Dosada je najveći izvor problema

Da li ste se ikada zapitali šta je to dosada?

Da li ste razmatrali koje su njene prednosti, a ukoliko ima prednosti i koji su njeni nedostaci?

Psiholozi tvrde da je dosada najveći izvor svih problema, kako kod odraslih tako i kod djece.

Kako se nositi sa tehnologijom koja sve više okupira našu djecu?

Gdje su nestale društvene igre poput žmurke, preskakanja lastiša, zašto su nam parkovi i igrališta gotovo bez djece?

Odgovore na ova pitanja možemo naći iz sljedećih saznanja.

Da li je dosada problem? Dosada nije problem već je problem to što roditelji rješavaju dosadu svojoj djeci. Žargonski rečeno, čine im medveđu uslugu.

Dosada je pokretač razvoja djeteta. Prethodne generacije odgajale su svoju djecu ne rješavajući im dosadu. Ukoliko bi djetetu bilo dosadno ono bi samo našlo način da se zabavi. Djeca bi redovno posjećivala igrališta, parkove, u svojim baštama bi se igrali razno-raznih igara, pa čak i kada bi napolju padala kiša oni bi igrali neku igru, makar to bila odbojka uz zid. Tada nije bilo ni telefona, ni računara, dječjih programa na televiziji gotovo da nije ni bilo, već je imao određen termin posvećen djeci na nekom programu, i to uglavnom dva puta dnevno u trajanju od jednog sata. U tom periodu dosada je pomagala da djeca razviju svoju motoriku.

Međutim, danas imamo u ponudi desetine dječjih programa koji su dostupni djeci 24 časa. Šta danas roditelji rade?

Ukoliko dijete kaže majci da mu je dosadno, ona će odmah da mu pruži telefon, računar ili tablet. Tehnologija je zaista dobra i korisna, ali kada postoje granice. Djetetu treba ograničiti vrijeme korištenja tehnologije. Ukoliko dijete gleda u ekran 30 minuta, onda bi trebalo jedan sat provesti vani igrajući se i trčeći, a ukoliko dijete gleda u ekran jedan sat onda bi trebalo vani provesti dva sata da bi se tehnologija i fizička aktivnost kompenzirala.

Po pravilu, djeca do četvrtog razreda osnovne škole ne bi trebala da imaju svoj mobilni telefon. Međutim, istraživanje je pokazalo da 80% djece do te dobi uzrasta imaju svoje mobilne telefone.

Telefon je zamka jer dijete igrajući video igrice dobija mnogo impulsa i luči mnogo hormona. Primjera radi, dok dijete igra igricu kod njega se luči hormon sreće nekoliko puta, hormon radosti nekoliko puta, hormon iščekivanja i razočarenja nekoliko puta i svi ti hormoni i impulsi javit će se kod djeteta mnogo puta u kratkom vremenskom intervalu od jednog časa. Od takvog djeteta se očekuje da ode u školu i da uči. Logično i naravno da će tom djetetu škola biti monotona i neće imati motivaciju za učenje, rad i obrazovanje. Dijete koje ne zna riješiti problem dosade želi sve odmah i sad. Ako djetetu oduzmete telefon ono odmah počinje da plače, ne želi da jede, da vas posluša, starija djeca odbijaju ići u školu. Djeca su, takoreći, postala gospodari svojim roditeljima. Kako je naš Poslanik Muhammed s.a.v.s. rekao da je predznak Sudnjeg dana to da će majke rađati sebi gospodare. Da li smo bliži tom vremenu ili smo već u njemu, procijenite sami.

U Americi imamo slučaj da je dijete izvršilo samoubistvo jer mu je majka zabranila korištenje mobilnog telefona. Telefon aktivira dopomenske i endorfijske receptore u mozgu. Endorfijski receptori su morfijumski, a morfijum je alkaloid izoliran iz opijuma, tako da pretjerano korištenje mobilnog telefona djetetu bude kao droga.

Dijete koje mnogo gleda u ekran postaje agresivno i stvara svoj imaginarni svijet i počinje živjeti u njemu. Izbjegava i ne želi bilo kog u svom okruženju.

U Sloveniji se radi projekat pravljenja novih parkova i igrališta koji će sadržati sprave i igre za razvijanje dječje motorike. Spravu koja će aktivirati rotaciju i cijeli mozak.

Ranije dok su djeca igrala preskakanje lastiša u jednom momentu mozak bi obavljao više radnji, poput rotacije, ravnoteže, pokreta očiju. Djeca su mislila i na taj način razvijala svoju motoriku.

U Sloveniji, također, u školicama, da bi djeci bilo zanimljivije i da bi razvili svoj mozak, učitelji su smislili jako kreativan i motivacioni način da zainteresiraju dijete u učenju. Oni su razapeli lastiš sa zvončićima na njemu, od klupe do klupe unakrs. To znači da svako dijete ukoliko želi i ima potrebu da izađe ispred, da uradi zadatak, mora preći preko te prepreke i riješiti taj izazov zaobilaska lastiša da se ne čuje zvonce. Djeci je to bilo jako zanimljivo.

Kasnije, učitelji su obojili lastiš različitim bojama i zadali nova pravila i nove izazove. Pravilo je glasilo kada dijete dođe do zelenog lastiša da skoči dva koraka lijevo, do žutog dva koraka naprijed i tako dalje. To je djeci bili jako zanimljivo i inspirativno da su se često javljala za izlaske ispred table.

Djeca ne mogu da čitaju, pišu, uče ukoliko nemaju koncentraciju. Svaka sljedeća generacija nam je slabija. U školama se sve češće pojavljuju disleksija, disgrafija, diskalkulija. Impulsi su veoma važni za razvijanje mozga. Kada bi djeci koja provode mnogo vremena u korištenju mobilnog telefona i računara na bijeli sto stavili šest različitih nijansi crvene boje i upitali ih koliko vrsta ove boje razlikuju, njihov odgovor bio bi da razlikuju četiri nijanse navede boje. Mi bismo vidjeli šest, a oni četiri. Zašto? Zato što su boje počele da im se stapaju, a što znači da već milijardu impulsa nije došlo u neki dio mozga. Ti impulsi se neće aktivirati kada dijete gleda TV i koristi tehnologiju u pretjeranoj mjeri.

Djeci moramo znati kako i na koji način, njima inspirativan, prići i natjerati ih da nas poslušaju. Primjera radi, ukoliko djeci u vrtiću kažete da se okreću u krug, rijetko će vas koje poslušati. Međutim, ukoliko im kažete da se želite igrati igre u kojoj su svi muškarci helikopteri, a djevojčice balerine, onda je to već pravi izvor zabave i postignuće željenog cilja.

Nemojmo se iznenaditi ni činjenice da se neko dijete ne želi okretati jer ga je majka prethodnih dana okretala na očevoj kompjuterskoj stolici…

Danas roditelji štiteći svoju djecu nesvjesno ih uništavaju i prave od njih marionete i nesposobnjakoviće. Ne dozvoljavaju razvijanje njihovog mozga.

Mi smo odgajatelji naše djece. Od nas zavisi hoćemo li od naših nasljednika napraviti sopstvene marionete ili samostalne, zdrave individue koje će koristiti zajednici.

Zehada Zeković Ljajić