Solidarnost i međugeneracijska podrška

Možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti prostor oko sebe. Možemo biti topliji u svojoj kući. Prisutniji u svojoj porodici. Pažljiviji prema roditeljima. Blaži prema djeci. Strpljiviji sa starijima. Ohrabrujući prema mladima. Možemo naučiti da ne prolazimo pored tuđe potrebe kao da nas se ne tiče.

Postoje vrijednosti o kojima se često govori, ali tek kada ih nestane, čovjek istinski osjeti koliko su važne. Jedna od njih je solidarnost. Druga je međugeneracijska podrška. A zapravo, te dvije vrijednosti ne mogu jedna bez druge. Jer solidarnost nije potpuna ako ne obuhvata sve – od djeteta do starca. I zajednica nije zdrava ako među njenim generacijama nema razumijevanja, poštovanja i oslonca.

Danas živimo u vremenu velike brzine, ali i velike usamljenosti. Sve je dostupno, a ljudi su ipak jedni od drugih dalji nego što bi smjeli biti. Mnogo je kontakata, a malo bliskosti. Mnogo je informacija, a malo istinske pažnje. Mnogo je riječi, a malo topline. U takvom vremenu čovjek sve više osjeća koliko mu treba neko ko će ga vidjeti, saslušati, razumjeti i pomoći mu. Nije čovjeku uvijek potrebna velika pomoć. Nekad mu je dovoljna jedna iskrena riječ, jedna posjeta, jedno pitanje iz srca: „Kako si?“ Nekada mu je dovoljno da osjeti da nije zaboravljen.

Solidarnost počinje upravo tu. Ne u velikim parolama i javnim govorima, nego u svakodnevnom životu. U kući. U porodici. Među komšijama. Na poslu. U školi. U džematu. Na ulici. To je spremnost da čovjek ne ostane ravnodušan pred tuđom potrebom. Da ne okrene glavu od starijeg koji teško hoda. Da ne prešuti kad vidi mladog čovjeka koji tone u bezvoljnost. Da ne misli samo na sebe. Da ne živi kao da ga se niko drugi ne tiče.

Nekada su ljudi, uprkos siromaštvu, bili bogatiji srcem. Nisu imali mnogo, ali su imali jedni druge. Vrata su bila otvorenija, rodbina bliža, komšije prisutnije, a porodice povezanije. Stariji nisu bili odvojeni od života, a mlađi nisu odrastali bez korijena. Danas, iako imamo više udobnosti, često nam nedostaje ono osnovno: ljudska blizina. Zato su solidarnost i međugeneracijska podrška danas potrebnije nego ikad.

Posebno je važno da razumijemo koliko su generacije upućene jedna na drugu. Nije dobro kada stariji gledaju mlade samo kroz njihove greške, niti kada mladi gledaju starije kao da su prevaziđeni i nepotrebni. To je pogrešan i opasan put. Svaka generacija nosi nešto što druga nema. Stariji nose iskustvo, strpljenje, širinu i pamćenje. Mladi nose energiju, polet, novu snagu i otvorenost prema budućnosti. Kad to dvoje stoji jedno naspram drugog – nastaje sukob. Kad stanu jedno uz drugo – nastaje snaga.

Stariji ljudi nisu teret. Oni su živa riznica iskustva. U njihovim životima stane mnogo više nego što se na prvi pogled vidi. U njima su godine rada, odricanja, podizanja porodice, suočavanja s problemima, borbe sa životom i nošenja odgovornosti. Mnogi od njih su mnogo dali drugima, a malo tražili za sebe. I zato je bolno kada čovjek vidi starost koja je usamljena, zaboravljena i odbačena. Nema opravdanja za društvo u kojem stariji ljudi sjede sami, bez posjete, bez razgovora i bez osjećaja da još uvijek nekome pripadaju. Nije to samo pitanje kulture. To je pitanje savjesti.

U našem narodu oduvijek se znalo da stariji imaju posebno mjesto. Ustajalo im se, slušali su se, tražio se njihov savjet, pazilo se da ih riječ ne povrijedi. To poštovanje nije bilo znak zaostalosti, nego znak ljudskosti. Danas, kada se mnogo toga promijenilo, ne smijemo dozvoliti da izgubimo tu mjeru. Stariji čovjek možda više nema fizičku snagu kao nekad, ali i dalje ima dostojanstvo, vrijednost i potrebu da osjeti da je potreban. A čovjeku je to često važnije od svega drugog.

S druge strane, ni mladost nije onakva kakvom je stariji ponekad zamišljaju. Mladima danas nije lako. Oni odrastaju u svijetu velikih očekivanja, stalnog poređenja i tihog pritiska da moraju biti uspješni, sposobni, sigurni, lijepi, obrazovani i snažni. I to sve odjednom. A mnogi od njih iznutra nose nesigurnost, strah i umor. Mnogi se smiju pred drugima, a u sebi vode teške borbe. Mnogi imaju s kim razgovarati, ali nemaju kome stvarno otvoriti srce. Zato mladi ne trebaju samo kritiku. Trebaju razumijevanje.

Nije malo kada stariji čovjek sasluša mladog bez omalovažavanja. Nije malo kada mu kaže: „Razumijem te.“ Nije malo kada mu pruži savjet bez grubosti. Mnogi mladi bi drugačije rasli kada bi imali više takvih susreta.

Međugeneracijska podrška nije jednosmjerna. To je odnos uzajamnosti. Stariji mogu mlađe naučiti saburu, odgovornosti, vjeri, poštovanju, strpljenju i dostojanstvu. Mladi mogu starijima pomoći da se lakše snađu u savremenom vremenu, da ne osjete isključenost i da sačuvaju povezanost sa svijetom oko sebe. Kada se ta razmjena dogodi u ljubavi i poštovanju, koristi imaju i jedni i drugi.

U mnogim porodicama danas nedostaje upravo to. Ljudi žive pod istim krovom, a malo zaista žive jedni s drugima. Razgovori su kratki, pažnja rasuta, a svakodnevica umorna. A porodica ne opstaje samo na zajedničkom prostoru, nego na međusobnoj brizi. Nije dovoljno osigurati krov, hranu i osnovne potrebe. Čovjeku treba i nježnost. Treba mu vrijeme. Treba mu osjećaj da nekome pripada. Ako to nestane, kuća može ostati puna stvari, a prazna života.

Zato je važno da u porodicama svjesno gradimo kulturu pažnje. Da djeca odrastaju uz starije, a ne mimo njih. Da ne doživljavaju djedove i nane kao usputne figure, nego kao ljude od kojih se može mnogo naučiti. Da stariji ne budu uklonjeni iz života porodice čim ostare. Da mladi ne budu prepušteni ekranima i ulici umjesto razgovoru. Da roditelji ne budu sami u svemu. Sve to su sitnice koje čine veliku razliku.

Vjera ovdje daje posebno snažan temelj, jer ona nas ne odgaja samo da budemo ispravni pred Allahom, nego i da budemo dobri prema ljudima. Uči nas da nije dovoljno biti pobožan u onome što je samo između nas i Gospodara, ako smo grubi, nemarni i tvrda srca prema ljudima oko sebe. Islam snažno naglašava dobročinstvo prema roditeljima, pažnju prema rodbini, brigu za komšiju, samilost prema djeci, poštovanje prema starijima i pomaganje onima koji su u potrebi. Sve su to stubovi solidarnosti.

Nije slučajno što nakon tevhida dolazi dobročinstvo prema roditeljima. Nije slučajno što je održavanje rodbinskih veza toliko naglašeno. Nije slučajno što se toliko govori o milosti, blagosti i pomoći drugome. To su temelji na kojima se gradi zdrava zajednica. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio uzor samo u ibadetu, nego i u odnosu prema ljudima. Bio je blag prema slabima, pažljiv prema starijima, milostiv prema mlađima i pun razumijevanja za ljudsku potrebu. U njegovom životu jasno se vidi da čovjek nije potpun ako ne zna biti nježan, pravedan i koristan.

Kada iz vjerske perspektive govorimo o solidarnosti, onda ne govorimo samo o društvenoj pristojnosti, nego o ibadetu srca i djela. Pomoći čovjeku u potrebi nije samo lijep gest. To je djelo za koje se kod Allaha nada nagradi. Posjetiti stariju osobu, olakšati nekome teret, biti uz porodicu u žalosti, pružiti podršku mladom koji luta, saslušati zabrinutog, ohrabriti obeshrabrenog – sve to ima i ljudsku i vjersku vrijednost. U tim djelima ima mnogo više od formalne pomoći. U njima ima rahmeta.

Često zaboravljamo da i sami jednog dana možemo biti na mjestu onoga kome treba podrška. I mladi će, ako Allah da, ostarjeti. I snažni će jednom oslabiti. I oni koji danas tješe druge jednog dana će možda trebati utjehu. Kada to čovjek shvati, postaje blaži, skromniji i osjetljiviji na tuđu bol. Solidarnost tada više nije apstraktna ideja. Postaje nešto duboko lično.

Poseban problem našeg vremena jeste što je usamljenost postala skoro normalna. Ima starijih ljudi koji po cijeli dan čekaju da im neko pokuca na vrata. Ima mladih koji se, uprkos mnoštvu sadržaja i poznanstava, osjećaju potpuno prazno. Ima majki koje nose previše same. Ima očeva koji šute pod teretom brige. Ima djece koja su željna pažnje više nego poklona. U takvom društvu najveće bogatstvo postaje ljudska blizina.

Nekada je dovoljno tako malo da se nekome uljepša dan. Posjeta od petnaest minuta. Pomoć oko računa. Odlazak po lijek. Strpljiv razgovor. Zajednički ručak. Poruka u pravo vrijeme. Ne možemo uvijek riješiti tuđe probleme, ali često možemo smanjiti nečiju samoću. A to je nekada najveća pomoć.

Važno je i da pomoć ne bude ponižavajuća. Solidarnost nije sažaljenje s visine. Ona je bratstvo, dostojanstvo i osjećaj da smo svi ljudi, sa svojim slabostima i potrebama. Nekome treba imetak, nekome savjet, nekome vrijeme, nekome zagrljaj, nekome samo prisustvo. Najljepša pomoć je ona koja čuva čovjekovu čast i ne podsjeća ga stalno da je slab.

Ako želimo bolje društvo, onda moramo graditi bolje odnose među generacijama. Škole, džemati, institucije, mediji i porodice – svi tu imaju svoju ulogu. Trebamo više prostora u kojem će se stariji osjećati korisno, a mladi prihvaćeno. Više mjesta na kojima će se iskustvo prenositi, a nova energija usmjeravati. Više razgovora, a manje predrasuda. Više poštovanja, a manje omalovažavanja. Više susreta, a manje udaljenosti.

Jedan narod se ne čuva samo granicama i zakonima. Čuva se i srcem. Čuva se načinom na koji se odnosi prema svojim slabima, starima, mladima, siromašnima i usamljenima. Tu se vidi kakvi smo. Tu se vidi ima li među nama života, stida, milosti i duše.

Zato nam danas treba obnavljanje ljudskosti. Treba nam vraćanje jednostavnim stvarima koje su nekada bile normalne: da se stariji poštuju, da se mladi ohrabruju, da se bolesni obilaze, da se porodice ne ostavljaju same, da se komšija ne zaboravlja, da se rodbina ne svodi samo na blagdane i formalnosti. Te male navike nisu male. One čuvaju društvo od raspadanja.

Na kraju, možda ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo promijeniti prostor oko sebe. Možemo biti topliji u svojoj kući. Prisutniji u svojoj porodici. Pažljiviji prema roditeljima. Blaži prema djeci. Strpljiviji sa starijima. Ohrabrujući prema mladima. Možemo naučiti da ne prolazimo pored tuđe potrebe kao da nas se ne tiče.

Solidarnost i međugeneracijska podrška nisu luksuz. One su potreba. Bez njih se ljudi gase iznutra. S njima i teška vremena postaju podnošljivija. Kada čovjek osjeti da nije sam, mnogo toga postaje lakše. A kada zajednica sačuva tu vrstu topline, tada je, uprkos svim izazovima, još uvijek zdrava.

Zato vrijedi početi od sebe. Od jednog poziva. Jedne posjete. Jednog pomirenja. Jedne pažnje. Jednog pitanja iz srca. Velike promjene često počinju malim ljudskim djelima. A možda je baš to ono što nam danas najviše treba.

Glas islama 365, R: Kolumna, A: Edin Redžepović