Vještačka inteligencija i islamska etika

Tehnologija se u islamu doživljava kao amanet (povjerenje) koji je čovjeku povjeren na odgovorno korištenje. Čovjek je, kao Božiji namjesnik (halifa) na Zemlji, dužan da tehnološka dostignuća koristi na način koji donosi dobrobit pojedincu i zajednici, a ne štetu, svjestan da snosi odgovornost pred Bogom i društvom za posljedice svojih postupaka.

Razvoj vještačke inteligencije predstavlja jednu od najdubljih tehnoloških i civilizacijskih prekretnica savremenog doba. Napredak algoritama, mašinskog učenja i obrade velikih količina podataka omogućio je nastanak sistema koji ne samo da izvršavaju unaprijed programirane zadatke, već i uče, prilagođavaju se i učestvuju u procesima donošenja odluka koji su donedavno bili isključivo u domenu ljudske racionalnosti. Takva transformacija snažno utiče na gotovo sve segmente društva, uključujući obrazovanje, medicinu, ekonomiju, sigurnosne sisteme, medije i javnu komunikaciju, čime se postavljaju nova pitanja o ulozi tehnologije u oblikovanju savremenog društva i ljudske budućnosti.

Iako vještačka inteligencija nudi brojne mogućnosti za unapređenje kvaliteta života, povećanje efikasnosti i rješavanje složenih globalnih problema, njen razvoj istovremeno otvara ozbiljne etičke dileme. Među njima posebno se izdvajaju pitanja moralne i pravne odgovornosti za odluke koje donose autonomni sistemi, problem pristrasnosti algoritama, ugrožavanje privatnosti, nadzor i manipulacija informacijama, kao i potencijalna dehumanizacija društvenih odnosa. Ove dileme zahtijevaju temeljito etičko promišljanje koje nadilazi tehničke i pravne okvire, te uključuje filozofijske, teološke i moralne perspektive.

U tom kontekstu, islamska etika predstavlja relevantan i sveobuhvatan normativni okvir za analizu savremenih tehnoloških izazova. Utemeljena na Kur’anu, Sunnetu i klasičnoj islamskoj misli, islamska etika polazi od shvatanja čovjeka kao Božijeg namjesnika na Zemlji (halifa), kojem je povjeren emanet odgovornog upravljanja znanjem, moći i resursima. Tehnologija, uključujući i vještačku inteligenciju, u islamskoj perspektivi nije vrijednosno neutralna, već njena upotreba mora biti usklađena s ciljevima Šerijata (mekasidu-š-šeria), koji pored ostalog uključuju zaštitu vjere, života, razuma, ljudskog dostojanstva, etičkih vrijednosti, imovine i potomstva.

Etika i ahlak u islamskom učenju kao temelj moralnog djelovanja

Islam ne samo da prihvata, nego naročito potencira razvoj i usavršavanje tehnologije kao jednog od ključnih faktora u unapređenju ljudskog života. Tehnološki napredak, posmatran iz islamske perspektive, ima potencijal da olakša svakodnevne aktivnosti, unaprijedi komunikaciju, upotpuni znanje i doprinese općem razvoju društva. (Hadžić, 2026)

U 21. stoljeću savremena tehnologija postala je neizostavan dio ljudske svakodnevice i snažno utiče na način razmišljanja, rada i međuljudskih odnosa. Međutim, u islamskoj etičkoj misli tehnologija nije vrijednosno neutralna. Ona se ne posmatra samo kao skup alata ili tehničkih rješenja, već kao sredstvo čija se upotreba mora uskladiti s osnovnim moralnim, duhovnim i šerijatskim principima. U tom smislu, tehnologija se u islamu doživljava kao amanet (povjerenje) koji je čovjeku povjeren na odgovorno korištenje. Čovjek je, kao Božiji namjesnik (halifa) na Zemlji, dužan da tehnološka dostignuća koristi na način koji donosi dobrobit pojedincu i zajednici, a ne štetu, svjestan da snosi odgovornost pred Bogom i društvom za posljedice svojih postupaka. „Pojam etike potiče od grčke riječi ethos te latinskih izraza mos, moris, moralis, koji označavaju naviku, običaj, ustaljeni način ponašanja i djelovanja.“ (Singer, 2004:26)

U širem smislu, etika predstavlja skup normi, vrijednosti i principa koji usmjeravaju ljudsko ponašanje i određuju kriterije moralno ispravnog djelovanja u društvu. Ona se bavi pitanjima dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, te odgovornosti čovjeka u ličnom i društvenom životu. U islamskoj tradiciji pojam etike izražava se terminima huluk (u jednini) i ahlak (u množini), koji se odnose na moralni karakter, ponašanje i unutarnje osobine čovjeka. Ahlak u islamu ne obuhvata samo vanjsko ponašanje, već i unutarnje stanje srca, namjere i svijesti o Bogu. Moralno djelovanje u islamu proističe iz vjere i predstavlja njen praktični izraz u svakodnevnom životu. (Spahić, 2006:5)

Kur’an Časni posebno ističe značaj moralne izvrsnosti Poslanika Muhammeda a.s. riječima: „A ti si (Muhammede), zaista, najljepšeg morala (huluka).“ (El-Kalem, 4)

Ovaj ajet potvrđuje da je moralna savršenost temeljni element poslanstva. U nastavku sure naglašava se da će se istina o ispravnosti puta jasno pokazati, jer Allah najbolje poznaje one koji su skrenuli s Njegova puta, kao i one koji su na Pravom putu. Poslaniku se, također, upućuje upozorenje da ne podliježe pritiscima onih koji ne vjeruju i koji nastoje relativizirati ili kompromitirati moralne principe zarad vlastitih interesa. Poslanik islama, Muhammed a.s., vlastitu vjerovjesničku misiju jasno definira kao moralnu reformu i usavršavanje ljudskog ponašanja, riječima: „Poslan sam da upotpunim i usavršim plemeniti moral.“ (El-Bejheki, Sunenul-kubra, br. 20571)

Ova izjava ukazuje na centralno mjesto etike u islamu, gdje moral nije sporedna ili sekundarna dimenzija vjere, već njen temelj. Vjera se, prema islamskom učenju, ne ogleda samo u obredima, već i u etičkom ponašanju, pravednosti, odgovornosti i brizi za druge.

U kontekstu savremene tehnologije, islamska etika poziva na kritičko i odgovorno korištenje tehnoloških dostignuća. Tehnologija treba služiti očuvanju ljudskog dostojanstva, zaštiti života, razuma, imovine, društvene stabilnosti…, a ne njihovom ugrožavanju. Stoga, islamska etika predstavlja važan moralni okvir koji usmjerava tehnološki razvoj ka dobru čovjeka i zajednice, naglašavajući da istinski napredak nije moguć bez moralne svijesti i odgovornosti.

Opći pojam inteligencije

Latinski intellectus ima dva osnovna značenja: um i moć shvatanja. Korijen savremenog pojma inteligencija leži također u latinskom intellegere, s osnovnim značenjem razumijevati. (Zarevski, 2000:27)

Inteligencija predstavlja sposobnost uma da ovlada brojnim međusobno povezanim kapacitetima, među kojima su razumijevanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, generiranje ideja, upotreba jezika i sposobnost učenja. Iako postoji više načina da se definira pojam inteligencije, u širem smislu ona obuhvata konvergentno mišljenje – usmjereno ka tačnom odgovoru. S druge strane, kreativnost se više vezuje za divergentno mišljenje, koje uključuje generiranje novih i originalnih ideja. Važno je naglasiti da, iako kreativnost može biti dio inteligencije, ona se ne mjeri standardnim testovima inteligencije. Inteligencija se često definira kao sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim situacijama. Ipak, u praksi, inteligencija ne postoji izolirano – ona je neodvojiva od znanja, iskustva i brojnih drugih osobina koje oblikuju pojedinca. Iako je inteligencija važan faktor uspjeha, ona sama po sebi nije dovoljna. Uspjeh zavisi i od vanjskih okolnosti, osobina ličnosti i nivoa motivacije. Ovi faktori često imaju presudnu ulogu, što objašnjava zašto koeficijent inteligencije (IQ) nije snažno povezan s bogatstvom, statusom ili drugim oblicima životnog uspjeha.

Engleski filozof Herbert Spencer (1820-1903) bio je među prvim misliocima koji su inteligenciju povezali s biologijom, posmatrajući je kao nasljedno i urođeno svojstvo. Njegovo zanimanje za evoluciju (o kojoj je pisao čak i prije Darwina) navelo ga je da istakne ponašajne (bihevioralne) aspekte inteligencije. Po njemu, inteligencija je sposobnost adaptivnog ponašanja u kompleksnim i promjenjivim uvjetima okoline, što posebno karakterizira čovjeka i neke naprednije životinjske vrste. Harvardski psiholog Howard Gardner je 1980-ih godina osporio ideju o jedinstvenoj inteligenciji. Prema njegovom modelu višestrukih inteligencija, svaka osoba posjeduje različite oblike intelektualnih sposobnosti koje se izražavaju u različitim kontekstima. Gardner definira inteligenciju kao sposobnost rješavanja problema iz stvarnog života:

1. Sposobnost identifikacije i postavljanja novih problema koje treba riješiti. Ovakav pristup značajno je doprinio demistifikaciji koncepta inteligencije, čineći ga funkcionalnijim i primjenjivim u svakodnevnom životu. Gardner je klasificirao ljudske kapacitete u devet kategorija inteligencije, među kojima su logičko-matematička, lingvistička, muzička, tjelesno-kinestetička, prostorna, interpersonalna, intrapersonalna, naturalistička i egzistencijalna inteligencija.

Nastavit će se…

Glas islama 369, R: Ahlak, A: Dr. Haris Hadžić