Doktrina dozvoljenosti (ibaha)

Glavna svrha kur'anskih i sunnetskih dokaza jeste suziti područje zabrana i ljudima olakšati život, a ne širiti opseg zabrana i ograničavati ono što je Allah učinio dozvoljenim.

Juristička izlaganja pravnika (fukaha’) o pravima i slobodama i terminologija koju su koristili u velikoj mjeri reflektiraju jezik i stil Kur’ana i Sunneta o ovoj temi. Kao što je ranije istaknuto, Kur’an ne govori o individualnim slobodama, niti općenito niti specifično o određenoj temi. S druge strane, postoje brojna referiranja na dozvoljenost, blagodati i pogodnosti koje je Bog dao čovječanstvu. Kada Bog, od Svoje milosti, pruža užitke života i ohrabruje Svoje robove da koriste resurse zemlje, putuju i istražuju, bilo radi užitka, ili stjecanja znanja, posjeduju imovinu, jedu dobru hranu i uživaju u ljepoti Božijeg stvaranja, to su u suštini izrazi slobode čovjeka u vezi s tim aktivnostima.

Jezički stil Kur’ana u objašnjavanju različitih aspekata ljudske slobode je raznolik, uključujući takve izraze, kao što se često primjećuje u tekstu Kur’ana, da je određena stvar dozvoljena (uhillet lekum) i izrazi koji naređuju pojedincima „da ne zabranjuju“ (la tuharrimu) određene stvari, ili „nije vam grijeh“ (la džunaha alejkum) ako učinite određenu stvar, ili „nije vam  grijeh“ (fe la isme alejkum) ako postupite na određeni način, ili da vas Bog neće kazniti (la ju’ahizukum) ako postupite na određeni način. Pored toga, tekst Kur’ana može jednostavno dati dozvolu (izn) u vezi s nečim, ili čak govoriti na emfatičan način o nečemu, poput: – Reci: „Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?“ (El-E‘raf, 7:32); ili „ko vam je zabranio“ određenu stvar, ili općenitije, negativne izjave da Bog zabranjuje samo ono što je nepristojno i grešno (El-E‘raf, 7:33).

Sunnet dodaje izraze kao što je rufi‘a al-kalemu, pero je podignuto, ili da nema smetnje, ili odgovornosti vezanih za određenu stvar. U osnovi svih ovih i sličnih drugih izraza u Kur’anu i Sunnetu jeste osnovna ideja dozvoljenosti i slobode koja je data pojedincu u različitim kontekstima. „U svim ovim različitim kontekstima može se reći da je to karakteristična osobina jezika i stila Kur’ana o pravima i slobodama, što je zauzvrat dovelo do doktrine ibaha. Bog Uzvišeni je tako osigurao osnovnu slobodu pojedinca, ne u ime slobode (hurrijje), već kroz autoritativne izraze o dozvoljenosti koji su možda prikladniji općem obrascu odnosa između Boga i čovjeka u islamu. Uzimajući u obzir jezik Kur’ana i Sunneta, muslimanski pravnici su ostali suzdržani u korištenju riječi hurrijje (sloboda) u svojim pravnim izlaganjima i umjesto toga su govorili o dozvoljenosti, koja je u svim aspektima u skladu sa slobodom i ekvivalentna njoj. Tako, prema jednom učenjaku, pojam slobode (ibaha) u islamskoj pravnoj misli leži u samoj srži zakona. Bog je stvorio sve stvari za korist čovjeka, a čovjek je slobodan da ih stekne i raspolaže njima. Svako se pretpostavlja slobodnim dok se ne dokaže suprotno.

Poznati malikijski pravnik Eš-Šatibi (u. 1388.) je, osim toga, dodao novu dimenziju ibāha identificirajući je sa stanjem prešutne saglasnosti (martebetu-l-afv’), izraz koji se slaže s riječima hadisa koji je Eš-Šatibi citirao. Stanje oprosta, kaže Eš-Šatibi, nalazi se između onoga što je Šerijat proglasio zabranjenim i onoga što je proglasio dozvoljenim. Tako se navodi u hadisu:

„Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio – to je halal, a ono što je zabranio – to je haram. Ono što je prešutio – to je ‘afv; obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost.“

Navodi se da je Ibn Abbas rekao, u tom kontekstu, da stvari koje Kur’an nije spomenuo jesu one stvari koje je Bog prešutno dozvolio. Suština gornjeg hadisa potvrđena je u drugom hadisu na sljedeći način:

„Bog je propisao određene dužnosti – ne zapostavljajte ih; zabranio je određene stvari i postavio određene granice koje ne smijete prekršiti. Također je dao izuzetke u vezi s mnogim stvarima iz milosti, a ne zbog zaborava, pa ih nemojte previše preispitivati.“

Muslimanski pravnici su naveli tri kur’anska ajeta o validnosti ibāhe kao normativnog principa Šerijata, a to su:

– On je taj Koji je stvorio za vas sve što je na Zemlji. (El-Bakare, 2:29)

– I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. (El-Džasije, 45:13)

– A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji. (El-En’am, 6:119)

Ukoliko je stvoreni svijet dat da bude za dobrobit ljudskih bića i podređen njihovoj koristi i službi, osnovna svrha toga je, očigledno, omogućiti im da iskoriste resurse svijeta. Ovo je drugi način da se kaže da je ljudima dopušteno djelovati kako bi iskoristili resurse Zemlje u svoju korist. Stoga je sve u poznatom svijetu, uključujući pravne radnje, ugovore, razmjenu dobara i usluga i slično, što je korisno za ljudska bića, dozvoljeno njima na osnovu principa ibaha. Gore citirani ajeti jasni su u pogledu toga da je Bog Svevišnji jasno objasnio šta je zabranjeno, što znači da se zabrana može uspostaviti samo jasnim tekstom. Samo pretpostavka, stoga, nije dovoljna da se uspostavi zabrana. Pozicija je upravo suprotna kada je riječ o dozvoljenosti, koja se pretpostavlja čak i u odsustvu jasnog teksta u vezi sa stvarima koje nisu zabranjene jasnim tekstom. Ovo je tačno značenje pravne maksime da je norma, ili prirodno stanje stvari, iz perspektive Šerijata dozvoljenost (el-aslu fī el-ešja’ el-ibaha). Juristi su spomenuli samo dva izuzetka od ovoga, a to su obredoslovna pitanja (ibadat) i odnosi između dva spola. Osnovna norma u vezi s tim je da su zabranjeni, osim ako ne postoji dokaz u suprotnom. Dozvoljenost se postiže, u slučaju ibadata, jasnim tekstom, a u slučaju seksualnih odnosa između muškaraca i žena kroz brak. Čini se da se pretpostavka ibaha prvenstveno odnosi na odnose među ljudima u oblasti građanskih transakcija i trgovine (mu‘amelat), za koje se sve smatra da su dozvoljene i „ništa u njima nije zabranjeno“, kako je ukazao Ibn Tejmijje, „osim ako to nije zabranjeno od strane Boga i Njegovog Poslanika a.s.“

Kur’anski odlomci navedeni gore potvrđuju ibaha koncept kao osnovu za obavezu (iltizam), što znači da su ljudi slobodni da se obavežu u vezi s nečim što je dozvoljeno i da se odriču te dozvoljenosti, ukoliko to žele, putem ugovorne obaveze. Ovu poziciju zauzimaju hanbelije, koji su primijenili ibaha  princip šire nego ostale pravne škole. Hanbelije su tako potvrdili odredbe u nominativnim ugovorima koje mogu učiniti ibaha – koncept predmetom lične obaveze. Na primjer, prema hanbelijskoj doktrini ibahe, potencijalnoj supruzi dozvoljeno je da postavi uvjet u bračnom ugovoru da muž ostane u monogamnom braku. Ostale vodeće pravne škole smatraju da ugovorne strane ne mogu odredbama ugovora zaobići osnovnu zakonitost poligamije u Šerijatu. Na to su hanbelije odgovorili da je to ipak dozvoljeno, ali ne obavezno. Budući da u Kur’anu ili Sunnetu nema naznaka da bračni partneri imaju pravo biti protiv poligamije, oni onda imaju pravo da budu protiv nje. Na kraju, norma Šerijata u vezi sa brakom je monogamija te oni koji žele da se obavežu na monogamiju samo podržavaju ono što je standardna pozicija u Šerijatu.

Debata između većine i hanbelijske škole o poligamiji dio je šireg pitanja koje se pojavilo u vezi sa slobodom ugovora i umetanjem u ugovor odredbi koje su improvizirane od strane ugovornih strana.

Ovo pitanje je izazvalo različite reakcije među pravnicima. Zahirije su zauzeli ekstremnu poziciju da je norma Šerijata u vezi sa ugovorima zabrana (hazar), što znači da je ugovor nezakonit, osim ako nije posebno drugačije definiran. Prema zahirijama, ugovor se može poništiti snagom jasnog teksta, a ne samo voljom ugovornih strana. Stoga je ugovor, ili odredba u tom smislu, koja nije potvrđena Šerijatom, bez pravnih posljedica. Prema mišljenju Mezkurija, zahirijski pravnici su bili „izuzetno restriktivni“ insistirajući na tome da poslovne aktivnosti i transakcije među ljudima trebaju ostati onakve kakve su bile u vrijeme dolaska islama. Tako su „potpuno ignorirali promjenu vremena i okolnosti i njihove efekte na komercijalni život i aktivnosti ljudi“. Mustafa Ez-Zerka je tvrdio da je ibāha normativni princip Šerijata koji se primjenjuje na sve ugovore. Ovo se može smatrati značenjem hadisa da su „muslimani obavezani svojim odredbama, osim ako je to odredba koja dozvoljava ono što je zabranjeno, ili zabranjuje ono što je dozvoljeno“.

Da podrže svoj stav, zahirije su citirali kur’anski ajet u kome se kaže: – Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji! (El-Džasije, 45:27)

Iz ovoga se može zaključiti da samo uz Božiju dozvolu ljudi mogu sklapati transakcije i ugovore među sobom. Također su citirana dva hadisa u ovom kontekstu, ali treba odmah napomenuti da su mnogi učenjaci, uključujući Eš-Ševkanija (u. 1832.), osporavali njihovu autentičnost. Ti hadisi glase:

„Kogod učini nešto zašta nismo dali dozvolu, to će biti nevažeće.“

„Uvjeti koji nisu navedeni u Knjizi Božijoj bit će nevažeći, čak i ako ih ima stotinu. Knjiga Božija i Njegovi uvjeti su najpouzdaniji od svega.“

Imam Ahmed ibn Hanbel zauzeo je suprotan stav, kao što je ranije raspravljano, da je norma u vezi sa ugovorima i uvjetima ibaha. Ibn Tejmijje je izričito izjavio da u potvrđivanju ugovora Kur’an (El-Ma'ide, 5:1; En-Nisa, 4:29) govori na najširi način i postavlja samo jedan osnovni zahtjev, a to je uzajamni pristanak ugovornih strana, kao suština svih ugovora. Ovo je, također, osnovni kriterij validnosti za sve ugovorne uvjete koji ne krše Šerijat.

Većina vodećih škola, uključujući hanefije i šafije, zauzela je srednji stav između zahirija i hanbelija držeći da strane formiraju ugovor svojim pristankom, ali da pravne posljedice ugovora, kao što su prijenos vlasništva u slučaju prodaje i dozvoljenost seksualnih odnosa u slučaju braka, određuje Šerijat. Bračne strane, drugačije rečeno, ne mogu nametati uvjete koji se upliću u pravne posljedice ugovora koje je odredio Šerijat.

Upoznavanje čitatelja s detaljima naučnih stavova o konceptu ibaha nije potrebno. Dovoljno je reći da je koncept ibaha čvrsto ukorijenjen u Šerijatu. Osnovni ton i smisao kur’anskih argumenata o normativnoj valjanosti koncepta ibaha odobren je na barem druga dva mjesta u Kur’anu gdje se govori sa neodobravanjem o onima koji se fokusiraju samo na zabrane, ali žmire na dozvoljene stvari. (El-Ma'ide, 5:87)

– O, vjernici, ne zabranjujte čiste stvari koje je Bog učinio dozvoljenim za vas.

Kur’an kaže i sljedeće:

– Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela? (El-E‘raf, 7:32)

Komentatori su dodali sljedeće zaključke u svom razumijevanju relevantnih dokaza iz Kur’ana i Sunneta o pitanju ibāhe.

Prvo, da bi se neki čin ili transakcija proglasila valjanim ili dozvoljenim djelom, nije potrebno tražiti afirmativne dokaze u izvorima islama. Sve što treba istražiti jeste da li postoji jasna i očigledna zabrana i ako se ne pronađe, čin ili transakcija, može se smatrati valjanim, jer je koncept ibaha osnovna pretpostavka Šerijata koja se primjenjuje u odsustvu zabrane. Zabrana koja nadmašuje osnovnu pretpostavku dozvoljenosti mora biti kategorička, kako u značenju tako i u argumentu. El-Karadavi je sugerirao, možda ispravno, da je dovoljno ukoliko je predmetni tekst autentičan i prenosi jasno značenje (sahihus-subut sarihud-delale), jer je tekst ovog tipa obično dovoljan za uspostavljanje praktičnog pravila Šerijata.

Drugo, oblici ugovora, radnji i transakcija koji su eksplicitno potvrđeni u Kur’anu i Sunnetu nisu iscrpni i ne isključuju nove varijante o kojima Šerijat možda nije ništa kazao.

Treće, u vezi s novim transakcijama, ugovorima i jedinstvenim razvojem, u principu nema potrebe tražiti potporne dokaze u stavovima ranih pravnika jer je suštinski netačno proširiti i primijeniti srednjovjekovno pravno mišljenje na nešto što u to vrijeme nije bilo ni poznato. Ispravan pristup u takvim slučajevima bio bi pokušati nezavisni idžihad, tj. kada se stvar ne može odrediti pod pretpostavkom koncepta ibaha.

Na osnovu jasnog teksta u Kur’anu (En-Nahl, 16:116), zabraniti ono što je Allah Uzvišeni dozvolio nije manje grijeh od dopuštanja onoga što je jasno zabranjeno. Glavna svrha dokaza iz Kur’ana i Sunneta u vezi s tim je sužavanje i minimiziranje opsega zabrana i pokušaj da se na taj način olakša teret ljudima. Slijediti trend u suprotnom smjeru, tj. proširiti opseg zabrana i ograničiti ljudima slobodu izbora, suprotno je kur’anskim direktivama. Neki od kur’anskih principa, koje možda ne treba dodatno objašnjavati ovdje, uključujući uklanjanje teškoća (rafu‘l-haredž) i princip olakšavanja (tejsir), također se mogu dodati kao šerijatski dokazi u korist principa ibaha.

Treba napomenuti da je koncept ibaha podtema šerijatske doktrine istishab, što znači pretpostavku kontinuiteta, koja je jedan od pomoćnih izvora Šerijata. Istishāb (u doslovnom značenju pratnja, ili društvo) označava da se činjenice, običaji i pravila razuma čiji su valjanost i postojanje bili poznati u prošlosti smatraju da ostaju onakvi kakvi su bili prije, osim ako dokazi ne pokažu da je došlo do promjene. Prošlost tako prati sadašnjost bez prekida, ili promjene. Istishab je racionalna doktrina i pretpostavljajući dokaz, slično ibaha principu, koja svoju valjanost crpi iz uvjerenja da islam nije imao cilj uspostaviti novi život na Zemlji, niti je imao cilj poništiti, ili zamijeniti sve običaje i tradicije arapskog društva tog vremena. Islam je nastojao preinačiti i zamijeniti samo prakse i običaje koji su smatrani neprihvatljivim. Tako, u vezi sa društvenim običajima, kao i kulturnim i komercijalnim praksama koje je društvo tada, ili u bilo kojem drugom vremenu podržavalo, islam zauzima osnovni stav potvrde i dozvoljavanja prema njima, osim ako ne postoje dokazi u suprotnom. Šerijat je ostavio mnoge stvari neregulirane, a kada je to slučaj, ljudsko djelovanje u vezi s njima može biti vođeno dobrom savješću i razumom. Ibaha tako čini glavni sastavni dio istishaba.

Glas islama 369, R: prijevodi, a : Mustafa Hašim Kamali, prijevod sa engleskog: dr.hfz. Almir Pramenković