Nekadašnja obrada metala u Sandžaku

Obrada metala nekada je bio veoma unosan posao u Sandžaku, u vrijeme kada su mnogi stanovnici posjedovali konje, radne volove i drugo od životinja što je iziskivalo izradu lanaca, uzengija, potkovica i drugih metalnih predmeta. Potkovica je željezni okov koji se ekserima pribijao na kopito domaćih kopitara, konja ili papke radnih volova kako bi im se omogućio sigurniji hod po putevima, stazama i polju. Skoro svaka mahala u Sandžaku imala je svog potkivača konja i volova.

Osim toga, proizvodili su se metalni dijelovi za alat, oruđe za rad, kao što su metalna rala, motike, krampovi, hašovi, lopate, ćuskije, klanfe, metalni klinovi za cijepanje balvana, čekići, kliješta, katanci itd.

Od umjetnog obrta u prvom redu treba spomenuti kujundžije – zlatare, koji su izrađivali, a i danas izrađuju, razne predmete za dnevnu upotrebu i ukras. Bičakdžije – nožari su pravili naročito lijepe velike noževe sa usječenim srebrnim žicama u čelik. Tufekdžije – puškari su izrađivali tzv. male puške s ukrasnim jabukama.[1]

Na metalnim predmetima stajali su i epigrafski natpisi. Takav je kratki nož smješten u muzeju u Rožajama na kojem je na arapskom jeziku zapisano: „Pravda je osnov imetka.“ [2]

Kada smo kod oružja, prije pet stoljeća izrađivao se i mali primitivni top pod nazivom zenberek koji je bio nalik dugom buretu, a koji se prenosio na konjima.

Kasnije, livnice za izradu topovskih zrna otvorile su se (prim. aut.) u Beogradu, Temišvaru, Skadru… Topovska zrna izlijevala su se u radionicama koje su se uglavnom podizale u blizini rudnika i odatle se dostavljala gdje je trebalo. Koristila su se zrna težine između 8 i 22 oke (oka je iznosila 1,28 kg). Neki su topovi imali prečnik od jednog metra, a manja zrna koristila su se za brodske topove. …U 16. i 17. stoljeću koristili su se topovi: zarbezen, šahi, šajkaloz, paranka (prangija), badžaluška, marten, ežderhen, kolonborna, baljemez i minobacači. Različiti su bili tipovi ovih topova – mali, srednji i veliki… Izlijevali su se od željeza, bakra i bronze i na vojnim pohodima prevozili se na lafetima ili su ih nosile mazge…[3]

Humbara označava jednu vrstu oružja koja se izlijevala iz željeza ili bronze. U ovo oružje se stavljao eksploziv i ono se bacalo rukama ili topovima. [4]

Mineri (lagumdžije) dijelili su se prema službi: na one koji su kopali tunele i one koji su rušili mostove i utvrđenja. Kovala se sablja sa dva kraka na vrhu koja se zvala zulfikar.

Sandžački Bošnjaci uzimali su abdest vodom iz ibrika koji je nekada bio jedan od najkorištenijih posuda s nizom namjena. Ibrik pri dnu ima nešto širu bazu koja se prema vrhu sužava i kupolasto završava ukrašenim poklopcem koji je na kraju pričvršćen. Na leđnom dijelu ima uvijenu dršku koja olakšava nošenje posude, a na prednjem tzv. kljun koji se izvija u luku. Đugum je posuda koja može primiti veću količinu vode od ibrika, nema ‘kljun’, a ima proširenije ‘grlo’. Izrada ovih posuda bila je dodijeljena vještijim sandžačkim majstorima.

Kada je riječ o odnosu Bošnjaka prema vodi na nižoj ravni, onda je brojnost i vrsta predmeta vezanih za korištenje vode u higijenske i zdravstvene svrhe takođe velika: đugum, ibrik, bardak, različiti predmeti po obliku i materijalu u kojima se drži voda; leđen (lavor) sa šupljim poklopcem za sapun namijenjen pranju ruku; havlija – peškir za kupanje i hamam košulja; susak za zahvatanje vode iz pešnjaka, pešnjak za izlivanje vode iz đuguma itd. [5]

Evlija Čelebija, govoreći o dućanima u Novom Pazaru, veli: ,,Ima hiljadu i sto deset dućana. U mnogim dućanima se izrađuju katanci, čekići, tabandže i drugo oružje.“ [6]

Do pronalaska električne struje odjeća se peglala peglom na žar. Ova stara pegla imala je poklopac gdje se ubacivao žar, a težina pegle je osiguravala kvalitetno peglanje.

I u drugim sandžačkim gradovima bilo je razvijeno zanatstvo koje se na specifičan način razvijalo u tutinskom kraju. Najveći broj zanatlija živio je i radio po selima… [7]

U Novom Pazaru su se izrađivali zvekiri i halke. Zvekir je metalni ornamentni krug koji je bio zakucan na vrata (kapiju), na kojem se nalazila halka – veliki prstenasti krug, pomoću kojeg je posjetitelj oglašavao svoj dolazak. Zvekiri su imali ulogu današnjih zvona na vratima.

Osim nabrojanim zanatima, Bošnjaci Sandžaka bavili su se i grnčarstvom, stolarstvom, klesarstvom, bojadžijstvom i drugim zanatima. Već smo u prijašnjim prilozima obrađivali neke od ovih zanata. Neki od starih zanata su izumrli, neki se modernizovali. Na primjer, izrada grnčarskih proizvoda se, danas, radi više pomoću ‘nožnog kola’, nego pomoću ‘ručnog’. Bojadžije nanose boju na prediva u bakarnim kazanima, tzv. analinskim bojama. Prije su se koristile samo drvene mješaljke, a sada se koristi mašina centrifuga. Duborez se, također, ne radi samo ručno, već i pomoću malih mašina. Svaki od prijašnjih zanata se, kako smo kazali, donekle modernizovao, ali je ostala vrijednost unikatnog ručnog rada da se posebno vrjednuje i cijeni.

Glas islama 298, strana 10-11, KULTURNA BAŠTINA, Doc. dr. Mersada Nuruddina Agović

[1] Nametak Alija: Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, str. 39, Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939.

[2]Marinković Mirjana i Šaljić-Ratković Jovana: Islamska epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, str. 262., Prijepolje, 2007.

[3]Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 467-469., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[4]Ibid. str. 472.

[5]Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 2000.

[6]Čelebija Evlija: Putopis, str. 264., Svjetlost, Sarajevo, 1967.

[7]Mušović Ejup: Tutin i okolina, str. 112., Etnografski institut, Beograd, 1985.