Post i  čuvanje jezika

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko ne ostavi lažan govor i postupanje po njemu, pa Allahu nije potrebno da ostavlja hranu i piće.“

Post jezika ogleda se u suzdržavanju od suvišnog govora, upuštanja u neistine i rasprave bez koristi, svađe, laži, ogovaranja, razvrat, grubosti, proklinjanja, ismijavanja i izrugivanja.

Iako je post jezika potreban u svakom vremenu, on je posebno naglašen u vrijeme Ramazana i posta, kako to potvrđuju i predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Kada neko od vas posti, neka ne govori bestidne riječi i neka se ne ponaša džahilski, a ako ga neko opsuje ili napadne neka kaže: – Ja sam postač.“

Riječ er-refes spomenuta u ovom hadisu znači bestidan, prost govor, kako navodi hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bari: „Neka se ne ponaša neznalački, to znači neka ne čini djela neznalica poput galame, bezobrazluka i slično.“

U Sahihu Buharije, u poglavlju „Čuvanje jezika postača i vrijednosti posta“, od Ebu Hurejre se prenosi  da je Poslanik a.s. rekao: „Svako djelo sina Ademovog pripada njemu, osim posta. On je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem. Post je štit, pa kada neko od vas posti, neka ne govori bestidno i neka se ne raspravlja. Ako ga neko uvrijedi ili napadne, neka kaže: – Ja postim.“

Riječ es-sahab upotrebljena u ovom hadisu znači svađa i galama.

Imam Kurtubi naglašava da se iz ovoga ne razumije da je u drugim danima dozvoljeno ono što je ovdje spomenuto, već se naglašava da se zabrana tih djela posebno naglašava u stanju posta.

U predaji od Ibn Huzejme stoji: „Ne vrijeđaj dok postiš; ako tebe neko vrijeđa reci: ”Ja postim”, a ako stojiš sjedni.“

U verziji od Ibn Madže i Ebu Davuda stoji: „Ko ne ostavi lažan govor i postupanje po njemu, pa Allahu nije potrebno da ostavlja hranu i piće.“

Post nije samo da se bude lišen hrane i pića, već da bismo slomili strasti duše, obuzdali jezik od traženja tuđih mahana i govora o neistini, te sačuvali svoje organe od onoga što je Allah zabranio.

Hafsa bint Sirin kaže: „Post je štit dok ga njegov vlasnik ne probuši, a njegovo bušenje je ogovaranje.“

Neki od selefa su govorili: „Ogovaranje buši post, a istigfar ga krpi. Ko može da ne dođe sa probušenim postom, neka to i učini.“

Ubejd es-Selmanij kaže. „Čuvajte se dviju stvari koje kvare post: ogovaranja i laži.“

Mudžahid kaže: „Ko želi da mu post bude sačuvan, neka se kloni ogovaranja i laži.“

Ebu Aleje  kaže: „Postač je u ibadetu čak i dok leži u svojoj postelji, sve dok ne ogovara.“

El-Eameš prenosi od Ibrahima da je rekao: „Govorili su da i laž kvari post.“

Dvije osobine ko ih se sačuva, sačuvat će i post, a to su ogovaranje i laž.

Imam En-Nevevi u svojoj knjizi Ezkar kaže: „Znaj da je svakom punoljetnom i razumnom čovjeku obaveza da čuva svoj jezik od svakog govora, osim onog u kojem se jasno vidi korist. A kada su govor i šutnja jednaki po koristi, onda je sunnet uzdržati se od govora, jer čak i dopušteni govor može odvesti u haram ili pokuđeno, a to se u praksi često ili najčešće dešava. A sigurnost od grijeha ništa ne može nadmašiti.“

U arapskom jeziku savm ili sijam označava sustezanje od govora ili djelovanja.

Zato se u arapskom kaže kada se neko sustegne od govora: Same anil-kelam.

Prenosi imam Ahmed od Bilala ibn Harisa el-Muzenija, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čovjek ponekad izgovori dobru riječ kojoj ne poklanja naročito pažnje, jer mu se čini beznačajnom, a ona mu donese Allahovo zadovoljstvo sve dok se ne sretne sa Njim. Isto tako, izgovori hrđavu riječ, za koju nimalo ne brine, a ona mu donese Allahovu srdžbu sve dok se ne sretne s Njim.“ Pa bi Alkame rekao: „Koliko bih puta nešto htio izgovoriti, ali mi na um padnu riječi Bilala ibn Harisa, pa ušutim.“

Prenosi se, također, za imama Ahmeda da je stenjao u svojoj bolesti, pa je čuo od Tavasa da je rekao: „Melek piše sve, pa i stenjanje“, pa nakon toga Ahmed nije stenjao sve do svoje smrti.“

Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: „Tako mi Allaha, pored Kojeg nema drugog Boga, dugotrajan boravak u tamnici ne zaslužuje ništa kao što to zaslužuje jezik.“

Imam Evzai kaže: „Niko u životu nije iskušan većim iskušenjem kao onaj koji pusti svoj jezik.“

Fudajl ibn Ijjad kaže: ,,Obavljanje hadža, stražarenje na Allahovom putu, pa i sama borba na Allahovom putu, nisu teški koliko je teško sačuvati svoj jezik. Kada bi osvanuo s brigom da čuvaš svoj jezik, doista bi osvanuo s velikom brigom!“

Zato, povedimo računa o svom jeziku i ne kvarimo svoj post zbog onoga što malo vrijedi. Jeste jezik mali organ, ali posljedice onoga što on izgovori mogu biti ogromne. Zato se kaže da i rane od strijela brže zacijele njego one rane načinjene jezikom. I zato je naš voljeni Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ I također je rekao: „Nije pravi musliman onaj od čijeg jezika i ruku nisu sigurni drugi muslimani.“

A i naši stari prethodnici su govorili: „Ako nemaš nešto dobro reći – šuti, jer je šutnja spas.“

Ako je govor od srebra, šutnja je onda od zlata. Zato je čuvanje jezika tokom posta kruna tog ibadeta.

Kako prenosi Džabir ibn Abdullah: „Kada postiš, neka posti i tvoj sluh, i tvoj vid i tvoj jezik od laži i grijeha. Ne uznemiravaj svoga komšiju. Neka se na tebi vidi smirenost i dostojanstvo na dan posta i neka ti dan posta ne bude kao dan kada ne postiš.“

Glas islama 364, A: Džemal-ef. Đuhić,