Jetimi iz Sirije

“Ne mogu te zvati babo, ali ću te voljeti kao baba.”

Tog kobnog 22. avgusta 2024. godine, mladi bračni par, Hatidža i Ahmed Hilal, sa svoje četvoro maloljetne djece kreće na put koji će ih koštati života. U želji da pređu hladnu, nabujalu Drinu i uđu u Bosnu i Hercegovinu iz pravca Loznice – Srbije, u čamcu sa 30 migranata, njih 12 se utopilo, a 18 se spasilo. Među utopljenicima je upravo bračni par Hilal i njihova devetomjesečna beba, dok je njihovo troje preostale djece uspjelo da se spasi.

Od tog dana počinje borba Muhammeda Hilala, brata Ahmedovog, da preuzme troje bratske djece i odvede ih u Holandiju gdje živi sa još dva brata, suprugom i petoro svoje djece.

Jetimi – Negam, Ibrahim i Nedžada smješteni su u Zavod za odgoj i vaspitanje djece, u Beogradu, gdje su proveli 11 mjeseci, željno iščekujući da se završi potrebna dokumentacija i da mogu otići da žive kod svojih amidža u Holandiji.

Potpisnik ovih redova stupio je u kontakt sa rukovodstvom Zavoda i redovno obilazio djecu. Svaki susret sa njima je bio posebna priča. Sirijski duh i blagost definitivo su bili utisnuti u ove hrabre mališane. Skromni, sa sitnicama zadovoljni i sretni, motivirani nadom da će uskoro biti sa sa svojim amidžama, prolazili su im dani.

U Ramazanu sam im odnio iftar. Voljeli su arapsku hranu. U razgovoru sa jednom od njihovih vaspitačica, imala je molbu za mene: “Molim vas, oni su mali, nježni, igraju se često vani preko dana, a neće ni gutljaj vode da popiju i da malo utole žeđ. Možete li na arapskom da ih natjerate da makar malo vode popiju i nešto pojedu…”

Nisam mogao suzdržati suze… Takva snaga imana i ubjeđenja utkana je u ta mala bića, da su bili poput brda Uhud.

Negam (13 godina) ponosno nosi svoj hidžab, Ibrahim (10 godina) ne propušta namaz, Nedžada (8 godina), prelijepa znatiželjna djevojčica, ponosna je na svoje porijeklo, na svoju vjeru…

Sve odgajateljice koje su bile odgovorne za djecu u Zavodu zaista su bile predobre za djecu. Brižne, pažljive, odgovorne…, trudile su se maksimalno da nadomjeste roditeljsku ljubav prema djeci…

Jedna od njih rekla mi je pred djecom: “Zaista ne znam kako ću podnijeti rastanak sa njima kada odu kod strica u Holandiju.”

I bio je težak rastanak, pun emocija, tuge…, srodili su se.

Zahvalan sam Allahu što mi je omogućio da ispred Mešihata Islamske zajednice obilazim djecu, budem makar malo od pomoći… Zahvalnost muftiji Dudiću na razumijevanju i pomoći, direktoru Centra za humanitarni rad Hajrat, te brojnim džematlijama koji su finansijski pomagali ovoj djeci.

Zahvalnost i ministru Usami Zukorliću, koji je bio logistička podrška i nesebično stavio na raspolaganje svoj kabinet u cilju regulisanja potrebne dokumentacije za djecu.

Zahvalnost i svim državnim ustanovama koje su imale razumijevanja, uvažavale religijske i kultorološke razlike i pomogle da djeca otputuju kod svojih amidža.

Na kraju, osjećam se jako ponosnim i ispunjenim, ali sa ispraćajem ovo troje heroja započinjemo novu borbu za još dvoje djece iz Sirije – Islam i Adila, kojima se treba srediti dokumentacija da bi otputovali kod svog oca u Švedsku.

Nadam se da će se i njihovi snovi ostvariti i da će konačno, nakon pet godina boravka u Zavodu, nastaviti život sa svojim roditeljem.

Zahvalio bih i fenomenalnom gospodinu Nihadu Suljiću koji vodi brigu, između mnogobrojnih svojih aktivnosti, i o mezarju muslimanakih izbjeglica, pa će on i njegova organizacija napraviti adekvatne nišane za porodicu Hilal.