Rat protiv idola

Knjiga koja je večeras pred nama ni noćas, a vjerujem još zadugo, neće biti do kraja razjašnjena i trebat će vjerovatno još mnogo vremena da se potvrdi ono što mi savremenici autora o autorovom djelu donekle osjećamo, a na pravi način nismo u stanju iskazati.
Ipak, ja ću se usuditi da već u prvoj kvalifikaciji knjige Zalog svjetlosti kažem da je ovo knjiga eseja o nebu u očima. Ova knjiga je čudesno „putovanje“ kroz neka druga područja i prostore, koja smo sve do čitanja ove knjige mislili da poznajemo, na koje nas autor nesebično poziva da krenemo i da na tom putovanju ka nebu, ustvari, zaronimo u sopstvene dubine.
Otkrit ću vam da mi je Fatmir nedavno rekao kako je ova knjiga, ustvari, njegov udarac na idole, što je u neku ruku i tema ove moje riječi. Otkrit ću vam i to da sam imao privilegiju čitati ovu knjigu i prije ukoričenja i priznat ću vam da tu dojavljenu činjenicu o autorovom ratu sa idolima prije dojave nisamo tkrio. Čak, prije par godina u Rožajama sam organizirao raspravu ljubitelja knjige na temu jednog od eseja iz ove knjige, ali ni ja, a niti bilo ko od dvadesetak učesnika te rasprave nije uočio tu skrivalicu rušenja idola.
Šta je sve još u ovoj knjizi sakriveno? Možda nam i sam autor večeras još nešto otkrije.
Uđimo nakratko u ovu knjigu, u ratno polje velike bitke protiv idola i pogledajmo, bar sa distance, sa kime i protiv koga to Fatmir Bači ratuje.
Esej “Krajnjosti jednog kruga” napada uspjeh i neuspjeh kao idol, jer oba vode u očaj. Čovjek je čovjek samo kada je iznad inferiornosti i ispod superiornosti.
U eseju “Fenomenologija slobode” o slobodi se govori kao idolu o kojem se pjeva, za kojeg se bori, ratuje… Ali sloboda je takve prirode da bi se postigla, ne prihvata da se drugome o njoj govori, kao što se i o ženi ne govori drugima. Sloboda i idol slobode nalaze se na suprotnim stranama.
“Razdoblje između dva koraka”. Savremena edukacija čovjeka uči da nema, ili ako ga ima, da odustane od svog cilja, da se prilagođava kao guma. Ovaj idol čovjeka vodi narastanju njegovog JA kao supstituta za stvarni cilj.
Esej “Dijalog to je čovjek”. Prvi pokušaj materijalizacije nematerijalnog – duhovnog u Evropi dovelo je do pokreta gdje čovjek postaje jedna vrsta „supstance koja razmišlja“… (Dekart). To je pokret koji duhovnost traži u materijalizmu. Takav čovjek pokušava da postane dio racionalne priče, da duhovnost prebaci u racionalnost. Svaka racionalizacija duhovnog vodi u njegovu suprotnost. Tako i nastaje idol.
U satiričnom eseju: „Otrov na med balkanske demokratije” autor nam skreće pažnju na zaživjeli balkanski idol zvani Evropa. Ličnu, ali se slobodno može reći, i općebalkansku dilemu kako da krene prema evropskoj kapiji, morem kao Magelan, ili kopnenim putem kao Napoleon, duhovito okončava strahom od kanibalizma i ludih krava, ali i od provalije na čijoj ivici se Evropa za sada dobro snalazi.
“Poetičnost neizbježnog napretka“. I strašilo postaje idol. Tzv. „civilizirani svijet“ se od tzv. „divljeg svijeta“ štiti pomoću strašila. Homo homini Strašilo est. „Ako je čovjek radi svojih ciljeva izgradio Strašilo, i to kao neku vrstu imitacije samoga sebe, on svakako nije mogao da izbjegne svoju ličnu imitaciju prema tom Strašilu. Znači, da ono skromno poslušno Strašilo koje je sam izgradio i ubacio nasred njive jeste samo blijeda sjena pravog i surovog Strašila koje nije u stanju da iz sebe izbaci.“
“Pismo prijatelju zapadno od istoka”. Zapadna kultura kao idol. Ekstremni zapadni materijalizam kao idol. Ovdje ću nakratko izaći iz konteksta teme i reći da Fatmir Bači za ovu knjigu vjerovatno neće dobiti Nobela, iako ga prema mojem mišljenju realno zaslužuje, pored ostalog i iz razloga gole eksplicitnosti o lažnoj svjetlosti za koju im autor u ovom eseju čestita: „Svaka vam vaša čast da ste tako lijepo i vješto istinu sakrili, upotpunili i uobličili ste ama baš spomenutu čast (opet vašu), ili je sasvim izbacili iz upotrebe.“
O kojem idolu je riječ u stožernom eseju „Zalog svjetlosti“?
Drama samoće savremenog čovjeka! Možda je to najkraći odgovor. Svakako je sve ovo u vezi sa napadnutim idolom, kako u ovom eseju tako i u cijeloj knjizi, povezano sa dramom slobode čovjeka. Autor je ovaj esej u knjizi postavio u središte. Otkrijte zašto je to tako.
O slobodi se govori i u eseju „Jednostavna knjiga“. Čitajući ovaj esej nastojao sam uhvatiti nit koja će me odvesti do odgovora na postavljeno pitanje: kako knjiga postaje idol?
Autor nas temeljno podučava da knjiga ne može opstati kao knjiga van konteksta upute čovjeka na slobodu: “Koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti-slobodan.” Zbog toga knjiga za čovjeka otkriva mjeru: “Koliko-sve-jeste-i-koliko-treba-biti-slobodan” i neutralizira sve ono što kod čovjeka nije slobodno, na način „kako svjetlost neutralizira tminu“. Autor u samom eseju podsjeća da latinski pojam liber koji kao imenica znači „knjiga“, a kao pridjev taj isti pojam znači „slobodan“, dovodeći knjigu i slobodu u izvornu jezičku relaciju koja nas izvodi na put istine, da nema Slobode bez Knjige.
Fatmir Bači se u ovom eseju usudio ispričati priču koju, uvjeren sam, niko do sada nije ispričao. Ispričao je priču u kojoj knjiga drži riječ čovjeku, poništavajući pritom sebe kao „idola“ ili zavodnika sa pravoga puta, na način što neutralizira naš ego koji porobljava naše shvatanje o sopstvenom biću; „Neutralizira sat i kalendare koji su nam porobljavali i prostorizirali vrijeme u našoj savjesti te smo tako izgubili ljudsku orijentaciju i osjećaj za vječnost; neutralizira tjelesno koje nam je porobljavalo duhovno i smetalo nam da razlikujemo Sveto od običnog te je u nama posadilo haos; neutralizira građansko koje nam je porobljavalo ljudskost čovjeka i tjeralo nas da pristanemo biti obična brojka tuđeg brojanja; neutralizira bezvrijednost koja nam je porobljavala vrijednost i tjerala nas na pogrešan zaključak o stvarima i događajima u vezi sa sobom i sa drugima. Znači, u svakom slučaju knjiga kod nas dolazi kao otkrivanje, proširenje i otvorenje, ukoliko joj budemo prilazili sa ličnom ozbiljnom analizom i vrijednim zaključkom: Koliko-sve-jesmo-i-koliko-trebamo-biti-slobodni. Samo tako i samo pod tim uslovom ona će neutralizirati u nama ono što već jeste u nama djelimično, koje se ponaša kao prepreka ka sebi, kako bi nam poslije ostavila zdravu i aktivnu cjelinu, kako shvatiti i primijeniti vlastitu slobodu od Boga datu.“
Nakon samo ovog citata, nameće se pitanje koja je to Knjiga koja nas, kako vidimo, oslobađa iz savremenog ropstva idolatrije? Knjiga koja se u dominirajućoj idolatrijskoj kulturi opire da postane idol beskompromisnom borbom protiv knjige kao idola! To je neka neobično „Jednostavna Knjiga“ koja ruši predstavu o knjizi kao objektu prema kojem smo jednosmjerno upućeni i vraća nas na prirodan „osnov čitanja knjige i čitanja sebe, nasuprot čitavog haosa pseudovrijednosti koje se serviraju, i baš taj osnov nas vodi božanstvenim zakonima gdje čovjek prirodno postaje ontološka antiteza svim podignutim sistemima na osnovu sumnje koja pritiska svačiju slobodu“.
Poslije pažljivog iščitavanja ovog eseja, ali i svih ostalih u ovoj knjizi, ni Knjiga, a ni Sloboda više nisu ono kako smo ih prije razumjeli.
Nisam još završio. Za kraj ću vam pročitati jedan kratki tekst o Fatmiru Bačiju čiji je autor akademik Ferid Muhić:
„Nekada davno čuo sam o takvim ljudima. Pročitao u nekoj knjizi, ili uhvatio riječ izgovorenu na nekom svetom mjestu, od učenih ljudi. A možda sam to samo usnio. Malo je takvih – to sam upamtio, toliko malo da ih u jednom narodu nikada ne bude više od dva ili tri čovjeka. I još to da bez njih ni najveći narodi ne bi opstali ni koliko prođe dok jednom olista i opet ogoli šuma.
Zovu ih Čuvari duše naroda. Sve što njihov narod izgubi putem, oni pronađu pa sačuvaju; što god narod zaboravi, oni upamte! I ono što neki od naroda namjerno bace, da sakriju od drugih i od sebe ko su, šta cijene, u šta vjeruju, od čega se klone, i to pronađu ovi čuvari duše i sačuvaju. Pa kad god se neko upita šta je izgubio, kad poželi da se sjeti riječi koje je davno zaboravio, ovi dobri ljudi mu to vrate i tačno mu ponove sve zaboravljene riječi, čak i ako su to one koje je posljednji put slušao od majke dok ga je dojila ili ljuljala u bešici.
Fatmir Bači je takav čovjek: Čuvar duše Bošnjaka. Šta god je koji Bošnjak zaboravio, Fatmir je to sigurno našao i sačuvao. Sve što je o sebi nekada znao, pa zaboravio neki Bošnjak, Fatmir je upamtio. Podsjetit će ga taman do onog šapata majke koja mu je tiho pjevala dok ga je uspavljivala. I ono što je Bošnjak, iz nehata ili namjerno, srameći se svoje duše, iz nje otkinuo, pa bacio – i to je Fatmir Bači pronašao. Čuva ga, da ga vrati neuprljano i nedirnuto, ako se ikada takav Bošnjak predomisli, ako zažali, pa se svoje duše opet zaželi. Ako ste zaboravili svoje pjesme, naći ćete ih u Fatmirovim pjesmama. Ako su vam izblijedile i sasvim se izgubile one drage slike iz vremena dok ste bili ono što jeste, prepoznat ćete ih na Fatmirovim slikama. Ako ste se odrekli dina i ako ste ostali bez svog imana, znajte, o Bošnjaci, da vam je to Fatmir Bači sačuvao.
Listat će šume i ogolit će krošnje, a duša Bošnjaka će cvjetati beharom i voćke njene će slatke plodove njedriti dok god među vama bude ljudi kakav je Fatmir Bači.“
Zaključit ću podsjećanjem da je neprocjenjivo vrijedan dobar prijatelj koji vas može i dobro posavjetovati. Sa ovom knjigom dobijate oboje – i dobrog prijatelja i dobar savjet.

Hazbija Kalač

Glas islama 316

rubrika: promocije