Hutba – 30 godina od otmice Bošnjaka iz voza u Štrpcima

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Njemu se zahvaljujemo i od Njega  pomoć, uputu i oprost tražimo. Njemu se utječemo od ružnih djela naših. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.

Salevat i selam donosimo na našeg miljenika i posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede put dobra do Sudnjeg dana.

Uzvišeni Allah kaže: “A svetili su im se samo zato što su u Allaha Silnoga i hvale Dostojnoga vjerovali.”  (El-Burudž, 8)

Draga braćo

Danas je 4. ša'ban 1444. godine po Hidžri, tj. 24. februar tekuće godine. U ponedjeljak, 27.02.2023. navršit će se punih 30 godina od strašnog zločina prema Bošnjacima Limske doline, kada je iz voza 671 u Štrpcima, od strane srpskih paravojnih zločinačkih formacija, oteto 20 putnika – civila, od kojih su 18 Bošnjaci, koji su potom zvjerski mučeni i na svirep način ubijeni, čiji posmrtni ostaci, osim pojedinih dijelova četvorice, do danas nisu pronađeni, kako bi im se dženaza klanjala i kako bi porodice imale priliku obići njihove mezare i proučiti im dovu.

Zločin u Štrpcima slika je ovog našeg životnog prostora, ali i cijelog svijeta, na kraju 20 stoljeća, onakvog kakav je bio i na početku – surov, krvav i tragičan za muslimane, posebno Bošnjake.

I ovog februara 2023. godine kao i svih prethodnih 29 godina svi Bošnjaci svijeta, a posebno oni koji žive na prostoru Limske doline, iznova se prisjećaju tog strašnog događaja, saosjećaju sa žrtvama i njihovim porodicama, oživljavaju u svojoj memoriji slike strašnih zločina iz prošlosti i brojnih genocida koji su počinjeni nad ovim nedužnim narodom: miroljubivim, tolerantnim, širokogrudim, humanim, koji voli svoju vjeru i ponosi se svojim identitetom, jezikom i kulturom, ali istovremno poštuje i uvažava sve druge ljude koji pripadaju nekoj drugoj vjeri ili baštine svoju kulturu.

Naše sjećanje na otmicu i šehide Štrbaca ima tri cilja.

PRVO: Sjećanjem potvrđujemo našu opredijeljenost da se borimo za pravdu, a to je naša obaveza. Dužni smo to činiti zbog onih nevinih koji su oteti, a potom lišeni prava na život i njihovih porodica, kojima je potrebna naša podrška i pomoć, jer ovaj zločin nije učinjen isključivo i ciljano protiv njih kao osoba, zbog čega njihove porodice prolaze i trpe najveću bol, već je to zločin protiv cijelog naroda kojem su oteti pripadali, koji se na ovaj način želio zaplašiti, protjerati sa svojih vjekovnih ognjišta, a prostor na kojem su živjeli konačno „očistiti“ od njihove vjere i kulture. Jedina krivica tog naroda je što je poseban, različit od većinskog naroda, što ima svoju vjeru, svoju kulturu, jezik i tradiciju, što ima svoj sopstveni identitet i ne želi da se odrekne svega pomenutog, onoga što jeste, što je bio kroz vjekovnu povijest, što neće da, čak i po cijenu sopstvenog života, svoju vjeru i identitet zamijeni prihvatanjem tuđe. Također, dužni smo se sjećati otetih i boriti se za pravdu prema njima i njihovim porodicama zbog nas samih i naših porodica i potomaka, zbog naše i njihove budućnosti. Zaboraviti zločin i šutjeti pred nepravdom, nasiljem i nasilnicima znači odobravati nasilje i nepravdu. To je vjerniku nedopustivo, to mu Allah dž.š. zabranjuje. Naprotiv, Uzvišeni nam naređuje da u svom ponašanju prema drugima pravedni budemo i da se za pravdu uvijek borimo, te da na strani onih kojima je nepravda učinjena budemo, kako bi se nepravda otklonila.

DRUGO: Sjećanjem na žrtve zločina iznova zaključujemo da od brojnih kategorija ljudi imamo one koji su mrtvi još na ovom svijetu, a to su zločinci, kao i one koji žive i nakon svoje smrti, dok se nalaze u zemljinoj utrobi, a to su šehidi, oni koji su ubijeni na Božijem putu, zbog svoje vjere, zbog istine – islama. Uzvišeni Gospodar je rekao: „I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.“ (El-Bekare, 154)

„Nikako ne smatraj mrtvim one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.“ (Ali Imran, 169)

Vjerodostojne predaje govore o tome da Allah duše šehida smješta u njedra zelenih ptica, što im omogućava slobodno kretanje i da su poput blistavih zvijezda u odnosu na duše drugih vjernika. Te ptice piju s džennetskih rijeka, hrane se džennetskim plodovima i sklanjaju se u kandilje okačene o Prijestolje Božije. I tako sve do Dana proživljenja.

Kur'an u suri En-Nisa’, u 69. ajetu, navodi četiri elitne kategorije vjernika: vjerovjesnike, siddikune – iskrene, šehide i dobre. I za njih kaže da su „divno društvo“. Kada posjećujemo njihove mezarove i kada se sjećamo njih, mi ih održavamo u životu, čuvamo od zaborava, družimo se sa šehidima, tj. miješamo se s tim divnim društvom i time se nadahnjujemo i oplemenjujemo.

TREĆE: Čuvanje sjećanja na naše šehide, na one koji su stradali samo zato što su bili muslimani, vid je zaštite nas samih. U Kur'anu se kaže: „O vjernici, brinite se o sebi, ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj koji je zalutao!“  (El-Maide, 105)

Pamćenje našeg nedavnog stradanja u Štrpcima, Sjeverinu, Kukurovićima, Srebrenici i širom Bosne, ranije u Sjenici, Šahovićima, Hadžetu, Plavu, Gusinju i drugim mjestima, vid je izvršavanja te kur'anske naredbe. Naše obilježavanje godišnjica stradanja nedužnih ljudi ima cilj podsjećanja, jer je u Kur'anu rečeno: “A ti opominji, jer doista će opomena koristiti vjernicima.”  (Ezzari'at, 55)

Mi se ne prisjećamo pomenutih zločina da bi raspirivali mržnju prema narodu u čije su ime zlotvori činili zločin i kojem su pripadali, jer mržnja razara svog posjednika, već da bismo svoj duh održali budnim, da ne bismo zaboravili, jer zaborav je uvod u ponavljanje tragedije, što vjernik ne smije dopustiti.  Jednog dana će historija biti samo ono što ostane zapisano, bez obzira šta mi danas znamo ili pamtimo o tim događajima.

O stanju morala u jednom društvu govori i odnos članova tog društva, uključujući i vlast, prema pravima i dostojanstvu manjinskih naroda, prema onima koji su bespravno ubijeni i njihovim porodicama. Vlast može biti pravedna, pa je blagoslovljena; ili nepravedna, pa je prezrena. Bol koja je ovim zločinom nanesena  porodicama, ali i cjelokupnom bošnjačkom narodu, pregolema je. Presuda Višeg suda u Beogradu za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju Štrpci i izrečena kazna nedopustivo je blaga i mizerna. Porodice ubijenih nisu obeštećene, ni moralno niti materijalno. Međutim, ona ipak može biti značajna, ako se nastavi kretanje u pravcu konačnog utvrđivanja krivične odgovornosti svih faktora uključenih u planiranje i realiziranje ovog zločina, uključujući i odgovornost tadašnjeg vojnog i političkog vrha države.

Vjernik nikada ne očajava i ne gubi nadu u pravdu, na ovom, posebno na budućem svijetu i nikada neće posustati u borbi da se ona zadovolji. Neka to znaju svi, kako oni koji se bore sa nama za istinu i pravdu, ali i oni drugi, koji pokušavaju  gušiti i sakriti istinu, a sa tim i izbjeći pravdu.

Svaki razuman čovjek svjestan je da put do pravde i pomirenja polazi od tačke priznavanja i izvinjenja. To nije političko već moralno pitanje.

Poštovana braćo

I ove, kao i proteklih godina će Islamska zajednica, u cilju očuvanja sjećanja, u ponedjeljak, 27. februara, organizirati učenje Jasina i dove za šehide Štrbaca u Ibrahim-pašinoj džamiji u Šarampovu u Prijepolju, sa podne namaza, nakon čega će uslijediti učenje zajedničke dove kod Spomen obilježja.

Gospodaru  naš, obaspi milošću Svojom sve naše šehide i uvedi ih u Tvoj prostrani Džennet. Ojačaj  njihove porodice strpljenjem i iskrenim uvjerenjem u Tvoju pravdu. Gospodaru naš, pokaži put istine i pravde svim ljudima. Ti Si naš Uzvišeni Gospodar, pa nam pomozi protiv onih koji nam nasilje i nepravdu čine i istinu poriču. AMIN