Odnos prema pronađenim ostacima umrlih i izmještanje mezarja

PITANJE: Da li je i dozvoljeno da se na parceli na kojoj je bilo groblje, a koje već duži vremenski period nije u funkciji, sagradi objekat, kao npr. džamija, gasulhana, ili neki drugi objekat koji je neophodan muslimanima tog mjesta?

ODGOVOR: Vrlo često se događa da prilikom renoviranja džamija, njihovog proširivanja, ili bilo kog drugog posla unutar džamijskih harema naiđe se na dijelove kostiju umrlih koji su pokopani na tim mjestima, tako da se javi dilema šta dalje činiti, da li ostatke izmjestiti, ili čitav posao prekinuti?

Kada je u pitanju odnos prema tijelu umrle osobe, jasan je stav islama po tom pitanju. Naime sve što je zabranjeno činiti prema živom zabranjeno je i prema umrlom. Poslanik a.s. kaže: “Slomiti kost umloj osobi jeste isti grijeh kao slomiti kost živoj osobi” (Ibn Madže), iz čega se razumije da nije dozvoljeno skrnaviti tijelo ili se neodgovorno ponašati prema umrlim osobama ili prema njihovim ostacima.

Kada je riječ o dozvoljenosti iskopavanja posmrtnih ostataka i izmještanja istih na drugu lokaciju, islamska ulema je iskopavanje dozvolila u određenim situacijama, a zabranila u drugim.

Dozvoljeno je otkopati umrlu osobu ukoliko je prilikom njenog ukopa  u grob zaboravljeno nešto od  vrijednosti, ili je ukopana bez opremanja po islamskim propisima, ili ukoliko je umrli prilikom ukopavanja okrenut u pravcu suprotno od kible i slično.

Dozvoljeno je također, prema mišljenju većine islamske uleme, otkopati i izmjestiti posmrtne ostatke umrle osobe koja je ukopana u džamijskom haremu, da bi se proširila džamija shodno potrebi džemata, a u tom slučaju će se ostaci osoba koja je ukopana izmjestiti u isto groblje ukoliko je to moguće, ili potpuno izmjestiti ukoliko u tom dijelu ne postoji mjesto za ukopavanje istih.

Kada je riječ o izmještanju groblja ili njegovog dijela radi izgradnje objekata druge namjene ili jednostavno radi korištenja zemljišta u neke druge korisne svrhe, islamska ulema je različitih mišljenja. Jedni smatraju da je izmještanje groblja nedopustivo (malikije) ukoliko postoji druga lokacija na kojoj se taj objekat ili drugo što može sagraditi.

Hanefije su mišljenja da je na parceli na kojoj je bilo groblje, a koje više nije u funkciji, dozvoljeno graditi objekat, ili zemljište koristiti u neku drugu korisnu svrhu, ukoliko je došlo do potpunog raspadanja tijela i kostiju umrle osobe, tako da je sve postalo zemlja.

U našim krajevima ukopavanje umrlih prati kasnije učvršćivanje – betoniranje kaburova i izgradnja čvrstih, najčešće mermernih nišana ili nadgrobnih spomenika, u čemu se najčešće prelazi granica dozvoljenog i potrebnog, tako da smo došli u situaciju da nam najveći problem prestavljaju lokacije za groblja, jer su postojeća već prepuna. Tako se u našim grobljima može vidjeti sve i svašta, od različitih oblika i boja nišana, preko raznih drugih elemenata, najčešće preuzetih iz nekih drugih kultura, što ne priliči pripadnicima islama.

Dok je kod Arapa drugačija situacija, jer se nakon ukopavanja, uglavnom, ne postavljaju čvrsti nadgrobni spomenici. Na primjer, u gradu Poslanika a.s. Medini je groblje El-Bekia u kojem se ukopavaju stanovnici Medine i drugi koji u njoj presele i izraze želju da budu ukopani, koje kada se popuni otpočinje se sa ponovnim ukopavanjem novih merhuma u istom groblju, s tim što naravno protekne određeni vremenski period između početka ukopavanja i popunjavanja groblja, tj. početka novog ukopavanja, tako da se prilikom drugog ukopavanja vodi računa da se ostaci tijela osoba koje su ukopane prije sakupe i sklone u jedan dio kabura, kako bi se napravio prostor za ukopavanje drugog mejita.

Izmještanje cijelih mezarja je veoma teško, čak i kada postoje određeni razlozi, tako da bi se trebalo izbjeći, osim u izuzetnim situacijama. Groblja i nišani su svjedok prethodnih vremena i prisustva islama i muslimana na ovim prostorima, tako da smatram da je važno da čuvamo i uređujemo naša groblja, jer su ona dokaz i ostaju dokaz našeg postojanja. Ali je potrebno da u pogledu čuvanja i uređivanja naših mezarja uložimo dodatni napor u cilju poštovanja propisa vjere i neprelaženja granica u pogledu oblika i izleda nišana, tj. zaustavljanja dosadašnje prakse da svako postupa prema svom nahođenju i želji, jer nas to udaljava od propisa vjere i tradicije te navodi na međusobno nadmetanje u raskoši i veličini nišana, što vrlo često prelazi sve granice.

Izmještanje pojedinačnih mezara, posebno onih koji nisu u grobljima ili se nalaze na zemljištu u blizini mezarja, treba posmatrati drugačije u odnosu na prethodnu situaciju, tako da ukoliko postoje opravdvajuće okolnosti ili razlozi za izmještanje jednog, dva ili tri mezara, kao što je proširenje džamijskog kompleksa ili harema, izgradnja vjersko-prosvjetnog objekta, proširenje puta koje je neophodno zbog uvećanja broja stanovnika tog mjesta ili ulice, onda se tom poslu može pristupiti uz poštovanje svih prethodno spomenutih procedura. Taj posao se ne smije raditi bez saglasnosti i prisustva predstavnika nadležnih organa Islamske zajednice, koji će prethodno razmotriti i utvrditi vjersku opravdanost izmještanja posmrtnih ostataka umrle osobe, ali i nadgledati čitavu aktivnost, kako bi bili sigurni da će se ispoštovati vjerski propisi koji se odnose na poštovanje tijela umrle osobe. Također je potrebno da porodica umrle osobe koja je ukopana bude obaviještena o radnji i razlozima zbog kojih se vrši izmještanje, kako se ne bi izazvala bespotrebna negativna reakcija ili nezadovoljstvo.

Glas islama 294, strana 14,  PITANJA I ODGOVORI, Dr. Rešad-ef. Plojović