Obraćanje predsjednika Mešihata na naučnoj konferenciji

Prenosimo obraćanje predsjednika Mešihata IZ-e u Srbiji muftije dr. Mevlud ef. Dudića na naučnoj konferenciji na temu “Zajednica između slobode i jedinstva” održanoj 04.10.2021. godine u povodu 14 godina od agresije na Islamsku zajednicu.

Poštovani prisutni, braćo i sestre

 

Čini mi posebnu čast i zadovoljstvo što svojim uvodnim obraćanjem mogu otvoriti naučnu konferenciju na temu „Islamska zajednica između jedinstva i slobode“, a u povodu 14. godišnjice od agresije na Islamsku zajednicu koja je otpočela baš na današnji datum, 4. oktobar 2007. godine.

Sama činjenica da se poslije 14 godina od agresije na Islamsku zajednicu tog datuma prisjećamo na ovakav način, naučnom konferencijom, govori u prilog činjenici da ne samo da nisu uspjeli da unište Islamsku zajednicu, nego čak nisu uspjeli ni da uspore njen progres i razvoj.

Vjerujem da će današnji eminentni izlagači učiniti da se prisjetimo i na pravi način, sada sa distance, razumijemo sve što se dešavalo, te shvatimo da je Božija milost nešto što je ovu našu skupinu pratilo tokom cjelokupne borbe za opstanak i razvoj Islamske zajednice.

No, prije nego otpočnu izlaganja današnjih izlagača, dozvolite mi da u par riječi kažem nešto o ova dva termina: JEDINSTVO I SLOBODA, koji su okosnica današnje konferencije, te dilemi u kojoj smo se 2007. godine našli: ŠTA JE SKUPLJE OD TO DVOJE?

Savremenici danas kada promišljaju i govore o slobodi i jedinstvu vrlo često ove pojmove posmatraju kao ideale kojima se teži i smatramo ih ispunjenim kada dostignemo njihov vrhunac ili apsolut. Međutim, da li je to uistinu baš tako?

Apsolut, ili vrhunac dostizanja nečega predstavlja pojam koji primarno nema množinu u našem jeziku. Srećemo ga isključivo u jednini, što samo po sebi govori o tome da je riječ o skupini leksema koje su u našem jeziku apstraktnog značenja, koje imaju neki uzvišeniji smisao. Uglavnom se takve riječi odnose na ideje, na nešto što je teže dokučivo, zahtjevnije u shvatanju, razumijevanju i podrazumijeva cijeli proces i sistem vrjednovanja preko koga bismo mogli proniknuti u svaku vrstu njegovog primarnog značenja.

Dakle, riječ apsolutno pripada svijetu ideja, onome čemu se teži, što je ideal, što predstavlja smisao uzvišenog i uspravnog življenja kojem trebamo težiti kao ljudi, Božiji robovi, misleća stvorenja, koja su svjesna svoje uloge i misije na ovome svijetu. Kao takvo, ono i ne može biti samostalno, to jest ne može samo obnašati komunikacijsku ulogu, već uvijek dolazi kao objašnjavajući dio nekog drugog pojma. U našem slučaju to su pojmovi sloboda i jedinstvo, pa tako dobijamo sintagme: apsolutna sloboda i apsolutno jedinstvo.

I ove sintagme nose apstraktna značenja, odnosno kompleksna i višeslojna, višedimenzionalna značenja u koja treba prodrijeti i razumjeti ih, naročito što i sami pojmovi sloboda i jedinstvo nisu jednostavni niti za razumjeti niti za živjeti. A kada se njima pridoda pojam apsolutno, onda dolazi do pomijeranja njihovih osnovnih značenja.

Pojam sloboda ima višestruke slojeve značenja. Može biti relativna, može biti uslovljena, može biti djelimična, može biti potpuna, može biti parcijalna, a evo mi danas pokušavamo pronaći i odgovor da li može biti apsolutna. Ili pak, drugim riječima, postoji li uopće sloboda u onom smislu riječi kako je općeprihvaćena kao ideal kome se teži i koja postaje pogonska snaga za kretanje dalje i osvajanje novih vrijednosti i prostora, koji su nekada dovodili do velikih društvenih, kulturnih i civilizacijskih promjena kroz različite oblike njenog osvajanja, što je danas popularno kazati, a najčešće se do nje dolazilo putem revolucionarnog načina traženja slobode i slobodarskog duha.

Ako postoji apsolutna sloboda, onda to znači da se ponašanje i usklađenost naših djelovanja ničim ne ograničava, da u svakoj prilici i u svakom obliku možemo odlučivati i ophoditi se onako kako nam naša priroda dozvoljava. Dovodi li to, onda, do nečega što se u savremenom rječniku naziva anarhija? U suštinskom smislu ne postoji razlika između apsolutne slobode koja nije ograničena nikakvim zakonima, niti Božijim niti svjetovnim, i anarhije. Naravno, svima nam je jasno kuda onda vodi takav način života, to jest šta anarhija ima za konačnu posljedicu: destrukciju društva, destrukciju morala, destrukciju svih onih vrijednosti kojima se kroz historiju svog postojanja čovjek izgrađivao u kultivirano biće i na osnovu koga je dobio od Uzvišenog Stvoritelja nagradu da bude Njegov namjesnik na Zemlji.

Sa druge strane, imamo i pojam jedinstvo. Jedinstvo je također apstraktna riječ koja ima utemeljenje u Božijim objavama, kao i u praksi Poslanika Muhameda alejhi selama. Međutim, iz te prakse doznajemo da postoje i različiti oblici jedinstva.

Jedinstvo koje je proisteklo iz zajedničkih interesa pojedinaca koji čine tkivo jednog kolektiviteta. Da bi se ostvarilo takvo jedinstvo, prvo se moraju definirati ciljevi i oblici tih interesa. Ukoliko preovladavaju parcijalni interesi, interesi koji su proizišli iz karakternih devijacija, onda takvo jedinstvo nije općekorisno i ne donosi dobro zajednici. Ali ako je prevladavajući interes većine pojedinaca opća korist, onda takvo jedinstvo ima svoju svrhu i smisao.

Ovdje dolazimo do toga da sagledamo postoji li većina pojedinaca u jednoj zajednici koja želi opću korist, koja stremi tim vrijednostima. Naravno da nikada nijedna zajednica nije imala apsolutnu većinu za određenu vrijednost. To nas dalje navodi da problematiziramo i pojam apsolutno jedinstvo. Kao što je teško ostvariv ideal apsolutne slobode i nosi one posljedice koje smo već naznačili, isto tako je teško ostvariv i ideal apsolutnog jedinstva.

Na kraju, dolazimo do suštine onoga što jeste islam kao vjera, kao posljednja Božija uputa čovječanstvu, upotpunjena dolaskom Poslanika Muhameda alejhi selama, a to je Srednji put. Islam je vjera Srednjeg puta. To znači da islam kao ukupan sistem življenja nije sklon tome da preferira nijednu krajnost – ni apsolutno ropstvo niti apsolutnu slobodu. Jer kako god je opasnost za zajednicu i pojedinca apsolutna sloboda, tako je i apsolutno ropstvo isto tako opasnost, jer ono se javlja u rigidnim i totalitarnim sistemima u kojima je svaki oblik dostojanstvenog života ugrožen. Naš put mora biti put slobode, one slobode koja je iskazana kroz mogućnost odabira između dobra i zla, mogućnost usklađivanja vlastitog života između onoga što predstavlja put duhovnog, kulturnog, civilizacijskog i sretnog života i onoga što predstavlja put mračnjaštva, primitivizma, anarhizma i beznađa. A onog momenta kada budemo uskladili naše djelovanje prema ovom principu, doći ćemo i do shvatanja jedinstva, kolektivnog ili, pak, individualnog unutar samih sebe, kao jedinstva na harmoniji s onim vrijednostima koje su utemeljene u našim duhovnim osjećajima pripadnosti i robovanju Jedinom Stvoritelju, što podrazumijeva i djelovanje prema Njegovim uputama, koje su jasne i koji definiraju cijeli sistem življenja. To znači da ćemo postići onaj nivo svijesti kod većine pojedinaca da, ukoliko želimo ostvariti i taj lični interes, a svima nam je kao muslimanima interes da dostignemo Božije zadovoljstvo i zaslužimo džennetske ljepote, moramo prije ostalog raditi na kreiranju prostora i ambijenta za postizanje tog cilja. A i tu nam je data jasna smjernica: napraviti, izgraditi, dotjerati, dovesti do maksimuma uređenja, njegovati, unapređivati, osavremenjivati zajednicu kao garant sigurnosti i prostor koji će nam omogućiti da dođemo do cilja, pa i onog individualnog koji se odnosi na nas lično, a koji u konačnici vodi ka polaganju računa za sve ono što smo uradili na ovome svijetu. Dakle, i taj naš individualni interes uzročno je povezan sa općim interesom, interesom zajednice, interesom naroda, interesom od koga koristi imaju svi članovi te zajednice i tog naroda. Da bi se to ostvarilo, moramo imati preovladavajuću većinu koja teži istim ciljevima i zato nije moguće apsolutno jedinstvo, jer postoje i oni koji su sljedbenici Kabilovi, kao što postoje i oni koji su sljedbenici Habilovi. Tako je od postanka svijeta, od vremena Adema alejhi selama i njegovih potomaka i tako će biti do Sudnjega dana. Kako god se Habil i Kabil nisu mogli apsolutno složiti, jer nije moguće u jednom zajedničkom interesu ugraditi i dobro i zlo, isto tako se ne može složiti ni bilo koja zajednica prema tom principu. I zato je važno da prevagu i brigu o zajednici preuzmu oni koji teže općem dobru i koji su svjesni da je to svrha našeg društvenog djelovanja.

Iz tog razloga, posljednjih godina intenzivno govorimo i insistiramo na Furkanu, rastavljaču dobra i zla, jer naš emanet, naša uloga, svrha postojanja ove zajednice i ključ njenog opstanka i daljeg unapređivanja jeste u tome da dobijemo jedinstvo većine u preferiranju općih interesa dobra u odnosu na onu manjinu koja se vodi i vodila isključivo prizemnim ličnim interesima zadovoljenja prohtjeva i individualnih ciljeva, zašta je žrtvovala i sve opće interese i dobro.

Ta većina isto tako ima i obavezu koja se temelji na kur'anskim principima da svakog onog pojedinca koji svhati svoju grešku i doživi katarzu, istinsko pročišćenje, prihvati pod svoje okrilje i ponudi mu priliku da pokaže i dokaže da je shvatio sve ono što je bilo pogrešno, jer institucija pokajanja je definirana u našoj vjeri kao nešto što je davalo i daje rezultate koji vode zajednicu na putu ka uzdizanju. Svako onaj ko prihvati Furkan i razumije svoju poziciju unutar zajednice te prihvati rastavljača dobra i zla, mora dobiti priliku da to i dokaže.

Na kraju, vraćam se početnim tezama o apsolutnoj slobodi i apsolutnom jedinstvu i podvlačim da se mi kao pojedinci, kao zajednica, držimo Srednjeg puta koji podrazumijeva hodanje sredinom i izbjegavanje svih opasnosti i devijacija koje se nalaze i na desnoj i na lijevoj strani.

 

Na kraju Vas pozivam da se učenjem Fatihe prisjetimo svih naših dobrih boraca za slobodu i jedinstvo Islamske zajednice, naših imama, službenika, prijatelja, simpatizera, koji su uvijek bili na prvoj liniji odbrane Islamske zajednice i vakufa, a koji su u vremenu od agresije do danas promijenili svoj način života i preselili na Ahiret, bolji svijet, naročito onih koji su u vremenu pandemije korona virusa preselili i zaslužili status šehida, moleći Uzvišenog da nas sviju sastavi u Džennetu u društvu Poslanika, a divno li je to društvo.

 

El-Fatiha