Predislamska monoteistička kultura Rožaja

Ovaj prostor nikada nije bio prazan niti zaboravljen. Naprotiv, ovdje su se ukrštale predislamske monoteističke ideje, arijansko naslijeđe ranog kršćanstva i duh Crkve bosanske, stvarajući jedinstvenu duhovnu osnovu na kojoj će kasnije biti primljen islam kao kruna njihovog monoteističkog vjerovanja.

Prostor Rožaja i Sandžaka u cjelini od najstarijih vremena bio je u dodiru s različitim religijskim i kulturnim strujanjima. Rožajski kraj, smješten na razmeđi kulturnih i civilizacijskih tokova Balkana, nosi u sebi tragove davnih epoha i vjerskih tradicija koje su oblikovale identitet njegovog stanovništva. Ovaj prostor nikada nije bio prazan niti zaboravljen. Naprotiv, ovdje su se ukrštale predislamske monoteističke ideje, arijansko naslijeđe ranog kršćanstva i duh Crkve bosanske, stvarajući jedinstvenu duhovnu osnovu na kojoj će kasnije biti primljen islam kao kruna njihovog monoteističkog vjerovanja.

U ranom Srednjem vijeku ovim prostorom dominirale su ideje monoteističkih zajednica koje su se razvijale još od kasne antike, posebno kroz arijanstvo, odnosno interpretaciju kršćanstva koja je odbacivala dogmu o trojstvu i akcenat stavljala na jedinstvo Boga. Upravo taj oblik vjerovanja imao je snažan uticaj na ilirska plemena koja su živjela na ovim prostorima.

Stećci

Stećci predstavljaju jedinstven fenomen srednjovjekovne sepulkralne umjetnosti na prostoru jugoistočne Evrope. Njihova rasprostranjenost, ikonografska raznovrsnost i kulturno-historijski kontekst svjedoče o složenim društvenim, religijskim i identitetskim procesima u Bosni i Hercegovini i susjednim područjima tokom Srednjeg vijeka.

– Pojava i hronologija

Prvi stećci datiraju od sredine X stoljeća, a njihova najveća koncentracija i umjetnički vrhunac bilježi se između XIV i XV stoljeća. Proces postepenog nestajanja ove tradicije uočava se nakon osmanskih osvajanja i širenja novih oblika pogrebne arhitekture u XV i XVI stoljeću. (Bešlagić, 1971: 46-50)

– Geografska rasprostranjenost

Danas je evidentirano oko 70.000 stećaka, od čega se više od 60.000 nalazi u Bosni i Hercegovini. Značajne nekropole postoje u Crnoj Gori, u Sandžaku (Pljevlja, Rožaje, Novi Pazar, Tutin, Sjenica), u Hrvatskoj (Dalmatinska zagora, Konavle) i zapadnoj Srbiji (Ivanjica, Priboj). Ovakva distribucija ukazuje na kulturnu i religijsku povezanost šireg prostora, u kojem je Bosna predstavljala centralni areal.

– Tipologija

Na osnovu oblika, stećci se klasificiraju u nekoliko tipova (Bešlagić, 1982):

• ploče – najraniji i najjednostavniji oblik,
• sanduci – pravougaoni nadgrobni blokovi,
• sljemenjaci – oblik kuće sa krovom na dvije vode,
• stubovi i krstače – pojavljuju se u kasnijem periodu i predstavljaju prijelaz prema klasičnim nišanima,
• riblja leđa itd.

Izrađeni su od lokalnog kamena, najčešće vapnenca, i orijentirani najčešće u pravcu SI-JZ, što ukazuje na kristjansku sepulkralnu tradiciju, ali s naglašenim lokalnim osobenostima, a mogu da se nađu i orijentirani I-Z.

– Ikonografija i epigrafija

Oko 20% stećaka ukrašeno je ornamentima i natpisima. Najčešći motivi uključuju:

– križeve različitih tipova (bez prikaza raspeća),

– rozete, spirale, polumjesec i zvijezdu,

– oružje, lovačke i ratničke scene,

– prizore kola (plesa),

– epitafe pisane bosančicom, koji sadrže lična imena, molitve i etičke poruke.

Specifičnost ikonografije stećaka ogleda se u odsustvu raspeća na križevima, što se dovodi u vezu s tradicijom Crkve bosanske i ranijim oblicima monoteističke duhovnosti. (Anđelić, 1978)

Kao što Zakonopravilo Save Nemanjića iz 1219. godine bilježi postojanje muslimana u Raškoj banovini pod nazivom ismaelićani, tako se može zaključiti da je i ovdje postojala tradicija prepoznavanja različitih monoteističkih vjerovanja. Muslimani su tada smatrani posebnim kršćanskim „hereticima“, sličnim arijancima i drugim učenjima koja su odudarala od zvaničnog crkvenog pravoslavlja i katoličanstva.

Uprkos progonima, nasilju i pokušajima uništavanja njihovog naslijeđa, ovi „heretici“ su opstajali i nalazili utočište pod okriljem Crkve bosanske, čiji uticaj nije zaobilazio ni prostor Rožaja. Tradicija Crkve bosanske nije nastala iznenada u Srednjem vijeku, već je bila naslonjena na stariju, kasnoantičku i arijansku duhovnost. Njena osobenost bila je u kontinuitetu monoteističke vjere, u kojoj križ nije bio raspelo, već znak Božijeg jedinstva i duhovnog puta. Upravo zato uz arijanske bazilike nema nalaza raspela, nego jednostavnih križeva koji su kasnije prešli i na stećke.

Uticaji ranih monoteističkih zajednica prisutni su i na prostoru Bosne, gdje nalaz iz 1192. godine svjedoči o imenu Ahmat (Ahmet) uklesanom na stećku, što pokazuje arapski i islamski odjek u kulturno-vjerskom životu prije samog dolaska Osmanlija. Ovaj kontinuitet od arijanstva, preko Crkve bosanske, do prihvatanja islama u XV i XVI vijeku pokazuje da islam nije naišao na „prazno tlo“, već na postojeću predislamsku monoteističku kulturu.

Sličan proces mogao se odvijati i u Rožajama, gdje su starosjedilačko stanovništvo i ilirski slojevi nosili tradiciju jedinstva Boga. Ovdje se oblikovala posebna duhovnost koja će kasnije olakšati prihvatanje islama, jer je on u sebi sadržavao ono što su starosjedilačke zajednice već vjerovale – monoteizam, vjerovanje u Jednog Boga.

Posebno je značajno istaći da je nakon čestih progona i spaljivanja naselja u 13. stoljeću veliki broj stanovnika sa prostora Rožaja i šire Raške banovine odlazio prema Bosni, koja je tada bila sigurna zona pod zaštitom bana Kulina i Crkve bosanske. Tu su nalazili utočište i nastavak svog kulturnog i vjerskog života. Dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću, isti taj narod vraća se na svoja ognjišta širom Sandžaka. Taj proces u kasnijoj historiografiji nazvan je „veliko naseljavanje Sandžaka“, ali u suštini to nije bilo novo naseljavanje, već povratak naroda na svoja stara i pradjedovska mjesta.

Nastavit će se…

Glas islama 361, R: Kultura, A: Denis Murić