Diskurs humanosti (1.dio)

U vremenu globalizacije i savremenog slobodarskog narativa, kako u ideološkom tako i u verbalnom smislu, jedan od procesa koji je primjetan jeste i pokušaj relativizacije vjere i njezine uloge u modernom društvu. Neki će čak kazati da je vjera i njeno manifestiranje (religioznost) kamen spoticanja za unapređenje međuljudskih odnosa. Najbolji odgovor na ovakav pristup jeste afirmiranje istinskog razumijevanja vjere. Nemoguće je dovesti u koliziju vjeru i humanost. U tom kontekstu, autor kroz ovaj rad podsjeća na humanost kao temeljnu vrijednost islama i sure Er-Rahman. Pokušat će ukazati na kur’anski koncept humanosti, a potom i kroz primjere iz sunneta Poslanika Muhammeda s.a.v.s. ukazati na neodvojivost ovog fenomena od iskrene vjere, posebno ukazati na značaj prezentiranja vjere onima koji nisu religiozni. Kroz rad se nudi i razmišljanje o korelaciji između vjere, religioznosti i humanosti. Kvalitet razumijevanja ovih pojmova implicirat će i kvalitet međuljudskih odnosa, a samim tim i odrediti (ne)prisustvo humanosti u jednom društvu.
Humanost (ljudskost, čovječnost) jedan je od pojmova o kojem se mnogo govori i koji se, barem deklarativno, uvijek stavlja na poziciju polazne osnove za većinu društvenih procesa, bilo da oni dolaze od angažiranih pojedinaca ili institucija koji su fundament opstojnosti svakog ozbiljnog i pluralnog društva. Više je stručnih definicija ovog pojma koje, u biti, sadrže sve one vrijednosti na koje ova riječ primarno asocira.
Humanost, čovječnost ili ljudskost je čovjekova bit i ono što ga čini čovjekom, za razliku od njegovog posve prirodnog (animalnog) određenja. Svojstva i sposobnosti koja sačinjavaju čovjekovu bit nisu njemu prirodno dati, nisu karakteristike njegove apriorne prirode, nego ih on sam (povijesno, slobodno, smisleno) mora kao smisao i vrednote uvidjeti, izboriti, proizvesti, ‘’stvoriti’’, praktički potvrditi. (Filipović, 1989.)
Humanitet ili humanost (lat. human – čovjek) skup je svih čisto ljudskih osobina, za razliku od životinjskih. Humanizam može značiti: 1) ljudskost, čovječnost, bilo koji sistem mišljenja i djelovanja koji na prvo mjesto stavlja čovjeka i njegove potrebe; 2) napredni pravac u umjetnosti i filozofiji, nastao u 14-15. stoljeću, proniknut poštovanjem ljudskog dostojanstva. (Klaić, 2004)
Dakle, ovaj pojam ima dva značenja. Prvo koje ukazuje na čovjeka sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama, te drugo koje podrazumijeva različite percepcije vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom (odatle je humanizam i pravac u filozofiji i umjetnosti). Mi ćemo u ovom tekstu akcentirati najširu dimenziju humanosti kao ljudskosti i skupa moralnih vrijednosti koje ukazuju na to „kakav bi čovjek trebao biti“, te pokušati ponuditi razumijevanje ovog pojma kroz islamski teološki obrazac, na temelju osnovnih izvora islama: Kur’ana i Sunneta.
Bitno je podsjetiti da je ova vrlina bila poznata predislamskim Arapima, a islam je, nakon što ih je obasjao svojim svjetlom, samo potvrdio i dodatno oplemenio. Pojmovi vjere, religije i humanosti izuzetno su bitni u uspostavljanju zdravih personalnih i društvenih odnosa, ali svjedoci smo da isti ponekad bivaju zloupotrijebljeni od nedobronamjernih skupina ljudi.
Međutim, mnogo je veći broj onih koji zbog nedovoljne naobrazbe i nesposobnosti detektiranja suštine imaju u potpunosti pogrešno razumijevanje ovih plemenitih pojmova koji su imanentan nematerijalni sadržaj svake individue i društva.

Korelacija vjere i humanosti
Pojam din, kojeg u najširem smislu na bosanski jezik prevodimo kao vjera, nosi slojevita značenja. Jedna od dimenzija koju Gospodar u Kur’anu naglašava u kontekstu vjere kakva se traži jeste i din kajjim – ispravna, ustrajna, čvrsta, efektivna vjera. “Naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a to je ispravna vjera.” (Kur’an, 98:5)
Efektivna vjera je ona koja, nakon što se ispune od Allaha naređene obaveze (ibadeti), na najljepši način utječe na ljudski život i implicira humanost za kojom je cijeli svijet u potrebi. Postavlja se pitanje kakav treba biti odnos između vjere i humanosti, posebno u kontekstu sve češćeg lamentiranja od strane protivnika religije koje ide u pravcu da je vjera uzrok nedostatka humanosti na nivou pojedinca, porodice i društva.
Vjera dolazi od Boga, a religioznost je, ustvari, ljudsko razumijevanje vjere. Gledano kroz prizmu islama, za čovjeka ništa nije preče od vjere. Kada je Adem a.s. spušten na Zemlju, došao je s Allahovom vjerom. Medutim, religioznost ili pripadnost vjeri podrazumijeva kako neko shvata i razumije tu istu vjeru dogmatski, a potom i praktično, što se najprije odražava kroz ponašanje i svakodnevne postupke. Čovjekov odnos prema svijetu u kojem živi je, zapravo, samo odsjaj njegovog doživljaja vjere. Kada svjetlo vjere uđe u nečije srce, ono postane plemenito i ostavlja pozitivan trag na sve oko sebe. Takav izvršava Allahove naredbe, ne prelazi Njegove zabrane, prema stvorenjima se ophodi s milošću. Ovo je prirodan proces kada vjera utječe na pojedinca.
Međutim, pojedinac može utjecati na percepciju vjere kod drugih. Zbog toga humanost treba da je stil života svakog vjernika, kako zbog njene obligatnosti kroz Tekst, isto tako i zbog drugih stvorenja kojima se vjera prezentira. U tom smislu, humanost dolazi i prije same religioznosti, jer je ona, zapravo, posuda u koju se treba usidriti najispravnije razumijevanje vjere. Činjenica je da se na humanost gleda različitim očima. Neki humanost posmatraju kao supstitut religiji, što teolozi odlučno odbacuju. Neki, pak, govore o humanosti u kontekstu samilosti i empatije, što je tačno, ali ne i upotpunjeno razumijevanje ovog pojma. Međutim, nama treba dublje razumijevanje humanosti ili ljudskosti, da bismo shvatili utjecaj vjere na ljudskost, a potom i utjecaj ljudskosti na religioznost.

Kur’anski koncept humanosti
Jedna kur’anska sura nam može biti polazna osnova za razumijevanje pitanja humanosti. Kaže Uzvišeni: “Milostivi poučava Kur’anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Kur’an, 55:1-4)
Ne možemo ne primijetiti da ova, pedeset i peta sura po redu u Kur’anu, nosi naziv Er-Rahman – Milostivi, baš kao što i početak svakog poglavlja bismillom sadrži ovo Njegovo ime. Ako prihvatimo humanost kao naziv za sve vrijednosti dobra, koje su u suštini gradacija osnovne milosti prema drugima, onda ovo Allahovo ime, tako često spominjano, može predstavljati najljepšu alegoriju o tome kakav stav Kur’an izriče o fenomenu humanosti. Ljudi mogu biti milostivi jedni prema drugima, ali apsolutna milost je kod Uzvišenog Koji je Izvor te milosti. Zato je kazao Resulullah s.a.v.s: “Milostivima će se smilovati Milostivi.’’
Budite milostivi prema onima na zemlji, smilovat će vam se Onaj Ko je iznad nebesa.” (Ebu Davud, 200, Et-Tirmizi, 1996.) Početak sure Er-Rahman nas obavještava o tome da Milostivi Gospodar:
– “poučava Kur’anu”, što je aluzija na din,
– “stvara čovjeka”, čime nam Allah ukazuje na insanijja, ljudskost u Svojim stvorenjima,
– “uči ga govoru”, što simbolizira sposobnost čovjeka da definira svoje stavove i formira percepcije o svijetu u kojem živi, pa samim tim i da kreira svoje razumijevanje dina, što više nije vjera, nego religioznost (ar. tedejjun).
Allah ima svojstvo govora (ar. kelam), a Kur’an je Njegov vječni govor kojeg je objavio Svojim stvorenjima. U ovim ajetima Gospodar spominje objavu Kur’ana prije stvaranja čovjeka, moguće jer takav redoslijed ukazuje na vječnost Božijeg govora i prolaznost čovjeka. Ovo, također, ukazuje na dimenziju redanja prioriteta, jer ovakvim redoslijedom ajeta kao da se ukazuje da će čovjek biti vrijedan spomena kod Allaha tek kada Kur’an ide ispred njega, tj, vodi ga kroz život. Stvaranje čovjeka se u redoslijedu ajeta nalazi prije spominjanja govora (ar. bejan), odnosno sposobnosti čovjekove intelektualne, duhovne i verbalne artikulacije pojmova sa kojima se susreće. Kada sagledamo u cjelini prva četiri ajeta ove sure, dolazimo do zaključka da je percepcija vjere pojedinca utemeljena na tome da ima vezu sa Stvoriteljem Milostivim, da razumijeva Kur’an, te da ima relaciju s drugim Allahovim stvorenjima.
Govoreći o fenomenu humanost kroz prizmu islamskih izvora, ne smije se nikada zanemariti da čovjek nije samo fizička jedinka koja se kreće u okviru materijalnih zakona ovog Kosmosa, već on u sebi sadrži mnogo više elemenata zbog kojih su mnogi kazali da je čovjek, kao Božije stvorenje, mikro kosmos u makro univerzumu. Stoga, čovjek je trodimenzionalno biće koje se sastoji od razuma, srca, duše, nefsa i tijela.
Razum je čovjeku kompas – ispravno mjerilo, duša je veza s nevidljivim svijetom, nefs je životinjski poriv u njemu, srce je vladar u kojem su smještene emocije, a tijelo je oklop u kojem se sve to nalazi. Postavlja se pitanje, da li može biti humanosti u onom čovjeku koji drugome prilazi samo na nivou puke materijalne dimenzije, zanemarujući njegove emocije, vrline, nedostatke i damare njegove duhovne, drugima skrivene, dimenzije. Prof. Latić govoreći o osnovama kur’anske pedagogije i zaključuje da “islam na ljudsko biće gleda integralno; čovjek u sebi ima tri moći: tjelesnu, duševnu i razumsku. Sve one traže zadovoljenje svojih potreba”. (Latić, 2001.) Ukoliko ove tri moći ne budu podmirene ravnomjerno, dolazi do poremećaja ljudske ličnosti i lošeg odgoja.
U nastavku sure Er-Rahman nalaze se ajeti: „Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i zvijezde i drveće se pokoravaju, a nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! A Zemlju je za stvorenja razastro.“ (Kur’an, 55:5-10)
Vidimo da Kur’an, spominjući Sunce i Mjesec, podsjeća na Allahove zakone koje je uspostavio u Svemiru. Oni koji ne vjeruju u Boga, vjeruju u ove zakone jer su aksiom kojem svakodnevno svjedoče, samo iste nazivaju drugačijim imenima. Empirijske nauke počivaju na kalkulaciji i računanju, kao što su fizika, matematika, hemija… Kretanje u svemiru je utemeljeno na stalnim zakonima koje čovjek izučava onoliko koliko može dokučiti.
Potom Allah spominje zvijezde i drveće koje Allahu sedždu čine. Zvijezde s visina simboliziraju svjetlost, a drveće raste odozdo prema gore, kao da je ovim kontrastom u poređenju obuhvaćen sav metafizički svijet koji revnosno obožava Stvoritelja, bez ikakvog izuzetka. Veličina Svemira vidi se kroz izučavanje empirijskih nauka, a veličina razmišljanja o Stvoritelju Svemira osjeti se kroz pogled prema svemu oko nas: od drveća na zemlji do zvijezda na nebesima.
Sve ovo se reflektira i emanira u nutrini čovjeka i u tome se nalazi smisao spomenutog poređenja čovjeka s mikrokosmosom. A nebo je digao, nastavak je ove kur’anske sure. Nebo predstavlja visinu, penjanje i visok stepen. Svaki čovjek želi napredovati. Njegova prirodna potreba je da se kreće naprijed u svakom smislu. Zbog toga je govor o moralnim vrlinama uvijek govor o onome što je uzvišeno, cijenjeno i vrijedno. Kada učimo dovu podižemo ruke, iako Allaha ne obuzima ni mjesto ni vrijeme, ali tim se ukazuje na Njegov uzvišeni položaj: I jedini On vlada robovima Svojima. (Kur’an, 7:18)
Sljedeći ajet glasi: I postavio je terazije (ar. mizan). Ovaj mizan je mjerilo unutar samog čovjeka i ogleda se u razumu koji je u stanju ukazati na ono što je tačno i pravedno. Zbog toga Gospodar kaže: …da ne prelazite granice u mjerenju, kao da upozorava čovjeka da se ne dovede u poziciju da njegov odnos mizanu bude neusklađen ili zasnovan na uzimanju prava ljudi. (Az-Zubayli, 1995.) U tom kontekstu, kako je moguće da se pojavi nasilje i patološka mržnja u ponašanju pojedinca, iako znamo i vjerujemo da je svaki čovjek rođen u prirodnoj i čistoj vjeri (fitra), kao što nas uči Poslanik s.a.v.s: “Svako dijete se rodi u prirodnoj vjeri, pa ga roditelji načine Jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom…” (Al-Buḥari). Odsustvo humanosti kod nekog pojedinca je, ustvari, znak zanemarivanja čovjekovih potreba još od malih nogu, a ta nedovoljna briga od porodice, određene odgojne institucije, a kasnije i samog tog pojedinca koji je udovoljavanje strastima prihvatio kao paradigmu “iz koje je nemoguće izaći”, svoju će kulminaciju doživjeti kroz sazrijevanje svih faktora koji potpomažu nasilje, poput straha, pohlepe, osionosti ili želje da se bude prihvaćen po svaku cijenu. Čovjekove želje su sakrivene u životinjskom porivu u njemu (nefs), a osnova ovih želja je vezana za napredak pojedinca i njegovu želju da se uzdigne i ostvari neki progres. Međutim, zbog zanemarivanja spomenutog mizana, kompasa ili regulatora, čovjek gubi svoju humanost.
Čovjekova čista priroda (fitra) ima želju za hranom da bi sačuvao tijelo, te želju da produži svoju vrstu, dozvoljena uživanja u krugu porodice i prijatelja kako bi čovjek sačuvao psihičku stabilnost. Kada neko sve podredi svojim željama ili kada one preuzmu kontrolu nad njim, čovjek počinje gubiti svoju ljudskost, spreman je možda ubiti, napasti, ukrasti, manipulirati, samo da bi svoju želju zadovoljio. Zato Allah kaže: I pravo mjerite i na teraziji (mizan) ne zakidajte!
Kao da Gospodar upozorava: “Ne gubite mizan – ispravna mjerila!’’ To je mizan zdravog razuma i čiste savjesti i vjernik ne smije dopustiti da se to pomiješa sa željama koje će ga nadvladati, pa čak kada bi to bilo u ime vjere ili u ime neke tobožnje humanosti. Ako se mizan poremeti, to vodi nasilju i tiraniji koju Allah Uzvišeni zabranjuje. Tu mislimo na ono čemu moderni svijet svjedoči, od genocida, ratova, ubistava nedužnih, izgladnjivanja djece, represivnih režima koji tlače svoj narod… Međutim, prije svega, nasilje uništava humanost u čovjeku unutar njega samog. Kada neko gubi humanost onda takav ide sa stepena počasti (ar. karama) kojim ga je Stvoritelj odlikovao: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali (Kur’an, 17:70), do stepena najnižih stvorenja (ar. esfele safilin): Zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti. (Kur’an, 95:5) Kada čovjek padne na ovaj stepen, od njega se može sve očekivati, pa čak i da razara ambijent i pojedince kojima je okružen. Zbog toga se u nastavku ajeta sure Er-Raḥman kaže: A Zemlju je za stvorenja razastro. (Kur’an, 55:5-10)
Nebo je iznad čovjeka koji po zemlji hodi, a mizan je između to dvoje. Ukoliko se mjerila poremete, čovjek će umjesto ka nebu – visinama, napretku i uspjehu, krenuti ka zemlji – nizini i ponoru. Možemo kazati da je humanost ili ljudskost sposobnost čovjeka da sačuva čistoću i ispravnost mjerila koje će mu pomoći da unapređuje svoj moral i karakter, da bi kontrolirao svoje želje i ispunio emanet radi kojeg je stvoren.
Nastavit će se…

Glas islama 320, strana 28, autor : dr. Sumeja Smailagić