Osobine čovjekove duše

 Duše onih koji svoj smiraj traže mimo Njega, Allah Uzvišeni je učinio metama za strijele različitih nedaća, belaja i tegoba kako bi Svojim iskrenim robovima i Svojim miljenicima pokazao da onaj ko se zakačio za drugoga ustvari je otkačen, da je takav ustvari zapriječen i da zbog toga ne može doći do svojih istinskih interesa i ciljeva.

Čovjekova duša je ta koja srce ometa da stigne do svoga Gospodara. Čovjek se ne može približiti niti stići do Uzvišenog bez prethodnog obuzdavanja svoje duše, njenog savladavnja i prisiljavanja da radi suprotno njenim prohtjevima. Na osnovu toga, dvije su vrste ljudi: jedna – čija duša je njima zagospodarila i prisilila ih da prohtjevima budu pokorni, pa su propali, te druga – koja je svojom dušom zagospodarila i prisilila je da bude pokorna i poslušna njihovim naredbama. Duša poziva na obijest i da se život na ovom svijetu više voli, dok Gospodar Svoga roba poziva da Ga se boji i da svoju dušu od prohtjeva suzdržava. (Ahmed Ferid, Bistro more pobožnosti i suptilnosti, Zenica, 1999. god, str. 124.)

Kod mnogih učenjaka može se naići na stajalište da čovjek posjeduje tri duše: smirena duša (nefs mutmeinnah), sebekoreća duša (nefs lewwamah) i duša sklona zlu (nefs emmarah), te da kod nekih prevagne jedna, a kod nekih druga duša. Tačno je, međutim, da je posrijedi jedna duša, koja ima više osobina, pa se, imajući u vidu svako pojedino svojstvo, naziva imenom tog svojstva. (Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003.god, str. 161)

Smirena duša (nefs mutmeinnah)

Naziva se smirenom s obzirom na njeno smirivanje uz svoga Gospodara, obožavanje Njega, ljubav prema Njemu, strah od Njega, jer ljubav prema Njemu podrazumijeva skretanje pogleda od ljubavi prema nekome drugom. Smirivanje uz Allaha je stvarno, ono od Njega dolazi do srca Njegovog roba i čitavog ga obuzima, njegovo uznemireno srce vraća se Njemu tako da biva pred Njim, da Njime sluša, Njime gleda, Njime se kreće, Njime dohvaća.

Smirivanje uz bilo šta drugo samo je obmana, pouzdanje u to je slabost. Ako čovjek svoj smiraj potraži čak i u svom znanju, stanju ili svojim djelima, Allah će mu to oduzeti i lišiti ga toga. (Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003.god, str. 161-162.)

Allah dž.š. kaže: „A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!“ (Besim Korkut, Prijevod Kur'ana, Rijaset IZ-e u BiH, Kalem, Sarajevo, 2017. god, Sura El-Fedžr, str. 593)

Ibn Kesir objašnjava ove ajete na slijedeći način: „Čistim, smirenim dušama istrajnim na Istini reći: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, tj. vrati se Njegovoj blizini i nagradi u Njegovom Džennetu, zadovoljna u sebi, …a i On tobom zadovoljan, tj. ti zadovoljna Njime i On zadovoljan tobom, …pa uđi među robove Moje, tj. zajedno s njima, …i uđi u Džennet Moj! Ovo će biti rečeno dva puta: na samrti i na Sudnjem danu, kao što meleki donose radosnu vijest vjernicima kada umiru i kada budu proživljeni iz svojih grobova. Hafiz ibn ‘Askir u biografiji Revahe bint Ebi-Amra el-Evzaija prenosi da je Ebu-‘Umame pričao da je Allahov Poslanik s.a.v.s. nekom čovjeku rekao: „Reci: – Gospodaru moj, molim Te da moja duša s Tobom bude smirena, da vjeruje u susret s Tobom, da bude zadovoljna Tvojim određenjem i zadovoljna Tvojom nagradom!“ ⁽Muhamed Nesib er-Rifa'i, Tefsir ibn Kesir, Skraćeno izdanje, Sarajevo, 2002. god, str. 1499)

Ibn ‘Abbas u svom tefsiru objašnjava ovaj ajet na slijedeći način: „Duša koja je sigurna od Allahove kazne, iskrena u vjerovanju u Allahovoj Jednoći, zahvalna na Njegovim blagodatima, strpljiva u nevoljama od Allaha, zadovoljna Allahovom odredbom, skromna u vezi sa Allahovim darovima.“ (Ibn ‘Abbas, Tefsir 6. tom, Libris, Sarajevo, 2007. god, str. 393)

Kada se duša povuče Uzvišenom Allahu, smiri se sa Njegovim spominjanjem, učini Mu teubu, kada jedva čeka kada će se sa Njim sastati i kada je sretna u Njegovoj blizini, onda je ona smirena. Kada se čovjek umjesto sumnje prihvati sigurne spoznaje, umjesto neznanja znanja, umjesto nehaja sjećanja na Allaha, umjesto nevjere pokajanja, umjesto oholosti i laži iskrenosti, umjesto nesposobnosti pronicljivosti, umjesto napada uobraženosti ponizne skrušenosti i umjesto nadmenosti skromnosti, tek tada će njegova duša biti smirena. (Ahmed Ferid, Bistro more pobožnosti i suptilnosti, Zenica, 1999. god, str. 125-126)

Duše onih koji svoj smiraj traže mimo Njega, Allah Uzvišeni je učinio metama za strijele različitih nedaća, belaja i tegoba kako bi Svojim iskrenim robovima i Svojim miljenicima pokazao da onaj ko se zakačio za drugoga ustvari je otkačen, da je takav ustvari zapriječen i da zbog toga ne može doći do svojih istinskih interesa i ciljeva. U svjetlu bljeska, opazi da mu ta njegova budnost prema nehatnom drijemežu nalaže pokajanje, samoobračun i kontrolu, da ničemu ne daje prednost pred svojim Gospodarom, da svoj udio u Njegovom zadovoljstvu njime u Njegovoj blizini i časnosti ne proda za neku tričavu dobit u kući brzog nestanka, pazeći da njegova duša zadrži svoju nježnost za Onoga koga voli, odnosno svoju misao o Njegovoj vanrednoj ljepoti. (Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003.god, str. 162-173)

R: Duhovnost, A: Hfz. dr. Maid Ibrahimović, Glas islama 360