Od misli do zbilje

Ukoliko nas sanjarenje otrgne od vlastite realnosti više nego što bi trebalo, život ćemo provesti u iluziji da ćemo se jednog dana probuditi u svijetu u kojem je sve na svom mjestu, da će neko drugi izgraditi idealan svijet samo za nas i pokloniti nam njegove ključeve.

„Ljudi se razlikuju i po tome što jedni prvo misle, pa tek onda govore i rade, a drugi prvo govore i rade, a tek onda misle.“ (Lav Nikolajevič Tolstoj)

Misao o slobodnom svijetu – onom koji vrednuje svačiji život, poštuje pravo svakog čovjeka na produktivnu misao, iako različitu, misao o društvu sa jednakim šansama za svakog, pravednom društvu – mora biti u potpunosti zaokružena i shvaćena. Tek kada misao postane jasna, ideja se može pretočiti u riječi, a potom primijeniti u praksu. U suprotnom, ako se prvo govori i djeluje, a tek potom misli, sve postaje improvizacija bez jasne kontrole nad vlastitim životom i društvenim tokovima.

Ekonomski napredak i materijalna stabilnost ne nastaju sami od sebe; oni su neminovan produkt unutrašnjeg napretka, moralnog i intelektualnog.

Antička civilizacija, Islamska civilizacija, kao i Zapadna civilizacija u periodu nakon prosvjetiteljstva uzdizale su se na ovim principima. Iako nijedna od njih nije u potpunosti ostvarila ideal da svaki pojedinac bude najbolja verzija sebe, sistem vrijednosti koji su uspostavljale predstavljao je relativnu garanciju njihovom opstanku.

Međutim, onda kada civilizacijske vrijednosti postanu samo slovo na papiru i privilegija povlaštenih, koji moć koriste u lične svrhe, tada „običan“ čovjek počne sanjati o društvu koje zaista živi ideale. Vođen nadom, on ulaže cijelog sebe kako bi taj san postao realnost. Primoran na to ili ne, prilika da se promijeni život i društvo, u punom svom potencijalu, ukaže se možda samo jednom u životu. Pokret fašizma u Evropi tokom XX vijeku najbolji je primjer odustajanja od vrijednosti ljudskih sloboda, odnosno civilizacijskih vrijednosti, mada nije jedini.

Tema ideala, sa duhovnog i osjetilnog aspekta, gotovo uvijek se pokreće u vremenu nezadovoljstva trenutnim ličnim, političkim, društvenim ili ekonomskim prilikama. Vlastita sadašnjost se, sa izraženom nostalgijom, upoređuje sa prošlošću i, iako je nismo lično proživjeli, sebe rado vidimo dijelom tog perioda. Idealizira se slika uspjeha, ali se zanemaruju teškoće koje su mu prethodile, kao i napor potreban da se takav poredak održi i unaprijedi. Bilo da naša sjećanja sežu do Poslanikovog hilafeta, Osmanske carevine (i velikog udjela Bošnjaka u njoj), ili se vežu za uspjeh Zapada – najčešće vidimo samo sliku uspjeha. Međutim, uhvatiti jedan kadar tog slavnog perioda nije isto što i odgledati cijeli „film“, a ponajmanje proživjeti ga od početka do kraja.

San kao utopija 

Ukoliko nas sanjarenje otrgne od vlastite realnosti više nego što bi trebalo, život ćemo provesti u iluziji da ćemo se jednog dana probuditi u svijetu u kojem je sve na svom mjestu, da će neko drugi izgraditi idealan svijet samo za nas i pokloniti nam njegove ključeve. Prepuštajući se sentimentu, ubit ćemo motivaciju koju smo našli u velikim ličnostima i sistemima, a vlastiti i kolektivni neuspjeh pravdati frazama o nedostatku prilika za dokazivanje.

U najgorem (ili možda najboljem) slučaju, završit ćemo kao ostarjeli Don Kihot – daleko od vlastitog života, nalazeći smisao u imaginarnom svijetu u kome su i pobjede i porazi podjednako prazni. Preći ćemo tanku liniju odgovornosti, nakon koje više nećemo biti pitani za svoje postupke ni pred Bogom ni pred historijom.

San kao pokretač

Međutim, dok god možemo razlikovati zbilju od mašte, nismo oslobođeni odgovornosti, ni na ovom ni na budućem svijetu. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život znak je odrastanja, a upravljanje njegovim tokom znak je zrelosti.

Nijedan period života ne treba biti lišen sanjarenja i optimističnog pogleda u budućnost. Samo se sa godinama san mora pretočiti u zbilju, inače će izgubiti pravi smisao. Snovi nisu tu kako bismo zaboravili na realnost, već kako bismo pronašli motivaciju u sebi, u tom najintimnijem kutku duše, da zbilju izgradimo po modelu sna. Najprije kod sebe. Najprije sebe da ubijedimo da je to moguće.

Slušajući priču o Sultanu Mehmedu i osvajanju Carigrada, nemoguće je zanemariti njegov dječački san o tom poduhvatu. Neuspjeh svih njegovih prethodnika nije ga obeshrabrio niti ga je udaljio sa tog puta. Naprotiv, svom snu se približavao znanjem i neumornim djelovanjem.

Slika o Istanbulu, prijestolnice Osmanske imperije, kakvu danas imamo: savršene arhitekture, razvijene ekonomije, uređenog društva, bogatstva, umjetnosti, nauke…, samo je završni odraz dugog i teškog puta jednog mladića koji je svoj san pretvorio u realnost.

Znanje i prosvećenost

Neupućeni ljudi žive jedan život. Na osnovu sebe promatraju i zaključuju. Podučeni isključivo vlastitim iskustvom, prilagođavaju se okolini, bez svjesnosti da na taj način ne čine uslugu ni sebi ni društvu i da to „prilagođavanje“ ide u korist male grupe povlaštenih, a na njihovu vlastitu štetu.

Sa druge strane, znanje prosvjećuje. Proučavajući ne samo prošlost određenih ljudi već i sisteme i vrijednosti društava u prošlosti, „živimo“ mnoštvo života i stičemo iskustva neophodna za ispravno rasuđivanje sadašnjosti, ali i planiranje vlastite i kolektivne budućnosti.

Znanje je vodilja svakome i pravo svakoga, a najneophodnije je mladom čovjeku, jer on čak i vlastitog iskustva ima malo, nedovoljno da se ispravno pozicionira u društvu i da zadrži dostojanstvo. A dostojanstvo je, ipak, ono što čovjeka čini čovjekom, jer ako se jednom izgubi, nikada se ne može povratiti.

Međutim, po znanju se mora živjeti, biti uporan u njegovoj implementaciji u životu, jer vrijednosti koje usvajamo postaju dio naše ličnosti tek nakon dugog vremena primjene. I tek kada postanu naš neodvojivi dio, možemo se nadati da ćemo uticati na promjenu okoline. U suprotnom, nećemo biti relevantan primjer na koji će se drugi ugledati.

Liderstvo i moral

Cilj istinskog ideala je sloboda svakog pojedinca da uredi svoj život prema mjeri dostojanstvenog čovjeka. Ipak, put do tog cilja niti je jednostavan niti je lak. Uz svu energiju i entuzijazam da se to postigne, neminovno je da se mora poći nečijim koracima, ne doslovno već principijelno.

Davno je svijet nastao, vjekovima ljudi istu bitku vode i sa sobom i sa drugima. Divnih uzora borbe za bolji i dostojanstveniji život nalazimo na svim stranama i u svim vremenima. Ti uzori, iako su bili različitih kapaciteta i snage, uspjeli su povesti narod ka boljoj budućnosti. Zajednička osobina svima bila je visok moral bez obzira na iskušenja i izazove, dosljednost univerzalnim vrijednostima istine i žrtva zbog drugog. Rahmetli Alija Izetbegović svijetli je primjer istinskog lidera među Bošnjacima.

Naglašavajući važnost znanja, poručio je odgajateljima da „ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere“. Energija mladosti treba se iskoristiti za napredak, jer se na „ugašenoj vatri“ ne gradi prosperitet.

„Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije“, poručuje rahmetli Izetbegović. Kada muslimana krasi odgovornost prema sebi i drugima, karakternost, istinoljubivost – postaje pravi čovjek. U suprotnom, bez obzira na to što se na njegovoj spoljašnjosti mogu manifestirati znaci vjere, ako mu ličnost ne prate prethodne vrline, bit će slab za istinski život dostojan čovjeka.

„Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu.“ Ponos istinom, hrabrost pred nepravdom i pravednost u postupcima uzdiže čovjeka. A skromnost, pokornost i milosrđe u vremenima odsustva pravde dovodi do njegovog poniženja.

„Jer zapamtimo: progres islama, kao i svaki drugi progres uostalom, neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih“, zaključuje rahmetli Izetbegović, ali samo ako se bunt ne razumije kao rušenje, već kao unapređivanje; i samo ako hrabrost bude u službi pravde a ne nove tiranije, progres se može postići samo sa obrazovanim ljudima, nikako sa neobrazovanim.

Sa druge strane, kada god je, na osnovu riječi što ih djela ne prate, narod krenuo za ljudima kojima se prošlost prepliće sa odstupanjima od univerzalnih moralnih i ljudskih vrijednosti, izdaje i borbe za ličnu korist, sva pozitivna energija naroda je uprazno potrošena, a suštinske promjene nije bilo.

Lukavost je drugo ime za pokvarenost. Istinski lider nema skrivene namjere i ne poigrava se dostojanstvom njegovog naroda. On narodu daje svoju snagu, makar ga to koštalo sebe. A kvazilider želi snagu naroda iscrpiti u svoju korist, makar to sam narod uništilo.

Zaključak

Zbog toga je na svima, a najviše na mladim ljudima, da se predano posvete sticanju znanja, da sebe izgrade kao prosvjećene i posvećene ličnosti, karakterne osobe, kojima je ideal dostojanstvenog čovjeka uvijek na umu.

A jedini put do kolektivnog uspjeha jeste udruživanje ljudi sa jasnim pogledima na svijet, na sadašnjost i budućnost, koji će znanjem, zaokruženom mišlju, jasnim riječima i odlučnim djelovanjem uzdići čovjeka i vratiti mu ulogu koju mu je Uzvišeni rođenjem dao – da bude uspravno, dostojanstveno i slobodno biće, da bude Božiji namjesnik na Zemlji.

Glas islama 363, A: Mahmut Suljović , R: Kolumna