Vrste duše

Smirenu dušu uvijek prati melek koji je upravlja, nadahnjuje istinom, ulijeva joj sklonost prema istini i u lijepoj je slici prikazuje.

Duša koja kori (nefs lewwamah)

Što se tiče duše koja sebe kori, one kojom se zaklinje Allah Uzvišeni: „…i kunem Se dušom koja sebe kori.“[i]

Ibn Kesir kaže: „Više puta je naprijed spomenuto da je dozvoljena u odričnom obliku upotreba ispred zakletve da bi se pojačala negacija. Ono čime se zaklinje ovdje jeste potvrda Sudnjeg dana i odgovor na neosnovane tvrdnje nekih neznalica koji misle da tijela neće biti proživljena. Stoga Allah dž.š. veli: „…kunem Se dušom koja sebe kori.“ Allah dž.š. kune se Kijametskim danom i dušom koja sebe kori, unatoč tome što neki smatraju da se kune Kijametskim danom, ali ne i dušom koja sebe kori. Stvari su poznate što se tiče Kijametskog dana; međutim, razilaze se komentatori o pitanju duše koja sebe kori. Onaj Ko je stvorio ponovo će vratiti prvobitno stanje, a oni koji poriču proživljenje neće imati spasa od vatre.

Neki od njih kažu: „Vjernik sam sebe kori, a nevjernik ustrajava u svojim grijesima idući dalje i ne koreći sebe!“

Drugi kažu: „Značenja su približna, a najbliže značenje koje se može shvatiti iz vanjskog značenja jeste da je duša koja sebe kori ona koja kori osobu kojoj pripada zbog učinjenih dobrih djela, ali i zbog lošeg, i kaje se zbog onoga što joj je promaklo.“^[ii]

Ibn ‘Abbas u svom tefsiru kaže: „Allah dž.š. Se zaklinje i dušom svakog dobročinitelja i prijestupnika, da će se koriti na Sudnjem danu, što se tiče dobročinitelja reći će: ”Kamo sreće da sam više dobročinstava učinio“, a što se tiče prijestupnika, on će reći: ”Kamo sreće da sam se grijeha klonio”; oba kada vide svojim očima nagradu i kaznu; a kaže se: ”To je duša koja se kaje”; kaže se: ”To je duša koja sebe kori, očajna jer, kaje se za grijehe i prekorava samu sebe; kaže se: ”To je duša nevjernika i prijestupnika.”“[iii]

Jedna skupina kaže: „To je ona koja sebe ne zadržava u jednom stanju“, temeljeći svoj stav na izrazu telewwum koji znači ”kolebljivost, neodlučnost”, iz čega proizilazi da je to ona duša koja je veoma varijabilna, koja časkom poprima različite boje, zbog čega i jeste jedno od najveličanstvenijih Allahovih znamenja, s obzirom na to da se, kao jedno od Njegovih stvorenja, mijenja i varira u samo jednom trenutku, a kamoli u danu, mjesecu, godini i čitavom životnom vijeku, da permanentno mijenja svoje boje – čas je budna, čas nehajna, čas prihvata Božiji nalog, čas se okreće, čas se skriva, čas otkriva, čas se pokazuje krotkom, čas osionom, čas voli, čas mrzi, čas se raduje, čas tuguje, čas je zadovoljna, čas kivna, čas je pokorna, čas bogobojazna, čas razvratna. Stanje i boje koje prima veoma su razuđeni.

Druga skupina kaže: „Njena atributivna odrednica lewwamah/sebekoreća uzeta je od imenice lewm (korenje, prigovor)“ i potom se među sobom razilaze. Jedni od njih kažu da je posrijedi vjernikova duša, da je to jedno od njoj imanentnih svojstava.[iv]

Hasan el-Basri kaže: „Vjerni se, tako mi Allaha, kada god ga ugledaš, kori u svakoj situaciji. Misli da je mogao učiniti više, kaje se i kori se.“[v]

Treća skupina kaže: „To će se desiti na Sudnjem danu, kada će svako sebe koriti: onaj koji je postupao ružno korit će sebe zbog takvog postupanja, dok će dobročinitelj sebe koriti zbog toga što nije još više činio dobra.“

Sva ova stajališta su ispravna, nisu međusobno isključiva, jer se duša, doista, svim tim odlikuje. S obzirom na sve to i jest nazvana „onom koja samu sebe kori“. Njih međutim ima dvije vrste:

1. Ona koja je prezerena (melamah); to je ona neupućena, nasilna duša kojoj osudu izriče Allah i Njegovi meleki.
2. Ona koja nije predmet osude (gajr melamah); to je ona duša koja neprekidno kori svoga vlasnika zbog njegovog nedostatnog izražavanja pokornosti Bogu i pored napora koji on čini u tom smislu. Takva duša nije predmet korenja.[vi]

Duša koja je sklona zlu (nefs emmarah)

Što se pak tiče one duše koja je sklona zlu (nefs emmarah), ona je pokuđena, budući da nalaže činjenje zla, što proishodi iz same njene naravi, osim ako joj Allah ne pruži potporu, ne učvrsti je i ne pomogne. Naime, niko se nije ni sačuvao od zla sebe samoga ukoliko mu Allah nije pružio Svoju potporu, kako to naznačava Uzvišeni Allah, navodeći riječi žene velikodostojnika:[vii] „Ja ne pravdam sebe, jer duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i Samilostan je.“[viii]

Ibn Kesir u svom tefsiru navodi: „…ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje“, osim one koju Allah sačuva od grijeha. „Gospodar moj, zaista, prašta i Samilostan je.“ Ove riječi najbolje odgovaraju kontekstu razgovora.

Slično mišljenje iznosi Maverdi u svom Tefsiru, koje podržava i imam Ebu Abbas ibn Tejmijje, o čemu je napisao posebno djelo. Neki kažu da su to riječi Jusufa a.s. koji kaže: „Isto tako on neka zna da ga ja nisam iznevjerio“ – kod njegove žene – „u njegovom odsustvu…“ Prvo je mišljenje, međutim, jače i izrazitije, jer se cio kontekst razgovora odnosi na upravnikovu ženu u prisustvu vladara, dok Jusuf a.s. tada nije bio prisutan, nego ga je vladar poslije doveo.“^[ix]

Ibn ‘Abbas objašnjavajući ovaj ajet kaže: „Ja ne pravdam sebe“ – svoje srce od prevelike zaluđenosti ljubavlju – „jer duša…“ – srce – „sklona…“ – ka tjelesnim nasladama – „zlu“ – onim djelima koja su pokuđena – „osim one kojoj se Gospodar moj smiluje“ – koju spasi – „Gospodar moj zaista prašta“ – prelazi preko ružnih postupaka – „i Samilostan je“ – prema meni koja sam zaokupljena prevelikom ljubavlju.[x]

Zlo je pritajeno u duši i ono nalaže činjenje ružnih djela, pa ako bi Allah čovjeka prepustio samome sebi, njegovoj duši, on bi, suočen s njenim zlom i ružnim postupcima koje ono nalaže, neminovno bio odveden u propast. Od toga se može spasiti samo s Allahovom podrškom i podupiranjem. Duša koja je sklona zlu  na suprotnom je položaju od smirene duše i na svako dobro koje potekne od one prve ova druga joj uzvrati njemu primjerenim zlom kako bi joj to dobro pokvarila.[xi]

Duša je jedna, samo što se različito može ponašati: navoditi na zlo, koriti i biti smirena. Smirenost je vrhunac njenog savršenstva i čistoće. Smirenu dušu uvijek prati melek koji je upravlja, nadahnjuje istinom, ulijeva joj sklonost prema istini i u lijepoj je slici prikazuje. El-Hasan kaže: „Vjernik vodi računa o svojoj duši, pa se, Allaha, radi, sam sa sobom obračunava.“[xii]

Navodeći određene ajete, hadise i objašnjavajući značenje duše, nastojao sam pojasniti ovu temu u onoj mjeri u kojoj sam mogao prodrijeti u dubinu ove teme koja je od velikog značaja, a kako bi i druge podstakli da razmišljaju i proširuju svoje znanje o ovoj temi. Uzvišeni Allah dž.š. je dušu opisao sa tri svojstva, i to: smirenu, duša koja sebe kori i dušu koja je sklona zlu.

Kada govorimo o tome da li je duša jedna ili čovjek ima tri duše, među ljudima nemamo jednoglasno mišljenje. Međutim, kada sve sagledamo i iscrpimo dokaze, dolazimo do zaključka da je duša po sebi jedna, ali da ima tri osobine.

Svaki vjernik koji iskreno i čvrsto vjeruje u Allaha dž.š. dužan je ispitivati savjest svoje duše i vršiti pritisak na nju.

Smirena duša je obavijena tewhidom, ihsanom, sviješću o Allahu, okrenuta ka Njemu, kaje se, pripravna je za smrt i ono što slijedi iza nje.

Ona duša koja je sklona zlu čini i radi suprotno od smirene duše. Kada smirena duša pokaže vjerovanje, duša koja je sklona zlu pokazuje licemjerstvo i nevjerovanje.

Duša koja sebe kori je, ustvari, duša koja se prekorijeva za ono što je uradila.

Stoga, Gospodara molimo da nas zaštiti i sačuva od zla nas samih, naših vlastitih duša i od ružnih postupaka naših.

Glas islama 361, R: Duhovnost, A: Maid Ibrahimović

[i] Besim Korkut, Prijevod Kur'ana, Rijaset IZ-e u BiH, Kalem, Sarajevo, 2017. god., sura El-Kijameh, ajet 2, str. 576.

[ii] Muhamed Nesib er-Rifa'i, Tefsir ibn Kesir, Skraćeno izdanje, Sarajevo, 2002. god., str. 1451.

[iii] Ibn ‘Abbas, Tefsir 6. tom, Libris, Sarajevo, 2007. god., str. 262.

[iv] Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003. god., str. 172-173.

[v] Šefik Kurdić, Hasan el-Basri – simbol znanja, mudrosti i pobožnosti, Dobra knjiga, Zenica, 2021. god., str. 176.

[vi] Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003. god., str. 174.

[vii] Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003. god., str. 174-175.

[viii] Besim Korkut, Prijevod Kur'ana, Rijaset IZ-e u BiH, Kalem, Sarajevo, 2017. god., sura Jusuf, ajet 29, str. 241.

[ix] Muhamed Nesib er-Rifa'i, Tefsir ibn Kesir, Skraćeno izdanje, Sarajevo, 2002. god., str. 649.

[x] Ibn ‘Abbas, Tefsir 3. tom, Libris, Sarajevo, 2007. god., str. 94.

[xi] Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Sarajevo, 2003. god., str. 174-175.

[xii] Ahmed Ferid, Bistro more pobožnosti i suptilnosti, Zenica, 1999. god., str. 128-129.