Sin knjiga  

„Ne postoji muslimanski region u koji moja djela nisu stigla. Niti ima zemlje u kojoj se ne može naći nešto od mog pisanja. Stigla su mi mnoga pisma od učenjaka iz različitih zemalja – neki traže moje knjige, dok drugi žele odgovore na izvjesna pitanja.” (Tarzul-‛imāme) 

Dželaludin es-Sujuti (u. 1505.), islamski učenjak, polimat, jedna je od ličnosti koja je obilježila 14. stoljeće islamske historije. Nadimak Ibnul-kutub (Sin knjiga) dobio je, kako anegdota kazuje, po tome što su njegovu majku porođajni bolovi zatekli u biblioteci gdje je i rodila svoga sina. Kao što je rođen među knjigama, on je i živio sa njima – Es-Sujuti će se potruditi da u toku svog života zasluži i opravda spomenuti nadimak. Naime, on će postati poznat po pisanju mnogobrojnih djela čiji se broj procjenjuje na oko 600 naslova. Ponosan svojim djelima Es-Sujuti tvrdi da su ona već za njegovog života imala veliki uticaj u muslimanskom svijetu. U tom smislu, on kaže:

„Ne postoji muslimanski region u koji moja djela nisu stigla. Niti ima zemlje u kojoj se ne može naći nešto od mog pisanja. Stigla su mi mnoga pisma od učenjaka iz različitih zemalja – neki traže moje knjige, dok drugi žele odgovore na izvjesna pitanja.” (Tarzul-‛imāme)

Svojim enormnim doprinosom zauzeo je bitno mjesto u intelektualnoj tradiciji kako šafijskog mezheba, tako i generalnog učenjačkog diskursa, gdje je ostavio neizbrisiv trag. Način na koji je posmatrao svoj intelektualni rad najbolje će nam predočiti epizoda iz njegovog života koja nam kazuje o slučaju kada je jedna od njegovih knjiga bila predmet plagiranja. Naime, izvjesni Es-Sujutijev savremenik podučavao je iz jedne od njegovih knjiga bez da je pripiše autoru, što je on smatrao neprihvatljivim, te je o tome napisao posebno djelo koje je indikativno nazvao Razlika između autora i lopova. Krajnje intiman i intenzivan rječnik kojeg Es-Sujuti koristi u osudi plagijatora govori nam o njegovoj vezi sa pisanim djelima:

„On je obeščastio naše mlade djevice koje prije nas ne dotače insan, niti džin…” (El-Fārik bejnel-musannif ves-sārik)

Za njega je intelektualni rad svetinja, nešto nedodirljivo, ujedno predmet ponosa i prestiža. To također vidimo iz načina na koji on posmatra svoj stvaralački proces, govoreći o aktu pisanja djela kroz metaforu procedure livenja zlata, kojom ne samo da se dobija nešto vrijedno, već je to i čin čišćenja i rafiniranja:

„Moje knjige koje ‛lijem’ kako se to sa zlatom čini – čistim od pogani, besmislica i nedoumica. Punim ih benefitnim stvarima – nekada koncizno, nekada opširno. Nijednu knjigu nisam dovršio osim da su se ljudi zainteresirali za nju i svaka je knjiga cirkulirala među vrlima i intelektualcima – oni su trošili svoje vrijedne novce samo da je imaju. Tako su (moje knjige) obišle cio svijet, od bližih do dalekih mjesta, od istoka do zapada.” (Šerhu mekāmāt)

Tu njegovu stranu – izraženu samosvijest i akademski zanos – možemo najbolje vidjeti na mjestima gdje autor govori o samom sebi. Opisujući svoje intelektualne sposobnosti, Es-Sujuti veli:

„Da želim napisati djelo o bilo kojoj tematici, tradicionalno i racionalno argumentirano, kroz fundamente, opozitne stavove i apologiju, i uz sve to, vagajući različita mišljenja pravnih škola – ja bih to i mogao uraditi, uz Božiju pomoć, a ne prepušten isključivo svojim mogućnostima.” (Husnul-muhādara)

Naravno, on je hitar napomenuti ulogu Božije pomoći u omogućavanju ličnih uspjeha. Ali, to ga nije spriječilo da sebi, bez bilo kakvog ustručavanja, pripiše epitete koje smatra da zaslužuje, insistirajući da to nije vid arogantnog razmetanja. Tako, na drugom mjestu on kaže:

„Ispunjene su kod mene mogućnosti samostalnog razmatranja (idžtihada), neka je sva hvala Uzvišenom Allahu. Ovo govorim kazujući o Božijim blagodatima, a ne kao vid pukog hvalisanja.” (Husnul-muhādara)

Govoreći o konkretnim naučnim oblastima u kojima je postigao zavidan stepen učenosti, on kaže:

„Opskrbljen sam time da sam postigao ekspertizu u sedam znanosti: tefsir, hadis, fikh, gramatika, retorika, stilistika i elokvencija (…) Nivo koji sam dostigao u ovim naukama, mimo fikha, nije ostvario nijedan od mojih učitelja.” (Et-Tehaddusu bi-ni‛metillāhi)

Iz prethodna dva citata može se zapaziti pasivna forma jezika koju Es-Sujuti koristi (opskrbljen sam, ispunjene su kod mene…) kada govori o svojim mogućnostima, što svakako nije slučajno, već je direktni ukaz na to da on vidi sve što je ostvario darom od Gospodara. Nabrajajući niz drugih znanosti kojima je ovladao, među kojima je nasljedno pravo za koje je aludirao da je tu na nešto manjem stepenu ekspertize, Es-Sujuti, pak, ne ostaje nedorečen:

„Moja ekspertiza u tim naukama je poput prostranog mora, dok je moje poznavanje nasljednog prava poput rijeke Nil u odnosu na to more. Međutim, upućenost u te znanosti od strane mojih savremenika je poput zaljeva, naprotiv, poput malog potoka u odnosu na Nil.” (Et-Tehaddusu bi-ni‛metillāhi)

Es-Sujuti će zapečatiti tvrdnju o svojoj kompetenciji time što će kazati da je dostigao sami vrhunac učenjačke sposobnosti – apsolutni idžtihad (el-idžtihādul-mutlak):

„Što se tiče moje mogućnosti promatranja propisa, neka je sva hvala Allahu, postigao sam stepen apsolutnog idžtihada u oblasti šerijatskih propisa, poslaničkog hadisa i arapskog jezika. Ostvarenje stepena apsolutnog idžtihada u navedenim znanostima bilo je prisutno kod šejha Tekijjudina es-Subkija i nakon njega ni kod koga drugog do mene.” (Et-Tehaddusu bi-ni‛metillāhi)

Najbolja ilustracija istinitosti njegovih riječi i dobar pokazatelj univerzalne erudicije našeg autora bit će kratki selektivni prikaz nekih od njegovih djela iz različitih oblasti. Lista koja slijedi predstavlja svega 10-15% njegovog naučnog korpusa:

Ed-Durrul-mensūr – enciklopedijski tefsir u kome je autor pokušao referencirati sve tradicije vezane za tumačenje Kur’ana (17 tomova u savremenoj štampi), broj izvora koje je autor konsultirao premašuje 400. Pored ovog tefsira, napisao je i Tefsīrul-musned, a koautor je i poznatog tefsira Dželālejn.

El-Behdžetul-merdijje – gramatika, komentar na Malikovu Elfijju.

El-Itkān fī ‘ulūmil-Kur’ān – kur’anska hermeneutika.

Tenāsukud-durer fī tenāsubis-suver – interkontekstualnost kur’anskog teksta (kroz raspored sura).

Ahvālul-ba’s – eshatologija.

Esbābun-nuzūl – povodi objave Kur’ana.

Bugjetul-vu‘āt fī tabekātil-lugavijjīn ven-nuhāt – biografije lingvističara i gramatičara, u istom žanru napisao je i biografska djela učenjaka, egzegeta i pravnika: Tabekātul-huffāz, Tabekātul-mufessirīn, Tabekātul fukahā’, kao što je napisao i zasebne biografije pojedinačnih učenjaka, poput En-Nevevija, El-Bulkinija, Zun-Nuna i drugih.

Mu‘džemuš-šujūhī – biografski rječnik u kome je alfabetski pobrojao svoje učitelje čiji broj dostiže 195.

Savnul-mentik vel-kelām min fennil-mentik vel-kelām – logika i racionalna teologija.

El-Ešbāh ven-nezā’ir – pravo (fikh) šafijske škole.

Šerhuš-Šātibijje – komentar na djelo iz oblasti različitih modaliteta učenja Kur’ana.

Kešful-mugattā – komentar na djelo Muvetta od imama Malika. U savremenoj štampi izašla je enciklopedija pod nazivom Medžmū‛atul-hadīsiš-šerīfi ve ‛ulūmihī u koju je uvršteno 127 djela koja je Es-Sujuti napisao iz oblasti hadiskih znanosti.

Er-Rijādul-enīka fī šerhi esmā’i hajril-halīka – pojašnjenje različitih imena kojima je nazvan Poslanik ﷺ.

Nuketul-bedī‘āt ‘alel-mevdū‘āt – apokrifni hadisi.

Ma revāhul-vā‘un fī ahbārit-tā‘ūn – tradicije o kugi.

Lubbul-lubāb fī tahrīril-ensāb – genealogija.

Et-Tehaddus bi-ni‘metillāhi – autobiografija.

Et-Tibbun-nebevī – poslanička i konvencionalna medicina.

Edebul-futjā – etika davanja pravnih decizija.

Džuz’un fī ehādīsiš-šitā’i – tradicije o zimi.

El-Bāha fī fadlis-sibāha – vrline umijeća plivanja.

Ādābul-mulūk – etika vladara.

Durrul-munezzam fī ismil-a‘zam – Allahovo najuzvišenije ime.

Bulūgul-mārib fī ahbāril-‘akārib – tradicije o akrepima (škorpijama).

Tahzīrul-havās min ekāzībil-kussās – upozorenje na lažne priče.

Džerruz-zejl fī ‘ilmil-hajl – hipologija – nauka o konjima.

Kevkebus-sāti‘ fī nazmi džem‘il-dževāmi‘ – metodologija islamskog prava (usūlul-fikh).

Te’jīdul-hakikatil-‘alijje vet-tešjīdut-tarīkatiš-šāzilijje – znanost tesavvufa.

Šerhul-kasīdetil-kāfijje fit-tasrīf – morfologija.

Dīvānul-hajevān – zoologija.

Nizāmul-lesed fī esāmijel-esed – leksikografija – različiti termini za lava.

Et-Tehzīb fī esmā’iz-zīb – leksikografija – različiti termini za vuka.

‘Ukūdul-džumān fil-me‘āni vel-bejān – retorika i elokvencija.

El-Javākītus-semīne fī sifātis-semīne – o vrlinama gojaznih žena.

Ref‘u-šānil-hušbān – o vrlinama ljudi crne rase.

El-Vesā’il fī ma‘rifetil-evā’il – o inicijatorima, ljudima koji su preteča u nekom postupku.

El-Mekāmetuz-zehebijje fil-himā – o groznici.

El-Fārik bejnel-musannif ves-sārik – o plagijarizmu.

Menhelul-letā’if fil-kināfeti vel-katā’if – o kadaifu.

Dīvānu-ši‘r ven-nesr – poezija i proza.

Vek‘ul-esel fī men džehile darbel-mesel – o utilizaciji kur’anskih ajeta kao poslovica i doskočica.

Muhtesaru Mu‘džemil-buldān od El-Jakuta el-Hamevija – geografija / putopis.

Nuzhetul-‘umuri fit-tafdīli bejnel-bejdi ves-sevdi ves-sumri – o rasnim razlikama.

Nuzhetul-džulesā’i fī eš‘ārin-nisā’i – kolekcija poezije 40 pjesnikinja.

El-Mustezraf fī ahbāril-dževārī – tradicije o ropkinjama.

Tārīhul-hulefā’ – historijat halifa.

Husnul-muhādara fī tārīhi Misr vel-Kāhire – historijat Egipta i Kaira.

Eš-Šemārīh fī ‘ilmit-tārīh – o historijskoj znanosti.

Ref‘ul-libās ‘an benil-Abbās – o abasijama.

Tuhfetul-kirām fī ahbāril-ehrām – o piramidama.

Džuz’un fī medresetis-salāhijje – o medresi uspostavljenoj od strane Salahudina el-Ejjubija.

Džuz’un fil-hankāhis-salāhijje – o sufijskim ložama uspostavljenim od strane Salahudina el-Ejjubija.

Džuz’un fil-ahbāri Esjūt – historijat njegovog rodnog mjesta.

Tenzīhul-i‛tikād ‛anil-hulūli vel-ittihād – o panteizmu.

Garsul-enšāb fir-remji bin-nušāb – o streljaštvu.

Glas islama 347, R: Nauka/filozofija , A: Davud Bajrović