima Azemovića

Bukovica, Rožaje 16.12.1935. – Podgorica, 25.07.2015.

OMAŽ KNJIŽEVNIKU ZAIMU AZEMOVIĆU (II)

 

image003CIJELI ŽIVOT POSVETIO ZAVIČAJU I OČUVANJU BOŠNJAČKOG IDENTITETA

Cijeli svoj život, izuzev za vrijeme školovanja u Novom Pazaru, Kruševcu i Prištini, proveo je u rožajskom kraju. Značajno je uticao na ljude i kulturu njihovog mišljenja i življenja. Zalagao se za čovjeka i njegovu stvaralačku slobodu. Svoju ljudskost nije iznosio na pijacu. Vraćao je narodu pamćenje i brigu o čuvanju nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta. Mnoge pojave je promatrao sa strane. Nije ulazio u žižu politike, ali nije bio ni apolitičan. Njegovo djelo najbolje govori o njemu, kao čovjeku i piscu. Stvaralaštvo Bošnjaka uspravljao je do najvećih visina i to je najviše prezentirao prilikom kontakta sa znanstvenim istraživačima i profesorima Univerziteta u Harvardu. Jednom riječju, bio je temeljan pisac i dragocjen sagovornik koji je zapaženo uticao na razvoj i dinamiku kulturnih tokova u rožajskom kraju i uopće sandžačkom regionu. Pružao je dragocjene informacije raznim istraživačima koji su dolazili sa raznih univerziteta i redakcija u rožajski kraj.

Azemovićevo stvaralaštvo, tijekom punih šest decenija, od srednjoškolskih dana u Novom Pazaru, pa sve do kraja života, čini jedna koherentna trijada: 1. literatura (romani, poezija, pripovijetke, novele, hićaje), 2. znanstvena istraživanja (kritika, recenzije, radovi o vaspitno-obrazovnom procesu) i 3. prosvjetiteljski rad na skupljanju narodnog stvaralaštva i ukupnog djelovanja stvaralačkog života rožajskog kraja i sandžačkog regiona. Bio je vođa plejade stvaralaca rožajskog kraja, koju su činili: Alija Matović, mr. Halil Markišić, Ibrahim Hadžić, Miroslav Đurović, Hilmo Hadžić, Ibiš Kujović, Ismet Hadžić, Mehmed Hot, Velija Murić, Blagoje Nišavić, Veljko Mijović, Safet Hadrović Vrbički, dr. Ibro Skendervić, dr. Salija Hadrović, dr. Vehbo Hot, dr. Harun Hadžić, dr. Muamer Kalić, Pajazit Balić, Mirsada Bibić – Šabotić, Hajriz Luboder, Salko Luboder i drugi. Vrlo često ovoj grupi su se pridruživali, uz autora ovih redova, akademici i pisci rahmetli Alija Džogović, dr. Jašar Redžepagić, dr. Ejup Mušović, te historičar dr. Redžep Škrijelj, geograf dr. Selim Šaćirović, publicista Murat Mahmutović i drugi.

O Azemovićevom književnom i prosvjetiteljskom djelu napisano je preko dvjesto priloga u listovima i časopisima. Kako saznajemo, upravo izlazi Zbornik esejističkih radova i rasprava o stvaralaštvu ovog pisca.

Hoću da vjerujem da će i ovaj skup inicirati nove aktuelne priloge od strane prisutnih i trenutno odsutnih autora, u cilju rasvjetljavanja Azemovićevog stvaralačkog postupka.

 

PJESNIK ČEŽNJE I ZAVIČAJNE MORE

Kako bi najkraće odgovorili na pitanje kakav je to Azemović stvaralac? Odgovorili bismo, najkraće, da je u pitanju pjesnik prefinjene i suptilne čežnje i brižne zavičajne more…

Pokušajmo da sada promislimo neke naslove Azemovićevih djela. To će biti put da se kroz njegova djela osmisli njegova duhovna biografija.

Mnogo puta sam pravio razne književno-kritičke zapise o Azemovićevim dijelima od gimnazijskih dana do danas. Analizirao sam ih i iznova promišljao. Tragao sam za ljudima, ličnostima i sjenkama koje su prolazile kroz njegova djela. U svim susretima davao je mehku nadu i brigu za sutra, kako ćemo se sresti. Znam da je zbog mnogih susreta sa mnom u Rožajama i uopće u Karadaku imao probleme, zbog čega je morao ispaštati i sklanjati se od surovih osoba koji su ga pratile. U mojim očima je uvijek bio duboko pozicionirani pisac i stvaralac. Evo da čujemo i zajednički da promislimo naslove i ideje njegovih djela, koje kao takve treba imati u vidu:

Zlatna i gladna brda – Svojom prvom knjigom pisanom krajem 60-ih, a objavljenom početkom 1972. pisac daje otpor iseljavanju sandžačkih muhadžira da ne idu u jabanu. On lijepo kaže i zlatna i gladna brda, to je suština sandžačke drame i piščeve duboke vezanosti za zavičajne vode, brda, šume, doline, puteve, mahale i sokake, a najviše za ljude. Ovo djelo simbolizira piščevo tajnovito djetinjstvo i tešku mladost, školovanje i traženje svojih puteva. U pitanju su antologijske priče, bez obzira što ih je tadapisao veoma mlad stvaralac.

Nesanice – U pitanju su danonoćna stvaralačka bdijenja. To je stanje duha traženja tišine. Nesanice su velike samoće kojima se ovaj autor uzdizao do neba, tražeći slobodnu riječ, promišljajući tegobnu sudbinu muhadžira i njihove neizvjesne odlaske u Tursku.

Dug zavičaju – U pitanju je stalni odgovor na pitanje koje se kao prvo javilo piscu, a to je smisaono ovaploćenje etičkog stava odanosti i biti dužan zavičaju. To je podstaklo našeg najdubljeg filozofskog mislioca dr. Rasima Muminovića da napiše o Azemoviću izvanredan esej i da osmisli moralne aspekte njegove proze. Filozof će, između ostalog, zapisati: “… I iz takve sumornosti pisac zna ponuditi sa cvjetovima i plodove, sa praskozorjima nove dane, mada najčešće pruža mješavinu radosti i gorčine života, što nas ne ostavlja spokojnim. Inače, odnos prema pozitivnom nasljeđu nije nikada bez stanovitog prijeta, ali ni bez određene radosti za neke, što se da objasniti njegovom nemogućnošću da ugrozi bilo čije interese. Mudrost je svakako naći mjeru u tome koliko i slijediti princip: da je dostojan ponavljanja samo prošlost koja nas uči kako da budemo ljudi, što ga Azemović ozbiljuje nenametljivo u svojim pričama… (Odjek, Sarajevo, 06.06.1984.) Bez obzira koliko zavičajci proganjali pisca, što je autor ovih redova osjetio na svojoj koži, pisac je uvijek dužan da se vraća svom zavičaju, jer mu je zavičaj sa svim dobrim i lošim stranama otvorio lepezu mnogih znanih i neznanih pitanja, kao i mogućnost davanja odgovora na ista. Zato je naš pisac znao i samim naslovom reći moj dug zavičaju.

Srce pod jezikomDobro zapamtite ovaj naslov. Pjesnik najbolje zna kako se čuva i stvara jezik i kako se sluti pjesma, kako nastaju stihovi. Kako se rađa pjesnik? Umjetničko djelo dolazi iz ljepote jezika, kakav je njegovao ovaj autor. Jezik je kula pisca – koliko je god pisac napisao knjiga, toliko je sagradio i kula. To naši ljudi prosječnog obrazovanja ne shvataju i ne cijene, jer knjiga nas je sačuvala. Poklič knjizi je dat u prvom ajetu Časnog Kur’ana. To naš pjesnik dobro razumije i hajderegijanski proriče svoje poklič Srce pod jezikom. Na taj način pisac nam nudi svoj ontološki odgovor.

TajnovidAzemovićev najbolji roman i možda najbolje djelo, kojim je osmislio tragičnu sudbinu, šejh Mehmeda Užičanina, najvećeg mislioca sandžačkog, bošnjačkog, bosanskog i evropskog, uz Voltera, filozofskog i književnog prosvjetiteljstva. Glavni junak ovog djela, koji je djelovao u Užicu, a koji se istakao po ljudskim pravima i slobodama štiteći niže slojeve, kako muslimanske tako i pravoslavne, zbog poslanice beogradskom veziru bio je osuđen na smrt 1748., a smrt ga je zatekla upravo u rožajskom kraju, u selu Balotiće, dvije godine kasnije 1750. Boravak i klanjanje namaza, hutbe, besjede te vjerski život šejh Mehmeda Užičanina brižno se čuva u rožajskom kraju u sjećanju ovih ljudi. Njihove priče, kao i izgradnja tri turbeta za ovog mislioca, Azemović je pretočio u veoma interesantno romaneskno djelo, zbog čega sam ga prije više godina predložio za kultnu nagradu “Meša Selimović”.

MijeneTo su stalne piščeve preokupacije, koje ga vode kroz sadašnjost i budućnost trajanja. U tom smislu, mijena se javlja kao moć i motiv, koja pobuđuje stvaraoca da osmisli svoj zavičaj. Čovjek je bitan ukoliko se mijenja. Ako ostaje isti, tu je veliki problem očuvanja identiteta.

SijevakNajtajanstvenije Azemovićeve pjesme. Pjesnik je sav u groznici svog stvaranja jezika. Kojim slučajem da je pisac živio u Francuskoj, za ovo djelo bi dobio, bezbeli, nagradu čuvene Francuske akademije, jer je obogatio jezik mnogim simbolima i metaforama, kao i vratio u aktualni govor brojne zaboravljene riječi iz bosanske leksike. Njegova metaforika i metafizika stiha dolaze kao susret ognjiva i truda.

Nebeska vrataRiječ je o piščevom mikrokosmosu, kojim ovaj naš pisac otvara enigmatičan svijet svoje lirike, tražeći nebeska vrata kako bi mogao da zatvori svoj vatan. U pitanju je misaona poezija koja je pisana životnim govorom, kao i osjećajem za svakog čovjeka, pa su piščeve riječi postale magija.

Paučina i gorštaciPaučina je veoma interesantan toponim u našoj leksici, ali u Azemovićevoj retorici je više od toga, jer uz paučinu idu gorštaci. Paučina mehko zvuči kao neka dimna zavjesa, ali gorštaci kao čvrsti i hrabri ljudi pletu život, vrjedniji i budniji od svih pauka. Ovdje se radi o veoma interesantnom djelu, kojim se čuva od zaborava dio piščeve zavičajne fantazmogorije, kojim je on analizirao metodom povijesno-monografskog pristupa.

Šemsi-paša BiševacDobro znate kada se spomene ovo ime koliko znači za rožajski kraj i uopće Sandžak. Pisac je duhovnu i vojnu biografiju ovog bošnjačkog prvaka iz posljednje dekade osmanskog perioda pretočio u roman. Dobro znate ko je bio Šemsi-paša Biševac (1844-1908). Kroz romanesnu strukturu Azemovićevog djela da kratko rezimiram. Bio je sin hadži Desta Fejzagića, po bratstvu Čolović iz Biševa. Tada je Biševo bilo mnogo poznatije od današnjih Rožaja. Po mjestu rođenja nazvan je Biševac. Još kao siromašni dječak otisnuo se iz svog zavičaja i preko Berana, kroz veoma sjetnu priču, prijavio se i stupio u Osmansku vojsku. Tada se turski askeri vidjeli da se radi o talentovanom dječaku i uputili ga u Istanbul na školovanje. Mladi Šemso Čolović je uspješno završio Vojnu akademiju prvo u Sarajavu, a zatim nastavio studije u Istanbulu. Interesantno, dobio je čin poručnika kada mu je bilo samo 19 godina. Kasnije je imenovan za juzbašu (kapetana). Jedno vrijeme je bio kajmakan u činu bimbaše. Zatim, aktivno je sudjelovao u borbama u Grčkoj (Tesalijski rat), gdje se istakao kao veoma hrabar borac. Posljednjih godina XIX stoljeća dobio je čin miralaja, a već 1900. god. imenovan je za komandanta 9. a zatim 18. Strumičke live, ističući se u prikupljanju i oduzimanju oružja od tamošnjeg življa. Kao revnosni sultanov komandant žandarmerijskog puka, sa sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, sudjelovao je u gušenju Rasovske i Raoničke bune, kao i u gušenju otpora i nezadovoljstva sandžačkog stanovništva, koje se bunilo protiv visokih poreza i drugih nameta te protiv mobilizacije omladine u Osmansku vojsku. Pored toga, sudjelovao je u borbama sa Karadačanima na Stožeru i tom prilikom se istakao kao vrlo sposoban i hrabar komandant. Šemsi-paša Biševac, kao prvrženik sultan Hamida II, hrabar i uspješan komandant, upućen je na sektor Ohrida i Bitolja radi gušenja mladoturske revolucije. Povijest je zabilježila da je Šemsi-paša odbio saradnju sa mladoturcima, jer je bio veoma prvržen sultanu. Nad njime je izvršen atentant kada je u ulazio u fijaker na putu iz Ohrida za Bitolj. Njegovom pogibijom sultanova vojska se rasula, a od strane svježih mladoturaka bila je poražena. Ne bih dalje da rezimiram portret Šemsi-paše Biševca, već dragi Rožajci i Sandžaklije, čitajte Azemovića, ne samo ovaj roman, već i druga djela, da bi znali ko ste i ko su najveći sinovi ovog kraja.

Zavičaj na cvjetnim brdimaU pitanju je svojevrstan susret imaginacije i realnosti. Jer, zavičaj u biti znači zavi čaj. Pitam vas, u šta vi zavijate čaj? Pisac zavija čaj u svojim cvjetnim baščama. On je napokon otišao iz našeg realnog života, ali nije otišao iz sjećanja. I neka mu dragi Allah podari novi zavičaj u cvjetnim dženetskim baščama. A zatim, poslušajte kakva je njegova pozicija prema nama. To kaže svojim djelom, koje slijedi iza ovoga.

Pamet je u naroduVidite, vrlo poštovani auditorijume, kako se pisac izražava: Pamet je u naorodu! To je njegov stav. Jer, pisac je plod vremana i naroda u kojem živi, mada naš narod nije svjestan sebe, niti poštuje svoje učene ljude, a knjiga je prvi dar naše vjere, oslonac i temelj naše kulture. Ako to ne shvatamo, onda ni pameti nemamo. Zato, pisac poziva svojim pokličem – pamet je u narodu, jer u biti, sva mudrost i svo iskustvo pripada narodu.

DaroviVeoma interesantna knjiga izabranih priča, koju je autor objavio u povodu četiri decenije stvaralačkog rada. U ovoj knjizi zastupljen je znatan broj priča nagrađenih na književnim konkursima listova i časopisa u Beogradu, Zagrebu, Titogradu, Pljevljima (ciklus “Darovi”, priče “Raspored časova”, “Zidar i kamenje”, “Nesanice”, “Moj prijatelj Hans”, “Daljine”) ili objavljene u antologijama i zbornicima pripovjedaka u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji, Bugarskoj itd. (“Njemica”, “Dug zavičaju”, “Murat”, “Orlovi na Bosforu”, “Hljeb i voda”, “Umiranje bajki”). Takođe su na kraju knjige dati fragmenti iz književnih kritika afirmisanih autora o književnom djelu Zaima Azemovića, kao i pogovor profesora Alije Džogovića o ovoj knjizi izabrane proze. Obzirom da se Zaim Azemović ubraja među najdarovitije pripovjedače sa ovih prostora, smatramo da će ova knjiga naići na zaslužan prijem kod čitalaca i ljubitelja književnosti kao značajan segment upoznavanja njegovog stvaralaštva. Ovim pričama Azemović, bez sumnje, nadmašuje sve dosadašnje sandžačke pripovjedače.

Ona djela koja nismo ovdje promislili svaki od vas može, ponaosob, da sagleda i tumači. Zato mi je dragocjena svaka vaša informacija o ovom pismu, kao i interpretacija pogleda na dunjaluk.

Zacijelo, Azemović je bio primarno mislilac, čovjek neizmjerne čežnje, straha, strepnje i nesanice. Njegove tople i mehke riječi, uvijek su razoružavale najtvrdokornije sagovornike.

(Nastavit će se)

(Glas islama 271, strana 26, dr. Ševket Krcić, Naši mehrumi)