Ženska hipergamija u djelima dvojice hanefijskih pravnika

Riječ hipergamija se definira kao „običaj po kome se ženi zabranjuje da se uda za muškarca nižeg socijalnog statusa“, ili „svaki brak sa partnerom višeg socijalnog statusa“.

Odabir bračnog druga odluka je sa kojom se suočava većina ljudi u nekom stadiju svog života. Jednom, više puta, uspješan ili neuspješan, taj izbor umnogome oblikuje kvalitet (bračnog) života. Narodne mudrosti, tradicionalne vrijednosti, lične filozofije i sklonosti, samo su neki od faktora koji oblikuju ovaj korak. Nepisano pravilo kaže da je muškarac taj koji „osvaja“, dok je žena ta koja „čeka“ da bude odabrana, te je u toj interakciji ona pasivniji član. Bez obzira na stepen istinitosti toga, od mizoginijske ideje da ženi treba uskratiti pravo na odabir sopstvenog partnera, navodnog besmišlja istog ukoliko se to njoj dopusti, do kritike (ne)realnih kriterija koje ona postavlja, misterija ženskog odabira predmet je muške fascinacije kroz milenije iza nas.

Moderni online diskurs predvođen muškarcima (menosfera), baziran na konceptu muškosti, mizoginije i kritike feminizma, oživio je opskurni pojam hipergamija, u težnji da konačno razjasni frustrirajuću žensku selekciju – taj opaki čin za koji nismo sigurni da ona uopće treba imati pravo.

Kolinsov rječnik (Collins) definira riječ hipergamija kao „običaj po kome se ženi zabranjuje da se uda za muškarca nižeg socijalnog statusa“, ili „svaki brak sa partnerom višeg socijalnog statusa“. Merijam-Vebsterov rječnik (Merriam-Webster) taj pojam definira kao „brak sklopljen sa članom sebi ravne ili više kaste ili socijalne grupe“, sa prvom znanom upotrebom termina u tom značenju 1883. godine. Sam koncept se u pisanim tragovima spominje jako rano, u sanskritskom tekstu Manusmriti nosi naziv anuloma.

Ovaj fenomen nije promakao islamskim misliocima koji su u svojim pravnim djelima, govoreći o braku, razmatrali ono što su vidjeli intrinzičnim aspektom ženske osobe. Diskusija o hipergamnoj prirodi žene obično će naći svoje mjesto u poglavljima koja tretiraju dostojnost muškarca (el-kefā’e). U nastavku ćemo predstaviti pogled dvojice velikih hanefijskih autoriteta o ovom pitanju. Mišljenje učenjaka tog pravnog miljea bit će naročito bitno znajući da upravo hanefije, za razliku od ostale tri pravne škole, daju najviše autonomnosti ženskom odabiru bračnog druga, dozvoljavajući ženi sklapanje braka bez dozvole staratelja. Istina, kao protuteža tome, hanefije insistiraju na konceptu muževljeve dostojnosti, gdje u taj pojam svrstavaju aspekte koje druge škole zanemaruju.

Es-Serahsi (u. 1096.), obrađujući pitanje braka u djelu El-Mebsūt, u nezaobilaznom poglavlju o dostojnosti muža, naglašava da je dostojnost kao faktor sklapanja braka posebno bitna jer se brak sklapa za života i njime se postižu posebni ciljevi prisne zajednice i formiranja bliskih veza. „To se može postići samo sa dostojnima“, poručuje on. Nastavljajući sa analizom, on pozicionira ženu u bračnoj relaciji, ne trudeći se da zbilju predstavi ružičastom: „Osnova bračne ovlasti (el-milk) nad ženom implicira vid njene inferiorne pozicije.“ Kao potporu tome, on će citirati tradiciju: „Brak je vid zatočeništva“, ali će to izbalansirati predajom: „Vjernik ne smije poniziti sam sebe“, te nastaviti: „…(u braku) je dozvoljeno nešto od toga (op. ženska ”inferiornost”), silom prilike, a u intimnom činu sa nedostojnom osobom je samo dodatni vid poniženja – a to nije neizbježno, baš zbog toga se dostojnost uzima u obzir.“ (str. 5/23)

Dakle, Es-Serahsi smatra da žena ne treba pobjeći nužnom pozivu braka, iako on nju neizbježno pozicionira u nezavidnu poziciju. Međutim, jedinu strategiju časti u tome ona može naći u odabiru prikladnog muža. Citiranjem dvije „oprečne“ predaje, on nas upućuje na taj nedokučivi balans usuda i volicije – ako će žena birati svog „tamničara“, neka on bar bude dostojan.

Autor će nakon ekspozicije pet aspekata muževljeve dostojnosti konstatirati, ovaj put izričitije, hipergamnu prirodu žene:

„Sa aspekta žene, intimni čin je vid ignominije (zull). Zbog toga će ona težiti da taj čin bude sa osobom koja je bolja od nje, prije nego sa onom koja je na njenom stepenu.“ (El-Mebsūt, 5/30) Imperativ muževljeve dostojnosti je na tom stepenu da će autor dozvoliti ženi koju muž obmane i predstavi se boljim nego što jeste, da prekine takav brak. To će biti još jedan intrigantni plod hipergamne prirode žene – ona je zatočenica koja drži ključeve sopstvene tamnice.

Es-Serahsijeva zapažanja potvrdit će El-Kasani (u. 1191.), koji dolazi stoljeće kasnije. U svom monumentalnom djelu El-Bedā’i‛us-sanā’i‛ on piše: „Benefiti braka anuliraju se gubljenjem (muževljeve) dostojnosti, a oni se postižu ”dijeljenjem postelje” (el-istifrāš), što žena odbija učiniti sa osobom koja joj nije dostojna. U protivnom, ona biva osramoćena, te benefiti braka nestaju. Među supružnicima postoji prisnost bez koje brak obično ne može opstati, a njeno održavanje bez (muževljeve) dostojnosti je teško i opterećuje zdravu ljudsku prirodu (et-tibā‛us-selīme). Brak ne može opstati bez (muževljeve) dostojnosti, zbog toga je treba uzeti u obzir.“ (str. 2/317)

Kao što vidimo, analiza El-Kasanija ne razlikuje se od promišljanja njegovog prethodnika, osim što će on staviti naglasak na koncept ljudske prirode. Ovaj detalj zavređuje posebnu pažnju. Ženska potreba za životnim partnerom koji nadilazi njene vrline i status ne može se dostatno objasniti kao adaptacija na socijalnu zbilju, oportunizam, pragmatično uspinjanje društvene hijerarhije na plećima muškarca i slično. Naprotiv, hipergamna sklonost žene dio je njene dublje prirode. Uzvišeni Stvoritelj spominje hijerarhiju u braku (2:228) koju možemo shvatiti kao sud o inherentnoj vrijednosti žene koja jeste i treba biti ispod muškarca – žena se treba pomiriti s tim. Ili, možemo pretpostaviti da je vrlina kontinuirani čin, potencijal – žena može preteći muškarca, ali njena hipergamna narav treba biti stalni podsjetnik njemu da to ne dozvoli i zaradi tu deredžu iznad. Možda je u toj zdravoj bračnoj dinamici najbolja slika kur’anskog principa natjecanja u dobru koji pretpostavlja da oba spola imaju potencijal da nadmaše jedan drugog. U tome je suštinska kritika modernog kvazinaučnog biološkog determinizma koji bi ljude da smjesti u nepomične vrijednosne okvire. Mudre riječe Abdal Hakima Murada kažu: „Muškarac i žena ne mogu biti ravnopravni – oni su međusobno superiorni.“

U braku je lopta na muškoj strani terena. Ali, muškarac ne osvaja ženu, on osvaja potencijal svoje vrline, te postaje njen prirodni izbor.

Glas islama 361, R: Šerijat i pravo, A: Davud Bajrović