Vjerom protiv straha

Prema islamu i islamskom učenju, svaki vjernik da bi bio vjernik mora vjerovati da je sve što se događa i što će se dogoditi obuhvaćemo Božijim kaderom, odnosno Božijim određenjem. Sve je to u opsegu Božijeg znanja i određenja da će se desiti. Kada je život u pitanju, on je vlasništvo Gospodara svjetova.

Kako se sada nositi sa objektivnim strahom i šta je uloga vjere u odnosu na strah?

Poslije zahvale Svevišnjem Stvoritelju i salavata na posljednjeg Poslanika Muhammeda a.s. zadovoljstvo mi je što sam u prilici razgovarati sa Vama o ovoj važnoj temi u ambijentu vanrednog stanja izazvanog pandemijom koja je obuhvatila skoro cijeli svijet. Većina čovječanstva nastoji naći smisao života u novom ambijentu suprotnom dosadašnjim navikama. Taj ambijent i ti izazovi, kao što smo kazali, uglavnom su obilježeni strahom i zato je ova tema danas pred nama. Kazali smo da je znanje jedan od ključnih faktora u nastojanju da strah stavimo pod sopstvenu kontrolu. Strah nije moguće potpuno eliminirati, ali ga je moguće staviti pod kontrolu. Rekli smo da znanjem objektiviziramo stvarni izvor opasnosti. Znanjem se eliminira onaj dio opasnosti koji nema osnovu. Iskustvom, koje dobijamo u ovoj borbi protiv korona virusa, vjerujem da ćemo ojačati svoje znanje. Tako ćemo se lakše nositi sa svim izazovima koji su vezani za ovu opasnost, ali mislim da sada, poslije dvije sedmice, imamo nešto više sigurnosti nego u samom početku. Nije lahko iz razloga jer imamo invaziju medijskih informacija. Pod tom invazijom onaj ko zna rukovati znanjem najbrže će moći da dođe do nekih okvira istina koje su nam potrebne da bismo objektivizirali strah, realnu opasnost, u ovom slučaju od zaraze koja se širi. Onaj ko zna bolje rukovati znanjem, vršiti selekciju informacija koje nam dolaze, imat će viši stepen sigurnosti i moći će lakše i bolje da se objektivno postavi prema ovoj opasnosti.

Zašto je ovo jako važno?

Uz određenu ogradu nemogućnosti diferenciranja svih informacija koje nam dolaze, ipak imamo nesrazmjernu relaciju između objektivne opasnosti od ovog virusa i količine straha koja vlada među građanima. Uz sve ograde i rezerve, dok ne dobijemo realne informacije i ne dođemo do pravih činjenica u vezi sa ovim, siguran sam za nekoliko sedmica ćemo moći koristiti iskustva drugih nacija i država jer nisu svi jednako taktički pristupili borbi protiv ove opasnosti. Istina, jesu globalno svi prihvatili ovo kao veliku opasnost, ali nisu svi usvojili iste mjere u borbi protiv ove pošasti. Nakon određenog perioda moći ćemo da vršimo uporednu analizu iskustava, što će biti važno za korištenje znanja u borbi protiv straha, u ovladavanju strahom i stavljanju ga pod kontrolom. To se sve odnosi na objektivizaciju opasnosti.

Dolazimo do objektivne opasnosti. Kada objektiviziramo opasnost i kažemo: opasnost je takva, smrtnih slučajeva je toliko, oni su samo od virusa…, razmotrimo to u brojkama koje su konfuzne jer se ne iznose uporedne analize. Krenimo od toga da smo objektivizirali opasnost i imamo argumente da se radi o velikoj opasnosti.

Kako se sada nositi sa objektivnim strahom i šta je uloga vjere u odnosu na strah?

Šta je najčešći izvor straha? Ono refleksno kod čovjeka kada reagira jeste strah za sebe, strah za svoj život. Većina strahova sa kojima se čovjek suočava tiču se njega samog, njegovog života. Strah od smrti, završetka života, to je objektivan strah kod svih ljudi, neovisno da li su vjernici ili nevjernici, dobri ili slabi vjernici. Taj strah postoji kod svih. Ukoliko analiziramo ponašanje i jednih i drugih, onda ćemo ipak prepoznati određene veoma bitne razlike. Vjernik ima dva momenta ključna u sopstvenoj vjeri koja mu značajno pomažu da bude jači od straha. Iako ima straha, da bude jači i dominantniji u odnosu na taj strah. Prvi je jedan od šest imanskih šarta: vjerovanje u kader – Božije određenje. Prema islamu i islamskom učenju, svaki vjernik, da bi bio vjernik, mora vjerovati da sve što se događa i što će se dogoditi obuhvaćeno je Božijim kaderom, odnosno Božijim određenjem. Sve je to u opsegu Božijeg znanja i određenja da će se desiti. Kada je život u pitanju, on je vlasništvo Gospodara svjetova. Mi nismo vlasnici svoga života. To je problem kod mnogih vjernika koji nisu dovoljno upućeni i učeni u vezi sa ovim, jer mnogi refleksno misle da sve što je kod njih to je njihovo. Mnogi vjeruju da su gospodari svog života i kažu: „To je moj život i ja ću sa njim raditi šta hoću.“ Ne, to nije tvoj život i nemaš pravo raditi sa njim šta hoćeš. Čak ni imetak nije vlasništvo čovjeka već mu je povjereno, a pogotovo život. Gospodar života je Stvoritelj života. On je stvorio naš život i On je stvarni Gospodar tog života. Taj život je nama povjeren i on je kod nas dat u emanet. Mi smo za njega odgovorni, po instrukcijama njegovog Gospodara, odnosno Stvoritelja tog života. Prema tome, mi nismo gospodari i vlasnici tog života. To je prvi udarac koga nanosimo strahu – sama svijest da život koga imaš nije tvoj u pogledu vlasništva, nego je vlasništvo Stvoritelja života dat tebi na povjerenje. Ta svijest i uvjerenje da si ti korisnik svog života donekle te dovodi u objektivniju poziciju sagledavanja opasnosti po taj život.

U kontekstu tvog zaduženja, emaneta kojim si zadužen, dužan si da ga čuvaš i ne smiješ da ga ugroziš onim što bi uticalo na završetak tog života, niti nekim drugim radnjama koje bi ugrožavale kvalitet tog života u pogledu zdravlja i svakom drugom smislu. Uvjerenje da si ti korisnik života po određenim uputstvima naoružava te protiv straha. Drugi korak jeste ispunjenje tvojih obaveza u pogledu čuvanja svog života i u pogledu servisiranja kvaliteta svog života, što predstavlja još jedan korak u penjanju iznad tog straha.

Prvo, moj život je meni dat na čuvanje i povjerenje i u okviru principa kadera on je određen. Ja nisam odlučivao kada ću da se rodim i ne mogu odlučivati kada ću da idem sa ovoga svijeta, kada ću da umrem ili preselim na budući svijet. Opseg i moja nadležnost u pogledu moje ovlasti i nadležnosti u odnosu na taj život nisu to. Kada imaš čvrsto uvjerenje koje je naslovljeno sviješću o tome, ti već imaš još jedan udarac koji si zadao strahu. Ti si jači od njega. Ove činjenice te već nadgornjavaju.

Sada imamo i kvalitet vjere koji varira po vertikali od slabijeg do jačeg vjernika, u pogledu vjerovanja u princip kadera, u jedan od šest imanskih šarta. Mnogi ljudi vjeruju u sve islamske principe, ali tehnički i simbolički, kada ih pitate da nabroje. Mnogi vjernici nisu ušli u srž vjerovanja, ti principi nisu ušli u cijelo ljudsko biće, pa da to prožima cijelu njihovu svijest i emociju. To je uvjerenje cjelokupnim bićem i srcem i sviješću. To je ogromna razlika. Kada kažeš: „Ve bil kaderi“, znači da vjeruješ da tvoj trenutak smrti ne može da pomjeri niko – ni ubica, niti bilo koji spoljni faktor, makar nam izgledalo da je nekada neki vanjski faktor izazvao našu smrt. Čak iako se tako desi, u islamskoj terminologiji to su uzročnici, ali i oni su obuhvaćeni principom Božijeg kadera. To je splet okolnosti koje je Stvoritelj također predvidio. Imamo predaju kada je Svevišnji Stvoritelj raspoređivao nadležnosti odabranim melekima i kada je meleku Azrailu kazao da će on vaditi duše, on se uznemirio i kazao: „Gospodaru, oni će me mrziti, jer im vadim duše.“ Stvoritelj je kazao da neće, jer će nam dati određene uzroke smrti i niko Azraila pominjati neće. Neko će od bolesti umrijeti, od nesreće, u nekoj borbi, ili nekim drugim vanjskim faktorom i svi će govoriti o uzročnicima i niko neće reći da je došao melek Azrail i izvadio mu dušu.

Svi možete imati to iskustvo kada se desi nečija smrt. Tada svi govore da je bio bolestan, da su se svi trudili, da nisu stigli itd. To je ono što je veoma važno i u tom kontekstu kada bi ko uspio da ima takav stepen uvjerenja, da bude svjestan da je šansa za smrt jednaka kada sjedite u svojoj kući ili ste na frontu, pa vam meci zuje oko glave, ili u nekom drugom ambijentu. Šanse za smrt su vam iste. Naravno, ovo je pitanje determinizma koje je izazvalo filozofe i mnoga druga teoretska promišljanja i ono je prilično klizavo – dokle doseže pitanje sudbine, šta je sa sukobom odgovornosti i sudbine. Ako iko može svesti strah na minimum, pa možda skoro i do eliminacije, jesu vjernici koji imaju snagu da do te mjere ne samo teorijski povjeruju, ili u svijesti, već u potpunosti svojim bićem usvoje to uvjerenje da ne može niko pomjeriti trenutak njihove smrti, ni prije ni poslije. Tu je ta pobjeda nad strahom. To je šesti imanski šart – ve bil kaderi, zapravo ključni mač u ruci vjernika i on prosto, bez daljnjeg, pobjeđuje strah. Svakako da će amplituda da se kreće dolje-gore shodno snazi njegovog imana, shodno snazi njegove vjere u percepciji, ali i u osjećaju kompletnog bića i u čvrstini uvjerenja koje nije samo teorijsko.

Glas islama 361, R: Besjede, A: Muamer Zukorlić