TRAGIZAM NARODA POD ISTRAGOM

 

kemal dzemic Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (IV)

 Kad je mržnja slijepa, ona je nerazumna

 

Zanesenjak u panslavizam, pisac, mislilac, revolucionar i idealista Šaćir ispaštao je tako što je još za vrijeme Turaka deportovan u na ostrvo u Jonskom moru, a robijao je i u dalekom Jemenu. Dugo sanjano nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti bacilo je mladog idealistu u san i zanos konačnog trijumfa njegove ideje. Njegovi snovi o slobodnoj državi Južnih Slavena, zasnovanoj na jednakosti svih naroda i vjera, ubrzo će se pokazati iluzornim i uzaludnim. Drugi vremenski period kroz koji pisac provodi svog junaka – intelektualca je doba Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, koja će zamijeniti samo formu zuluma u odnosu na prethodnog porobljivača prema obespravljenom bošnjačkom narodu.

Umjesto romantičarski sanjanog južnoslavenskog bratstva za koje se borio i ispaštao, Šaćir se suočio sa surovim realizmom totalitarističke dominacije srpskog naroda u odnosu na bošnjački pod istragom, kome predstoji dugotrajna i mukotrpna borba za svoja nacionalna i vjerska prava. Šaćir je bio zatečen i poražen kao revolucionar i intelektualac. I kako to po nekom nepisanom sudbinskom pravilu biva, intelektualac će biti legitimna meta priprostih činovnika i u novim okolnostima koje su trebale, kako je Šaćir maštario, osloboditi i puk i pojedinca od višestoljetnog tuđinskog  zuluma. Umjesto počasti Šaćiru i njegovoj ideji, prema njemu se nove vlasti surovo i neljudski ophode. Onaj mladi i učeni idealista Šaćir krajnje je optimistično do ushićenosti opijen bratstvom Južnih Slavena sanjao novo doba slobode: A sve jedno bratstvo, jedna krv i dok se ne uništi religija, neće se uništiti mržnja! Kako je to drugdje sve zaboravljeno: svako ispovijeda svoje, ali ko dirne u njihovu zemlju, svi su jedno.[1]

Ova tipično komunistička Šaćirova vizija  bratstva Južnih Slavena ubrzo će udariti u neprobojan zid  nacionalizma i hegemonije moćnijeg naroda nad, iz svoje dobrote, manjim i slabijim narodom kome pripada Šaćir. Preko noći će oni koji su do skora bili sluge kod velikaša postati činovnici u novom društvenom poretku i bezobzirno nasrnuti na čast, život i imovinu sada već podređenog i nanovo podjarmljenog naroda – naroda pod vječitom istragom. Novopostavljeni načelnik Gavro će ubrzo pokazati surove namjere nove države prema Šaćiru i njegovom narodu i poljuljati mu povjerenje u ostvarivost ideje za koju je robijao. Susret u mračnoj magazi sa Gavrom će sentimentalnog sanjara Šaćira vratiti u turobnu i neminovnu realnost totalitarističkog poretka.

A Šaćir ne ustade i ne priđe mu ruci, kao što to činjahu drugi, kad je Gavro ušao u njegovu magazu. Stajao je u mračnom ćošku, skrštenih ruku na prsima, s pogledom u kome se čitala mržnja, nepomičan. Gavro se trudio da mu ubije samopouzdanje, jer ga je to dražilo:

– E mo j Šaćire, šta si mislio ti, da mi tek tako…, tako da puštamo da ti vršljaš…

Šaćir je ćutao, dok mu se na licu čitao prezir.

– Bolje bi bilo da popričuvaš malo svoju glavu (…)

– Šta imam ja s tobom, od koga da je popričuvam i šta si ti za mene?

– Ja sam genije za tebe, bre!(…) I ti si mi neki Srbin! Ti!

– Ja sam to bio onda kad ti nisi smio da se javiš da si živ… Neću valjda s tobom o tome…

– E moj Šaćire, ti si špiclov, ali sam ja veći od tebe, ja nemam druge škole do te(…) E, ako ti glava, Šaćire, ne poleti, nek’ se ne zovem Gavro, pa ti dobro misli šta ćeš misliti.[2]

Ovaj Šaćirov dijalog sa tipiziranim likom banalnog i brutalnog žandarma, Gavrom, doskorašnjim hamalom, raspršiće  njegov ideal i sahraniti nadu u pravednije društvo, koju je gajio još kao revolucionar i zatočenik na ostrvu Lemnos u Jonskom moru i u Jemenu. Sva osionost načelnika Gavra trijeznit će mladog idealistu od pijanog zanosa panslavizma, ideologije koju je njegov stariji brat tako iskreno i snažno prezirao. U dijalogu sa Gavrom pokazao je odlučnost i hrabrost u namjeri tvrdoglavog intelektualca, ne ustuknuvši pred brutalnim prijetnjama činovnika nove totalitarističke žandarmske vlasti.

– Šta hoćeš – govorio mu je docnije Gavro – ostvaren je tvoj ideal: naši narodi su ujedinjeni, srušene su  i Turska i Austrija, stvorena je jedna južnoslovenska država, slobodna…[3]

Ova ironija načelnika Gavra o ostvarenosti Šaćirovog ideala o slobodnoj južnoslavenskoj državi u kojoj su svi narodi, nazovi, ravnopravni, još više je razgnjevila Šaćira koji je slobodno mislio i govorio.

Znao bi Šaćir kako bi moralo i kako je pametno. Ali to nije bila njegova priroda. On je govorio kako je trebalo, a ne kako je trebalo govoriti tu u mračnoj magazi, ali ponosno i ruku skrštenih na prsima kao da je Gavro okovan a on slobodan, a ne obrnuto: – A odvođenja nevinih, pljačke, ucjene, ubijanja i paljenje čitavih regiona, tjeranje u tuđinu, zar je to država, je li to bio naš san, jesam li za to proveo godine na Lemnosu i u Jemenu i istom ovom hućumetskom zatvoru?[4]

Slobodoumni i beskompromisni borac za pravdu diže glas protiv svih surovosti i nepravdi u novoj državi, tamnici svog naroda, u kojoj su ugašeni njegovi snovi o slobodi, bratstvu, prosperitetu, afirmaciji nauke, umjetnosti i pravde. I u ovoj državi kao i u Turskoj intelektualac Šaćir nije slobodan i srećan, zašta se borio, patio i stradao. Jedini izlaz za pisce, mislioce i vizionare poput Šaćira jeste bjekstvo iz stvarnosti u zamišljeni idealni svijet umjetnosti. U tom ambijentu umjetnik je van domašaja surovog i banalnog nehumanog svjetonazora od koga se može spasiti samo bjekstvom, maštom, snovima i vizijom.

Poslije razočaranja u novu državu i ljude koji su mislili da su država, Šaćir se povlači u samoću i piše roman o Selmanu u kome govori o svom  životu. Zbog porušenih ideala on svoj lelujavi duh u iluziji u znak protesta zatvara u Junan kulu, simbolično izražavajući bol revolucionara čiji su snovi i ideali zgaženi i poraženi. Bjekstvom u imaginarni svijet umjetnosti riječi, zatočeni duh pisca Šaćira tone u misticizam zaumnog stanja čovjekovog bivstva nastojeći da prodre u dubine skrivenih, lišenih razuma, tajnovitih predjela čovjekove egzistencije. U tom smislu, filozofsko-meditativni i psihološki diskurs svrstava roman Feniks u modernu južnoslavensku i evropsku prozu XX stoljeća, a u sandžačko-bošnjačkoj literaturi novijeg doba ovo Abdagićevo životno djelo nadmoćno stoji usamljeno po svojoj tematskoj i idejnoj osobenosti i modernom umjetničkom postupku u oblikovanju ogromne tematske građe u čijem središtu se našla složena figura intelektualca Šaćira, duboko zamišljenog nad krupnim egzistencijalnim  problemima sa kojima živi savremeni evropski čovjek intelektualac.

U osami Junan kule Šaćir filozofski, meditativno-esejistički, duboko promišlja sudbinu čovjeka i intelektualca porušenih ideala i ugaslih snova, zapadajući u halucinantna transcendentalna stanja svijesti.

Šta se dešava sa čovjekom koji je zavolio i nosio u srcu jedan ideal, borio se za njega čitavog života i stavljao na kocku za njega slobodu svoju, budućnost i život svoj i sve snage svoje posvetio ostvarenju tog sna i nade svoje vezao sve za ostvarenje njegovo – kao što je Selman, uljuljkivao se u slatkim maštanjima kako ćemo jednog dana skinuti jaram tuđina te će se braća rođena, iste rase, istog jezika i istog roda sjediniti i naći u bratskom zagrljaju da bi mogli da žive i raduju se združeno u jednoj istoj porodici, da bi onda sloboda mogla lakše i brže koračati ka ljepšoj i svjetlijoj budućnosti.[5]

Šaćirova samoća u Junan kuli i duboko promišljnje o sebi i svom narodu u novoj državi prikazuje svu bol i tragizam zbog okajavanja grijehova njihovih predaka. Šaćirova ideja i revolucionarno izgaranje za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje bratskih južnoslavenskih naroda izblijedili su u novom totalitarističkom  SHS-ovskom surovom hegemonističkom  rezonu. On duboko pati i bolno proživljava slike užasa, progona i poniženja njegovog muslimansko-bošnjačkog naroda od strane žandarmerije u Kraljevini.

Ljudi se na ulici kreću na prstima svakog trenutka očekujući ko će im prići da ih svuče do gola ili da ih pretuče; oni koji izlaze vraćaju se kući žurno prije večeri strahujući da ih na ulici ne zatekne mrak; one koji se zaborave i odocne, ili kušaju sudbinu, čekaju potajne grupe koje napadaju iz napuštenog grada, ili ispod ćuprijica, ili drugih haliluka; one koji se ni tako ne daju zovu u žandarmeriju s pozivima ili bez poziva, ili na silu izvlače iz kuća, pretuku tamo i prenoće, a onda puste kući gdje leže po sedam dana u svježim ovčijim kožama liječeći se od uboja, a onda ili umiru ili ostaju zanavijek bogalji da ne valjaju više ni Bogu ni ljudima. Vidio sam kad je narednik ušao u avliju i pozvao Sadik-agu da iziđe iz kuće, a kad je izišao četvoropregom kandžijom tukao ga po licu dok ga nije krv oblila i dok nije obnevidio od krvi; vidio sam kako su premlatili u džandarmeriji jadnog Rasim-agu i kako je kad se vratio izgubio moć govora, počeo da mumla; znam sve kojima su oduzeli zlato pomoću ucjene ili običnom noćnom pljačkom(…) Po selima je još gore: čekaju ih kad izlaze iz džamije i onda premlaćuju, pa ih odnose kući na pruću ili na serdžadama džamijskim, a čuo sam da je na drugi kraj bivalo pa i po trista u jedan konopac, a onda plotunima… I ugarak u kuću, po čitavih sela, a već druge rabote i sramote da ti ne pišem. I bahsuzi i nesretnici, što se kaže, sve kao ovce na klanicu, mirno i bez otpora, ako ne misle na drugom će im se svijetu to priznati, pa da se isplati… Nije navikao naš svijet da daje otpora državi, pa to ti je(…) To je sloboda koju si nam donio, zato si bio surgun na ade i u Jemen(…) Nije da nam ovakva država ne treba, nego kad bi mogli popili bi je u čaši vode, kao što bi i oni nas(…) Šta se dešava sa čovjekom kojem najednom pred očima sine druga slika i shvati da je stvarnost jedno, a da je san bio drugo, ne onako kako je on bio zamislio.[6]

Abdagić svog junaka Šaćira stavlja u ulogu zabrinutog intelektualca za svoj narod koji proživljava tešku sudbinu uzmeđu dva rata u Kraljevini. Ovo su zapravo refleksije samoga pisca koji je kao mladi zanesenjak u komunističku ideologiju spoznao sve nevolje svog naroda u teškim okolnostima nacionalne i vjerske neravnopravnosti. Pisac diskretno upućuje na pogrom muslimansko-bošnjačkog naroda u Kolašinu i okolini koji se dogodio 1924. godine. U tom sistematično pripremljenom genocidu nad Bošnjacima najviše je postradalo mjesto Šahovići u kome je žandarmerija za svega nekoliko dana ubila oko osam stotina Bošnjaka, a oni koji su izbjegli spas su potražili u ostalim sandžačkim selima i gradovima u kojima je bilo mirnije.

 

************************************************************************************

 

Šaćir bolno proživljava stradanja svog naroda ustaje protiv uspavanosti naroda  lojalnog državi po svaku cijenu. On je sanjao drugačiju državnu južnoslovensku zajednicu, u kojoj će svi narodi biti ravnopravni, a stvarnost je donijela stradanja i progon bošnjačko-muslimanskog naroda vječito nekom krivog za nekakve tuđe grijehe. U novom društvenom i državnom poretku i  on, Šaćir, koji je toliko sanjao, borio se i robijao pod Turcima panslavističku ideju, postao je legitimna meta nacionalističke  ostrašćenosti žandarmerijskih vlasti čuvara privilegija i hegemonije jačeg nad slabijim narodom, kome su bila uskraćena sva nacionalna prava, dok su vjerska prava  reducirana na nivo simboličnosti. Odvajanje kazana za muslimane u kraljevoj vojsci je ironija vremena i naravi totalitarističkog sistema u kome se Bošnjacima nisu priznavala nacionalna prava, već ih se nastojalo, ako ne  istrijebiti ili protjerati, onda  asimilirati  u nacionalnom  u vjerskom smislu. Šaćirova iskrena ideja panslavizma je poražena od strane  surovog nacionalizma  žandarmerijskog činovnika Gavra, koji smatra da je došlo njegovo vrijeme u kome će dokazati svu bezobzirnost superiornost i nadmoć nacije kojoj pripada nad nezaštićenim, nemoćnim i neorganiziranim bošnjačkim življem. U tom sudaru sa bezobzirnom nacionalističkom i totalitarističkom Gavrovom ideologijom Šaćirovi snovi i ideje su izgledali kao maglovita opsjena koju je surovi realizam novog doba izbrisao u jednom potezu, a njega ostavio zabezeknutog  nad  pustoši  koju su sijali  revnosni  hizmećari  nacionalističke ideologije.

– Zlato, ili ti nema glave na ramenu!-grmio je bivši hamal sijući strah i represalije u Glogoviku  nad Bošnjacima. [7]

Saslušavanje je vršio Gavro lično. Sve je išlo svojim uobičajenim tokom(…)

  • Slušaj, Nazifaga, kad bi mogao glavu da izbaviš, šta bi bio spreman da daš?
  • Ništa se s glavom nije izmiješalo.
  • E onda kad je tako, ono tvoje zemlje prevešćeš na mene.
  • Bogme hoću![8]

Uz prijetnje, ucjene i batine nekadašnji velikaši su začas ostajali bez svojih imanja i kuća. Uz ubistva, progone i pljačkanja, samovolju i iživljavanje činovnika nad zatečenim novim vremenom Bošnjacima (koje uvijek zatekne neko vrijeme),  najsuroviji svoj izraz ova ljudska bezobzirnost poprima u nasrtajima na ljudsko dostojanstvo, čast i obraz: Napolju je dopiralo iz kuća ono suho, ujednačeno i spontano i već bezosjećajno a-a-a-a-a žena, kome nikad nije bilo kraja.[9]

Poslije ovakvih Šaćirovih bolnih saznanja i trauma sveznajući pripovjedač ga stavlja pred hamletovskom dilemom – biti, ili ne biti? Pomiriti se sa fatalitetom sopstvene i  kolektivne nemoći pred okrutom tiranijem žandarmske države, ili se pokrenuti na ustanak  u znak odbrane života, imetka, časti i dostojanstva?

Tako je to moralo biti, stotinu godina  mi smo bili gore, pa red je sad i mi da budemo dolje, ili samo neko vrijeme da budemo dolje, da izdržimo dok se zvanično ne objavi i izvijesti da je najzad Kosovo osvećeno, pa ćemo onda početi jednako i iznova i ja zato ostajem tamo gdje sam, ili treba shvatiti to i ja sam taj koji shvatam to, ili će ovo saznanje o porazu biti ona iskra koja će, jačajući i uvećavajući se, rastući na trenutke, dovesti do one eksplozije koja će raznijeti u času sve što je bilo mučno i s toliko truda građeno i izgrađeno u njemu, izazvati preokret i izazvati sad druge sile u njemu i bjesove u njemu, pa će se hitro izmaći tri koraka natrag, kao čovjek koji je iznenada napadnut od zvijeri ili kao dobar mačevalac koji je prisiljen da napada, a da bi napao mora da se brani ili zauzeti drugi položaj i okrenuti svoje topovske salve na nekadašnje svoje, na nekadašnjeg sebe…[10]

Ovaj Šaćirov unutrašnji monolog dat je u dramskoj napetosti intelektualca koji duboko promišlja svoj položaj spram surove stvarnosti koja mu je porazila ideju u bratstvo Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Pisac Abdagić unutrašnu Šaćirovu dramatiku šekspirovski dovodi do kulminacije u pogledu intelektualne skepse i dileme glavnog junaka. Umorstvo Šaćirove ideje odrediće životnu orjentaciju mladog intelektualca isto kao što je umorstvo kralja Klaudija, Hamletovog oca odvojiti danskog kraljevića od svijeta knjige i usmjeriti ga na put osvete.

U Šaćirovom Glogoviku širi se zadah društvene truleži poput one u državi Danskoj. Šaćir je očajan zbog porušenih ideala i nije u stanju više živjeti u svijetu surovosti i sopstvene zablude i srušene nade u novo vrijeme južnoslavenskog bratstva. Hamlet će se protiv svoje volje odlučiti za čin osvete poslije saznanja da mu je ubijen otac. On je nesrećan što mora da ubije iz osvete, pa zbog toga i odlaže čin osvete, jer njegova intelektualna priroda je protiv nasilja i  ubistva. Njega rukovodi svijest o dužnosti osvete, ali ga proganja i probuđena savjest vlastite žrtve koju mora podnijeti sam na putu na kome su mnogi slični misionari  stradali uzaludno popravljajući svijet (O, prokletstvo, sram,što sam rođen da ga ja popravljam sam!).

Hamlet odlaže osvetu ne zbog neodlučnosti, nego zbog savjesti i visokomoralne svijesti  jednog osjećajnog i nježnog intelektualca koji se ne svojom voljom suočio sa bezobzirnošću  svijeta koje je zasnovano na uzusima nemorala i zločina od koga se intelektualac Hamlet bitno razlikuje. Intelektualac Šaćir se ne upušta u osvetu Gavru i ostalim tiranima u romanu, što bi se logično moglo pretpostaviti s obzirom da je nosilac borbenog duha  borca za pravdu i slobodu, što je jasno potvrdio suprostavivši se moćnoj turskoj vlasti. Poziv na bunt i ustanak  protiv zuluma nove žandarmerijske vlasti u Glogoviku učinio bi Šaćira nacional-patriotom i obezbijedio mu mjesto literarnog simbola  historijske ličnosti  bošnjačkog naroda.Šaćirov poraz kulminiraće u sceni u kojoj se njegova žena Mejra prepušta žandarmerijskom činovniku Gavru.

Sjedela je na prostranom divanu u odaji, zastrtoj svilom i bila odjevena baš onako kao kad ju je prvi put video. Imala je na sebi onu istu odjeću od ljubičaste hare, a preko glave jednu od skupocjenih skopljanskih povezača, kao paučina tankih, sa blagim prelivima boja koje su dočaravale njenu ljupkost. Nisku krupnog bisera na grlu I iste one papuče na nogama, od crne kadife i sa krupnim srebrnim cvijetom na sredini u kojima je jedva umakla njegovom radoznalom pogledu.

Okvir u kome se nalazila nije mogao da umanji privlačnost njenog izgleda. Tepih po podu, tepih na zidu, tepih na stolu. Ostali dio namještaja djelili su međusobno svila i kadifa. A sve skupa izgledalo je samo kao sastavni dio njene odjeće.

Uvijek ga je dočekivala tako. Htio je redovno nekoliko prvih trenutaka, kad uđe s vrata, da stoji onako zapanjen kao nekad, da uživa u prizoru u kome se nekad osjećao bespomoćnim. Osjetila ga je uz stepenice jer je pjevušila. A Gavro je i to volio. -I nećeš me nikad ostavljati?-pitala ga je sa strahom u očima.Nikad! – A ako tre uhapse? – Mene ne može niko da uhapsi![11]

Šaćir je poput Hamleta bačen u surove okolnosti u kojima caruju nečovještvo, nemoral i zulum. Hamlet je protiv svoje prirode natjeran na osvetu, a Šaćir će poraz svojih ideala bolovati distanciran od svijeta i zatvoren u Junan kuli u zaronivši u svijet mistike i esejističko-meditativno promišljanj.  U momentima  ugroženosti vlastite  egzistencije i ideje intelektualac ima dva načina vlastitog reagovanja: biti angažiran i aktivno se suprotstaviti zlu, ili se distancirati od zla. Duboko razočaranje Šaćirovo u novi poredak baciće ga u tamu Junan kule u kojoj tone u misticizam i samopreispitivanje svoje pozicije u surovoj društvenoj stvarnosti koja mu je porušila snove za čije ostvarenje je živio i stradao. On je poražen kao nosilac slobodarske ideje, kao revolucionar i čovjek. Rušidefendijina skepsa u južnoslavensko bratstvo trijumfovala je nad nacionalromantičarskom ushićenošću i nadom njegovog mlađeg brata intelektualca Šaćira, koji je šokiran bolnim saznanjem da je brutalna Gavrova praksa sahranila njegovu iluziju bratstva. Ozbiljno narušeni odnosi sa starijim bratom kao da  su sudbinski nagovjestili propast Šaćirove ideje bratstva  južnoslavenskih naroda. Njegov čvrsti stav u smislu ispravnosti ideje borbe protiv tuđina i izgradnje bratske državne zajednice, pokazao se kao snoviđenje mladog osjećajnog idealiste, fantaste,revolucionara, intelektualca i pisca.On je živio vlastitu ideju svim svojim bićem beskompromisnog borca i zanesenjaka, pa će i razočaranje u stvarnost i ljude biti bolno i jako i baciti ga u tamnovanje u Junan kuli. Njegovo bjekstvo od ljudiiI društvene  stvarnosti može se uzeti kao čin revolta i protesta protiv onih koji su mu porušili i sahranili ideale bez kojih on nije on. Poraz  njegove ideje znači i ispravnost  skepse njegovog brata, šturog i gnevnog Rušidefendije, koji je bio svjestan svih zala novog doba i novog vladara. Pozicija nekadašnjih golemaša Buljubašića je ozbiljno uzdrmana i oni će okajavati svoje gospodstvo trpeći razna poniženja uz uskraćivanje privilegija  oduzimanje imovine od strane novih vlasti.

Rušidefendija se, kao da ni sam nije znao kako, odjednom našao u jednoj manjoj skromnoj kući, koja mu je dodijeljena u zamjenu za njegovu binu u koju se sad bješe uselila žandarmerija. Nestalo je iz kuće debelih tepiha,čoha, mekih kanabeta, srebra. Od nekadašnjih osam soba, sad je bila samo jedna potpuno namještena, ona u kojoj su provodili dane bijede, zastrta nekakvim vehdim i kao džigerica izblijedelim ćilimom koji ranije nije mogao ni za najamnikovu sobu da posluži. Čohu je zamijenio šifonon, a kanabeta tvrdi drveni drveni minderi. Bez posjeda,bez položaja, bez posluge, Rušidefendija je ostao i bez nade u sebe, iako ne i bez svoje oholosti, što je još više pojačavalo unutrašnju pocijepanost u njemu. Sve što je moglo da mu obezbijedi nešto spoljašnjeg dostojanstva bio je njegov očuvani vrskaput od dobrog vunenog štofa, koji  je mnogo teže mijenjao svoju svijetlu boju nego njegov vlasnik, i njegov skupocjeni baston, uspomena iz Selanika, koji ga ,eto ,ne bijaše iznevjerio u najtežim godinama života. Najgore je bilo sa brašnom, kao da je neko harao po sanduku.[12]

Rušidefendiju proganja svijest o gubljenju privilegija, položaja, bogatstva i gospodstva. Bolno suočen sa siromaštvom posrnuli plemić nije kadar da se suoči sa realnošću novog vremena. Poput Stankovićevog  junaka efendi-Mite u romanu  Nečista krv  i on se stidi pred javnošću zbog svog materijalnog posrnuća u čemu i jeste pravi razlog za gnev i nemoć Rušidefendije u novim društvenim okolnostima.

Za razliku od njega Šaćir nije materijalist, on je čisti i iskreni idealist i propast  svoje vrhovne životne ideje doživljava kao sopstveni poraz i krah. Dakle, brat materijalist doživljava slom kada ostaje bez materijalnog imanja, a brat idealist je slomljen jer mu je ideja  za koju je živio i stradao doživjela krah.

Junan-kula u koju se Šaćir zatvara je zagonetno drevno zdanje za čiji nastanak je vezano predanje. Dok se u Evropi umjesto crkvenih tornjeva podižu fabrički dimnjaci i biblioteke u Šaćirovom Glogoviku odjekuje doboš koji poziva u sveti rat. Hadži-baba je svojim ljudskim i vjerskim autoritetom regrutovao svete ratnike u Glogoviku, koji su u povorkama hrlili za vatrenim  glasom ovog džihadiste podsjećajući na svetu obavezu svakog muslimana na odbranu ummeta  i zemlje od nevjernika.  Ukoliko se desi te pogine u tom svetom ratu otići će kao šehid u dženet. Ratnici su otišli u sveti rat u daleku Jeladu odakle se nisu vratili u svoj Glogovik. U blizini Bajronovog spomenika koji  je poginuo boreći se na strani  Grka protiv Turaka, podignuto je i Hadži-babino turbe u čast ovog gazije, koji je pod  zelenim bajrakom islama poginuo u svetom ratu. Predanje kaže da  je carskim ukazom naređeno da se Hadži-babinoj familiji o državnom trošku sagradi kula i da im se dodijeli najbolja zemlja i sa jedne i sa druge strane rijeke Nare. Izgrađena je kula od bijelog klesanog kamena na  četiri kata. Kula je nadmoćno bila izvijena nad kasabom i predstavljala je simbol snage, vječnosti i odanosti ideji za koju se žrtvovao Hadži-baba braneći vjeru i Carevinu od din-dušmana.

U tu kulu se se odmetnuo Šaćir, zatvorivši se i ogradivši od onih koji su mu ubili ideju i vjeru u bratstvo i jednakost Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Sad je najprije morao onemogućiti prilaze kuli, a to je značilo podići i učvrstiti dio ograde koji su prvi jesenji vjetrovi povalili na zemlju. To će biti prvo iznenađenje. Smjesta se diže da to učini.[13]

Razočarani i gnevni intelektualac predano radi na obezbjeđivanju kule i izgradnji ograde ne mareći za umor i napor. Naprotiv, on dobija neku novu snagu kojom se uporno ograđuje od svijeta koji mu je porušio ideale. Ustvari, tu snagu nije mu davala zemlja, nego njegov novi život, koji je on u svojoj mašti snovao, čak i u tim napornim trenucima. Bio je umoran i  malaksao kao poslije napisane glave romana za koju se mjesecima pripremao  i jaračio.[14]

Šaćir je  želio mir i distanciranost od okrutosti onih koji zastupaju državu u novom vremenu. Utočište za svoju tugu i razočaranje pronaći će u viziji  Junan kule. U tom ograđivanju od svijeta on je čak i avlijska vrata zatvorio.

  • Pa ti si i avlijska vrata zatarabio-rekao je Selimefendija kad dođe da ga obiđe.
  • To znači da si svijetu okrenuo leđa, kao.
  • Ne nisam ja okrenuo leđa svijetu nego državi.[15]

Šaćir je u ambijentu Junan-kule imao vremena za samopreispitivanje, filozofske i umjetničke meditacije, promišljanja ideologije,religije, umjetnosti, ženske nevjerne prirode, egzistencijalnih dilemma koje zaokupljaju njegovu senzibilnu ljudsku prirodu. U tim dubokim analitičkim promišljanjima u tami Junan-kule miješaju se stanja njegovi svijesti i podsvijesti, san i java, naviru bolna sjećanja  na ženu Mejru, koja ga bacaju u očaj zbog njene izdaje i nevjerstva.

(Rubrika: FELJTON, Glas islama 277, strana 27, Autor: Dr. Kemal Džemić )

 

 

[1] Abdagić, Feniks, I, 26.

[2] Abdagić, Feniks, I, 42.

[3] Ibid, 43.

[4] Abdagić, Feniks, I, 43.

[5] Abdagić, Feniks, I, 43.

[6] Abdagić, Feniks, I, 45.

[7] Abdagić, Feniks, I, 43.

[8] Ibid, 47.

[9] Ibid.

[10] Ibid, 46.

[11] Abdagić, Feniks, I, 51.

[12] Abdagić, Feniks, I, 56.

[13] Abdagić, Feniks, I, 74.

[14] Ibid, 75.

[15] Ibid.