HomeGlas islamaAnalizeARHETIP SUKOBLJENE BRAĆE 11. Juna 2016. Analize, Glas islama 2594 Pisac i revolucionar Muhamed Abdagić (III) Ishod rata je Šaćira i konačno izveo na sunce, a Rušid-efendiju bacio u mrak Na početku priče u romanu Feniks pisac nam predstavlja mladog i učenog Šaćira kao junaka novog doba, koji je u sukobu sa starijim bratom Rušid-efendijom, imućnim velikašem kome će novonastale okolnosti polahko brisati udoban položaj uglednog plemića u vrijeme turskog vladanja Poluostrvom i Glogovikom. Ova arhetipska netrpeljivost mlađeg učenog i progresivnog brata iznosi na vidjelo isfrustriranost i gnjev Rušid-efendije čiji je povlašteni položaj ozbiljno uzdrman novim vremenom i ideologijom kojoj pripada njegov mlađi brat Šaćir. Mladi intelektualac Šaćir nije bio samo melanholični posvećenik čitanju i pisanju knjiga, već je dva put podmetao lagum turskom paši u Glogoviku, zbog čega je bio protjeran u daleki Jemen gdje je robijao. On se, dakle, još kao veoma mlad stavio na stranu pobunjenika protiv apsolutizma otomanskih plemića zagovarajući ideju slavenskoga bratstva. Zbog pripadnosti toj ideji bit će proganjan, hapšen i osuđivan mladi Šaćir, što će imati trajne posljedice na njegovu mladalačku sentimentalnu romantično-revolucionarnu prirodu. Čitav niz negativnih okolnosti snažno će uzdrmati melanholičnu prirodu Šaćirovu, koji od trezvenog i razboritog realiste, koji zna šta hoće, gubi na momente vezu sa realnošću i sanjari u meditativno-filozofskom promišljanju, razočaran u ljude i ideale u koje je zaneseno i strastveno vjerovao. Nije Šaćir odmah, ni tako lako, prešao granicu stvarnosti. Ne bi to ni mogao tako lako samo svojom odlukom. A što je važnije, nije on to ni htio. Drugo je htio Šaćir, koji je bio sav od ovog svijeta. Nego samo onaj strašni udar, krah njegovog životnog djela, koji ga je odbacio daleko od zemlje, kojim je najprije razorio njegov život, razorio vjeru u ljude i ljudske ideale, vjeru u život čovjeka na zemlji…Potres. Ne. To je bio zemljotres njegova života.[1] Arhetipska zloba starijeg brata Rušida kulminirat će neposredno poslije odlaska Turaka sa Poluostrva i njihovog Glogovika čime je nestajalo gospodstvo Rušid-efendije, a nastupilo vrijeme, mislilo se, Šačirovih ideala i snova o oslobođenju i ujedinjenju Slavena. Taj sukob dva sasvim suprotstavljena ideala i životna koncepta tinjao je odranije u zavađenoj braći, a ishod rata je samo motivirao konačni raskid zavađene braće: Ustvari, nije ishod rata podijelio braću, bili su oni podijeljeni davno prije toga. Ali je ishod rata Šaćira i konačno izveo na sunce, a Rušid-efendiju bacio u mrak. Ali Rušid-efendijin ponos ne može da prizna to, njegova osionost ne može da poklekne pred trijumfom njegovog mlađeg brata. Da toga nije bilo ne bi se sad braća ni dijelila, ne bi ni došlo do svađe, ni oko podjele, ni oko takvih sitnica kao što je jedna svečana večera za pobjednike.[2] Osnova sukoba braće Rušida i Šaćira leži u različitim ideološkim shvatanjima. Rušid pripada čuvarima tradicionalnog reda i poretka, protiveći se svakoj novini, dok Šaćir kao intelektualac novih modernih materijalističkih shvatanja izrasta u literarni simbol čovjekove borbe za humanističke ideale. Ova ideološka sukobljenost braće izrečena je piščevim zaključkom: Uvijek je bio po jedan Šaćir, koji je vukao naprijed i jedan Rušid-efendija, koji je vukao nazad.[3] Nesporazumi i dioba braće Buljubašića poprimaju epsku dimenziju sličnu onoj čuvenoj diobi Jakšića u istoimenoj srpskoj epskoj pjesmi i diobi braće Katića, Đorđa i Vukašina, u Ćosićevom romanu Koreni. Šaćirova snaha, supruga Rušid-efendije, svojom visokom moralnošću i osjećanju pravičnosti duhovna je sestra sa Anđelijom iz pjesme Dioba Jakšića, koja svojom iskrenom namjerom i mudrošću nastoji spasiti narušene bratske odnose Dmitra i Bogdana. Šaćir nije obuzet interesom i materijalističkim dobrima, on ne mari za nepreglednim zemljišnim prostranstvom kojim su braća raspolagala i koje dijele, već je njegov duh uzdignut iznad materije i bogatstva. Podjela? I svu zemlju, nepregledna obrađena polja i livade, beskrajne pašnjake i čitave planine šuma, pola Glogovika možda, ili ono što je bilo najbolje u Glogoviku, Šaćir je sa smiješkom ostavljao svom bratu, a najvažnije od toga i svu zemlju koja neće doći pod udar agrarne reforme… Ali svejedno. Ne pristaje on i tu se vidi da je tu nešta u karakteru važnije od svega toga, od svog interesa. Je li to ponos, ili prkos pobijeđena čovjeka, ili možda samo pakost koja u svom bezumlju podređuje sve sebi i koja je nezajažljiva i ne zna za sitost?[4] Osjećaj poraženosti proganja sujetnog velikaša i činovnika Rušid-efendiju u novim okolnostima u kojim trijumfuju učenost i ideje njegovog brata Šaćira. Dioba imovine među braćom otkriva njihove karaktere, vizije, težnje i životne filozofije. Od ogromnog porodičnog imanja zagonetni Šaćir traži samo odavno napuštenu i ruiniranu kamenu kulu obraslu u korov. Samo ta drevna napuštena kula, koju je familija davno otpisala, to je tražio Šaćir za sebe, pa ako se uzme u obzir intelektualna strana Šaćirova, njegova produhovljena osjećanja za koja je mogao da ima vrijednost i ovaj potpuno zabiti kamen, šta će Rušid-efendiji komad beskrajnog krša koji bi on radije poklonio sa smiješkom na usnama ko bi mu god zatražio vjerujući da je posrijedi šaldžija ili manijak.[5] Međutim, ni ovakva Šaćirova popustljivost i nezainteresiranost za imanjem nisu ublažila Rušid-efendijinu netrpeljivost i mržnju prema mlađem bratu. To je iracionalna mržnja bez jasnog povoda i krivice Šaćirove. Rušidova visoka pozicija u vrijeme Turaka kao da mu je davala pravo na nadmenost i bezobzirnost u međubratskim odnosima. Primat starijeg brata u odnosu na mlađeg, uostalom, čest je motiv u svjetskoj literaturi, koja varira ovaj arhetip u različitim književnim epohama i žanrovima. Kain-Aveljovski sindrom vreba kao zla kob braću od praiskona i nerijetko potvrđuje nepisani zakon da se braća, ako se zavade čak i oko najbanalnijih stvari, surovo razračunavaju. Ustupci Šaćirovi neće smiriti razdražljivog i osionog Rušida, isfrustriranog gubitkom položaja i privilegija koje je imao. Njegovom zemljom bahato koračaju čipčije, gaze po kućama, uređenim gospodstvenim odajama zastrtim ćilimima. U naletu bijesa Rušid-efendija zbog propasti turske vlasti i svog gospodstva očajno i u srdžbi baca uramljenu sliku sultan Hamidovu, koji kao da mu je kriv što mu čipčije drsko rovare imanjem i u kući ravnopravno sa njim sjede na minderu. U bratu Šaćiru on vidi većeg krivca za svoje posrnuće, nego u sultan Hamidu: Ali nije car kriv, nego Šaćir.[6] Njegova žena ga nastoji vratiti u realnost savjetujući ga da prihvati novo vrijeme i primat i dominantnost mlađeg učenog brata Šaćira: Pokori se vaktu. Evo, njegovo je došlo, pa neka ga. Njegova učenost i njegov glas… Mogli bi se ponositi.(20) Rušidova supruga Đula je primjer trezvene, realne i razborite žene, koja rasuđuje zdravorazumski u naklonjenosti svom učenom djeveru, svjesna njegove intelektualne nadmoći u novom vremenu, za razliku od njenog muža koji se grčevito opire novom poretku, dobu i naravi. Blagonaklonost njegove žene prema učenom djeveru Šaćiru ljutila je Rušida do srdžbe koja je kulminirala u ovoj dramatičnoj noći bratske diobe i sukoba: Šaćir? – s prezirom i mržnjom pita samog sebe. Otpočetka nije mogao da ga trpi sa tim njegovim piskaranjem i s tim njegovim i Bogu mrskim knjižurinama s kojima mu je skrnavio kuću, sjedio mu na glavi. A kad nije imao šta da izmisli, onda je tumarao po okolnim brdima i kopao po zapuštenim i utonulim grobljima i crkvinama, otkopavao izlomljene i napukle kamenice, što samo lud – kakvi on učen čovjek – može da čini. Ili se skitao po poljima i rijekama, što u čitavoj Ljeskovini samo djeca čine, i zloslut što nikad neće imati ni kuće ni kućišta.(21) Surovi bratomrzac prezire knjige i ne želi u svom domu ni učenog brata ni knjige: Misli su se nadovezivale, srdžba rasla, nije mu dao u kuću. Šaćirova učenost, knjige i pisanje pokretali su mržnju i prezir do patoloških razmjera u razjarenom bratu. Rušid-efendija kao knjigomrzac je u duhovnom srodstvu sa valijom, likom u Andrićevom romanu Prokleta avlija, koji također prezire knjige iako, kako i sam priznaje, ne zna ni sam otkuda dolazi ta mržnja i strah od knjiga. Melanholični učeni Šaćir je duhovni sabrat Ćamil-efendije koga također proganjaju zbog učenosti i zanimanja za knjige. To je valjda obavezan manir svih ograničenih činovničkih šturih i karikaturalnih egzistencija, koje svojim banalnim poimanjem života i pojava preziru knjige i učene ljude, čije sumnjive i opasne namjere treba osujetiti. Iz takvog totalitarizma, ograničenosti i ljudskih gluposti izviru i nevolje učenih ljudi čiji su putevi misionarski u traganju za istinom, pravdom, ljepotom i naukom bez kojih čovjek ne može biti slobodan. Intelektualci su ipak posvećeni toj plemenitoj misiji mijenjanja i humaniziranja društva, ma šta i ma ko im prepriječio put na tom svetom i plemenitom ljudskom zadatku. Njihova žrtva je velika, ali ne i uzaludna, jer su posvećeni ideji koju mogu nositi samo odabrani duhovi bez kojih bi svijet izgledao drugačije i neinteligentnije. Ni Šaćira neće pokolebati brutalna osionost starijeg brata koji se i pored materijalne nadmoći osjeća nesretnim pored učenog brata nezainteresiranog za materijalno imanje, ali predanog ideji i svijetu knjige. Ta Šaćirova odanost i posvećenost ideji mijenjanja i popravljanja svijeta razdražuje Rušid-efendiju, čuvara starog reda, gospodstva i udobnog povlaštenog društvenog statusa. U egzaltiranom i ekstatičnom zanosu Šaćir patetično uzvikuje parole dugo sanjanom vremenu duhovnog i nacionalnog oslobađanja naroda Poluostrva, koji simbolički predstavljaju južnoslavenski narod, od višestoljetnog turskog ropstva. Sad je sve njihovo i niko više neće odvlačiti u svoj dom njihovo, ostavljajući ih u neprosvijećenosti i bijedi. Jer mi smo svi na ovom Poluostrvu kao braća, pa tako i treba, sad sve da je naše. Orit će se u slobodi radost i smijeh, cvjetat će nauka i umjetnost… i upravljat će kulturni ljudi državom, najzad.[7] Ideja bratstva Južnih Slavena iskazana parolama svrstava intelektualca Šaćira u rodonačelnika južnoslavenskog i partizanskog revolucionara, beskompromisnog i agresivnog komunističkog zanesenjaka i idealiste, koji će južnoslavlje razviti do visina kulta i religioznosti. Tom ulogom angažiranog beskompromisnog intelektualca i revolucionara Šaćir se približava učenom i revolucionarnom mladom studentu Ramizu, liku u Selimovićevom romanu Tvrđava. Intelektualac Šaćir paraliziranoj formi političkog i društvenog manifesta udara temelje novog društvenog uređenja buduće zajedničke države na Poluostrvu. Njegovo zalaganje za nauku, umjetnost i kulturu u novom društvenom poretku govori zapravo o njegovoj snažnoj intelektualnoj posvećenosti sveopćem ljudskom progresu kroz smisao traganja i trajanja. Novo doba zahtijeva i nove ljude i ideje. Šaćir je propatio u vrijeme turske vladavine. Bunio se protiv paše u Glogoviku, podmetao mu požar, zbog čega će biti protjeran i utamničen u dalekom Jemenu. To zatočeništvo je ostavilo trajne posljedice na mladića, ali ga nije obeshrabrilo u njegovoj ideologiji, pobuni i borbi protiv apsolutizma i totalitarizma turskih plemića u svom kraju. Naprotiv, tamnovanje je samo pojačalo otpor i bijes mladog intelektualca i učvrstilo ga u ideji otpora. U pobjedonosnom zanosu on kliče parole zajedništvu i bratstvu Južnih Slavena, svjestan da su mu novonastale okolnosti omogućile primat nad gnjevnim bratom Rušidom, koji se gušio u svojoj pakosti, egoizmu i frustracijama čovjeka porušenih ideala. Arhetipom zavađene braće pisac živopisno i simbolično prikazuje sukob ideja, različitih koncepata života, razlike u vrednovanjima materijalnog i pojavnog, odnosno idejnog i duhovnog Mlađi brat je i u ovom slučaju potvrdio univerzalnu arhetipsku datost nadmoći humanih i plemenitih ideja nad konzervativizmom i zlobom, pravde nad krivdom, što je najbolje i najvjernije prikazano u bajkama u kojima je mlađi brat uvijek nosilac zdravog, plemenitog i humanog životnog rezona, spram starijeg koji je po pravilu suprotstavljen tim idejama. U svojim varijacijama arhetipa sukobljene braće u raznim pripovijestima, narod kao kolektivni sudija u svoju zaštitu uzima mlađeg brata zbog njegove posvećenosti dobru. Starijeg brata je narodna mudra umjetnost označila i tipizirala kao nosioca zavjere, potvore, zlobe i zavisti. Taj drevni narodni rezon i presuda zavađenoj braći prenesen je iz kolektivnog osjećanja i doživljaja i u religijske svete knjige koje na uvjerljiv alegorijsko-simboličan način ovjekovječuju bratomrsce i bratoubice (Priča o Kainu i Avelju, odnosno Kabilu i Habilu, priča o Josifu, odnosno Jusufu i njegovoj braći). Motiv zavađene braće koji se sukobe nekad sa razlogom, a nekad ni oko čega, dakle odavno je prisutan u različitim oblicima religijskog i umjetničkog iskaza u čovjekovom historijskom trajanju. Manijakalna Rušidova mržnja pomračila mu je um i sposobnost zdravorazumskog i realnog shvatanja svoje pozicije u novim okolnostima i pokvarila svetu bratsku vezu. Rušidov prijekor supruge Đule, razumne žene koja brani poziciju učenog djevera, može nas navesti na pogrešan zaključak da se možda u toj ženskoj naklonosti prema mladiću Šaćiru kriju razlozi bratske ljubomore, mržnje i sukoba. Njeno nastojanje da nagovori muža na pokornost novom vremenu i priznanje i razumijevanje Šaćirove učenosti završavalo se Rušidovim grubim riječima: Be hajd, tornjaj se zajedno s njim!(21) Uz osjećanje iskrenog i čistog patrijarhalnog ženskog stida poslije ovakvih muževljevih osuđujućih i grubih riječi, ona bi hitro i postiđeno bježala iz sobe u znak protesta: Zaboga, Rušid-efendija – kriknu bolno žena koja nije bila navikla na ovakve riječi. Istrča iz sobe umirući od stida.[8] Patrijarhalni stid ove razumne žene koja nastoji svojom plemenitom namjerom popraviti narušene bratske odnose otklanja svaku sumnju u nekakvu emotivnu vezu snahe i djevera što bi s razlogom opravdalo Rušidov gnev. Šaćir je kriv u bratovljevoj svijesti zbog svoje odanosti ideji pobune protiv turske vlasti koja je nestajala sa Poluostrva, čime se polahko topila moć Rušid-efendije. Bahato rovarenje imanjem i odajama njegovih do juče odanih i pokornih čipčija slikovito govori o propasti osmanske moći na Balkanu i nastupanju drugog i drugačijeg poretka sa kojim se ovaj bivši turski plemić nije mogao pomiriti. On je ogrezao u alkoholu, bijesu i halucinantnim umišljajem da ga žena vara sa njegovim rođenim bratom. U stanju mentalnog rastrojstva, on nasrće pištoljem na brata, koji ga je sa lahkoćom savladao. Između zavađene braće našao se mudri Selim-efendija koji ovaj dugo pripremani i željeni sukob prekida dijalogom sa Šaćirom o njegovom pisanju romana, što simbolično predstavlja nadmoć intelekta nad surovim i banalnim porivima čovjekovim za svađom, kao finalnim aktom iskazivanja svojih nemoći. U takvom dramatičnom ambijentu bratskog sukoba Šaćir i Selim-efendija vode dijalog o pisanju: – Jesi li gledao šta rade djevojke kad pritku ćilim? Mačuge u ruke i tresu. Otakme i očiste, tek onda na pijacu! – Ovo nije ćilim. Kažu da je najbolje iz prve ruke… – Onda će to učiniti vukovi kritike kad se dokopaju tvog djela. A ko zna koliko ćeš ti još puta to popravljati i šta će na kraju još iz toga ispasti. Iz tog tvog Selmana…[9] Pisac Šaćir je opijen idejom južnoslavenskog nacionalizma i bratstva, što je izluđivalo Rušid-efendiju do patološke mržnje brata. Mudri Selim-efendija također zamjera Šaćirovoj ideologiji i mirnim, odmjerenim i mudrim tonom iskusnog čovjeka obraća mu se: Dvije stvari ti ne valjaju (…), prvo taj tvoj nacionalizam, koji ti dosad nije donio ništa (…) Drugo, tvoj zanos za tim nacionalizmom. (24) Rušid-efendija je smatrao da je u mudrom kajmekamu Selim-efendiji našao saveznika u preziranju Šaćirove ideologije. Rušid-efendija je u svom ćošku likovao slušajući kako sad Selim-efendija “bije” Šaćira. Evo sam Selim-efendija je na mojoj strani. I on dijeli moju mržnju prema slavenstvu i prema opanku, a to je značilo da je i po ovoj stvari, koja je i bila pravi uzrok bratskog razdora, bio on u pravu. Jače potpore od ove, to dobro zna čitava kasaba, nije mogao poželjeti.[10] Međutim, mudri kajmekam obraćajući se Rušid-efendiji kaže: Kad je mržnja slijepa, nerazumna je -čuo sam. Ovo nije ni devetsto osma ni petnaesta! A tuđinci su dosadili, i Austrijanci i Osmanlije.[11] Rušid-efendija je ove riječi Selim-efendije doživio kao poraz ideje mržnje slavenstva i odanosti Porti, čudeći se ovakvom stavu kajmekama: – I to od tebe da čujem! Ti, kojeg su služili i jedni i drugi! Iskusni kajmekam slikovito i mudro iskazuje svoj položaj visokog činovnika u vrijeme vladavine Turaka i Austrijanaca: – Ja koji sam služio i jedne i druge… Ali evo, pogledaj – skide fes sa glave, uturajući mu pod nos svoju elipsastu bronzanu lobanju i sjajnu kao da je bila zejtinom premazana. – Vidiš? Nijedne dlake! A sve zato što sam se smijao zorom (…) Ali za tih trideset i šest godina nijednom mom kasabliji, ni Srbinu ni muslimanu, nije falila nijedna vlas sa glave. Oni su važni, ne ja.[12] Svako priklanjanje vrijednostima novog vremena razdraživalo je Rušid-efendiju, spremnog na mržnju i obračun sa zagovornicima novog poretka i novog doba. Selim-efendiju, koga je smatrao istomišljenikom u ideološkim stavovima, naprasno će u svojoj bezobzirnosti zamrziti kao i brata Šaćira i svoju ženu Đulu. Rušid-efendija ga je gledao sa neprikrivenom mržnjom, sa onom istom mržnjom sa kojom je obasipao i Šaćira, a mrzio je i svoju ženu što ga je zvala. Mrzio je u tom trenutku i nju što je tako ljupko i priljubljeno stajala uz Šaćira, svoga djevera.[13] Ova mržnja Šaćirovog intelektualnog stava, drugačijeg poimanja, inteligentnog percipiranja novonastalih društvenih okolnosti, plod su Rušidovog sveukupnog posrnuća i nemoći da iskorači iz svijeta iluzija i očaja zbog porušenih ideala. On svoju autodestrukciju zalijeva prekomjernim opijanjem koje ga sve više udaljava od realnog pojavnog svijeta i bliskih ljudi, prezirući ih zbog razlika u ideološkim shvatanjima. U ovoj dramatičnoj noći diobe sukobljene braće trijumfuje Selim-efendijina epska mudrost nad bezobzirnosti i iracionalnosti ogorčenog, u alkoholu, očaju, halucinantnosti i bezumlju ogrezlog Rušid-efendije. Trijumfuje snaga intelekta i razbora nad mrakom pogubnih ljudskih destruktivnih poriva. Sukob se završava zajedničkom večerom koju inicira mudrac Selim-efendija manirom priznatog muslihuna koji je kadar pomiriti i ono što se čini nepomirljivim – ideološki oštro sukobljenu braću. Dobro džanum, ko govori o večeri? I ja tako mislim, samo neću da se dijelite. Svi mi volimo da navratimo u Suštine, dodade on sa smiješkom, to selo nekako pripada pomalo svima nama. Rušid-efendija je mogao biti zadovoljan, a Šaćir se već smijao sebi oko čega je mogao da zapodjene svađu sa bratom.[14] Međutim, pitanje je koliko su međubratski odnosi popravljeni ovim ceremonijalnim činom zajedničke večere, koji bi, da nije dubokog ideološkog sukoba među njima, podsjećao na primjer idilične i harmonične bratske odanosti i ljubavi. Isuviše je daleko otišao stariji brat u preziranju i mržnji mlađeg zbog njegove ideje panslavizma, da bi se jednim potezom desio takav nagli pozitivni preokret u porodičnoj drami pisanoj gnjevom posrnulog turskog plemića Rušid-efendije. (Glas islama 275-276, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić, strana 24-25) [1]Abdagić , Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine, str 18. [2]Abdagić, Feniks,18. [3] Abdagić, Muhamed, Feniks, II, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1972. godine, str 4. [4] Ibid, 18. [5]Abdagić, Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine, str 19. [6] Ibid, 20. [7] Abdagić, Feniks, I, 21. [8] Abdagić, Feniks, I, 21. [9] Abdagić, Feniks, I, 21. [10] Ibid, 23. [11] Abdagić, Feniks, I, 24. [12] Ibid. [13] Ibid. [14] Abdagić, Feniks, I, 25.