Reagovanje na feljton o islamu objavljen u listu Pravda

Poslije ukidanja zloglasnog Zakona o informisanju, kojeg je
uveo Miloševićev režim, i uspostavljanja savremenih
standarda u medijima, poslije promjena na političkoj sceni Srbije, svi demokratski
orjentisani krugovi u ovoj zemlji, pa tako i muslimani, pomisliše da će se stvari okrenuti normalnim
tokovima i da su govor mržnje
i kleveta iza nas ili bar da su svedeni na podnošljiv nivo. Kako je jedan od
najvećih ispita demokratije
na medijima i medijskoj sceni, isto tako na njima se može
ispitati tolerancija, razumijevanje različitosti,
širokogrudnost, saosjećanje i spremnost na suživot sa onim ko ne vjeruje i ne
razmišlja isto. Meðutim,
prije nekoliko dana, kada se muslimanska populacija u svijetu – pa i ovdje u
Srbiji – pripremala za doček
najsvetijeg mjeseca Ramazana, iznenadilo je mnoge to što se u jednom dnevnom
listu ponovo pojavio govor mržnje
i to u najružnijem obliku,
zadirući i blateći svetinje, ni manje ni više nego
ono što se zove vjera ili ono što je najsvetije u njoj, a to su njeni nosioci,
tj. Božiji poslanici. 

Dobre poznavaoce autora ovih tekstova nimalo nije iznenadilo
to što su pisali i način na
koji su to uradili, ali ih je možda iznenadilo to što nisu imali
obzira ni poštovanja ako ne prema Muhamedu a.s., čiju
su zaslugu i doprinos ljudskom rodu priznali svi relevantni istraživači, kako savremeni tako i tokom
istorije, bar su trebali imati poštovanja prema milijardu i trista miliona ljudi, njihovih poštovaoca i vjernika, ili
ako ne prema svemu tome onda su minimum poštovanja trebali pokazati prema nama,
svojim komšijama, koji se duboko nadaju da se u ovoj zemlji i sa ovim ljudima,
bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, može živjeti.
Svakog muslimana u Srbiji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, boli, pogaða i duboko vrijeða
to što su doživjeli da u svojoj državi, umjesto ramazanske čestitke,
programa, priloga kojima bi se obilježio ovaj sveti mjesec, Ramazan dočekao sa serijalom u feljtonu o
islamu u dnevnom listu Pravda koji objavljuje dijelove iz knjige pod naslovom „Senka
Džihada“, pisca Srða Trifkovića.

Rekao sam da one koji prate dotičnog pisca i njemu slične,
poput Darka Tanaskovića, nije
mnogo iznenadio vokulator koji je iskoristio u svom djelu, a koje objavljuje
list Pravda. Poznato je da ovaj pisac u svim svojim izjavama, člancima, feljtonima i u svakoj
drugoj prilici kada govori o islamu i muslimanima ne krije svoju mržnju, netrpeljivost i odbojnost.

Primjer navedenog je sljedeći
citat: Izjava Danila Kiša: "Ko promaši staljinizam, promašio je sve",
danas bi trebalo da se parafrazira i da glasi: "Ko promaši islam, promašio
je sve" – rekao je ambasador Srbije u Vatikanu Darko Tanasković, pisac pogovora za knjigu Srðe Trifkovića "Senka džihada – Islam: dogma, istorija,
ambicija", koju je posle engleskog originala iz 2002. godine na našem
jeziku sada objavila Srpska književna zadruga.

Od ozbiljnog naučnog
istraživača očekuje
se da bez predrasuda proučava
i objektivno govori o onome čime
se bavi. Meðutim, na samom
početku Trifkovićevog rada može se uočiti nedostatak objektivnosti i racionalnosti. Na
samom početku dolazi do izražaja ono čime je on opsjednut, a to je mržnja prema islamu.

Mržnja čovjeku zasljepljuje srce i ograničava vidike, ne dozvoljava razumu da racionalno prosuðuje već ga sljepilo vodi u mrak iz koga je teško izaći.  

Ono što je po slijedu dešavanja kada neko sebe tako optereti
jeste nedostatak argumentacije za ono što navodi kao tvrdnju i stav, što
direktno utiče na autentičnost podataka koje iznosi. Tako
autor vrlo često navodi netačne podatke koje pripisuje islamu,
a koje su u suštoj suprotnosti sa principima islama. Npr. navodi o silovanju žena koje su u zarobljeništvu
suprotni su islamu i muslimani tako gnusan čin
nikada nisu radili. Dakle, to je neistina za koju ne iznosi nikakav dokaz niti
relevantan izvor na koji bi bazirao svoju tvrdnju. Autor feljtona takoðer pokazuje elementarno nepoznavanje
istorijskih datuma pa kaže
da se Muhamed a.s. vratio u Medinu, kao da je

Medina bila njegovo prvobitno boravište, što
nije tačno. Tačno je da je Muhamed a.s. iz Meke
došao u Medinu, a ne obrnuto.

Takoðer,
meðu gnusnim neistinama koje
iznosi su tvrdnje da je Muhamed a.s. kršio ugovore sa Jevrejima i da je nareðivao njihovo ubijanje, što, naravno,
nije tačno, posebno imajući u vidu da islam zabranjuje
ubijanje ljudi, jer „ko ubije jednog čovjeka
kao da je pobio sve ljude, a ko spasi jednog čovjeka
kao da je spasio sve ljude“ (Kur'an, 5/32).

Neistina je i to što navodi da su se u Meki na dan ulaska
oslobodioca dogodila nedjela. Ni jedan istoričar
Muhamedu a.s., niti muslimanskim vojskovoðama,
ne pripisuje nasilje, genocid, nemoral i slično.
Taj dan je upisan u istoriju čovječanstva
kao dan amnestije. Naime, Muhamed a.s. je amnestirao sve stanovnike Meke, tako
da je prosto nevjerojatno sa kojim pravom i kojom argumentacijom Trifković govori o tom dogaðaju na taj način. Osnovno pravilo u islamu je
da nema prisiljavanja u vjeru, što Kur'an decidno navodi: „Nema prisile u
vjeru“ (Kur'an, 2/256) i svaka optužba
po tom pitanju nema osnove niti se bazira na činjenicama.

Ono što autor uporno pokušava da nametne je spletka i
podvala kojom pokušava da poveže
svoje izmišljene scene sa objavom Kur'ana, kao da je Muhamed a.s. izmišljao
citate da bi njima potkrijepio svoja djela, što je neosnovana optužba i još jedna u nizu neistina.
Kada bi Kur’an bio izmišljen kao Božija
objava, djelo polupismenog čovjeka
– kako autor opisuje Poslanika islama – kako onda pojasniti natprirodna
svojstva Kur'ana koja potvrðuje
savremena nauka i nemoć čovječanstva da danas napiše nešto slično njemu.

Veliki problem na koji je, takoðer, neophodno obratiti pažnju kada čitamo
navode Trifkovića jeste činjenica da on često pogrešno navodi citate iz
Kur’ana, namjerno izvaðene iz konteksta, stavljajući im drugačiji kontekst kako bi ukazao na nešto što u biti nije
poruka tih citata, ali što on pokušava nametnuti, npr: „Ostali će biti pobijeni, razapeti, ili će im biti odsječene šake i stopala suprotnim stranama.“ (Kur’an, 5/33)

On je ove citate izvadio a da nije spomenuo početak tog ajeta, koji ukazuje da
se ova kazna odnosi na posebnu vrstu ljudi koji nered čine po zemlji, tj. one koji se bave razbojništvom. On
pokušava naglasiti da je, ustvari, nareðenje
opšteg karaktera – ubijajte ljude, što, naravno, nije istina.

U prilog svemu navedenom navešću
komentar jednog posjetioca sajta na kome se pojavljuje Trifunović na sebi svojstven način sa svojim tezama o islamu. Posjetilac
koji, uzgred budi rečeno,
nije musliman, odgovara na Trifkovićeve teze sljedećim riječima:

“Dobra tema da je bolje nema. Čudi me da se plašite islama, a
na beogradskim ulicama od kršćana godišnje pogine više Srba
kršćana nego u Sarajevu za zadnjih deset godina. Nisu
sljedbenici islama u ETI, IRI, Zemunskom klanu već kršćani. U
Srbiji nisu ratovali u Drugom svjetskom ratu sljedbenici islama već meðusobno kršćani. Lakše je tuðu vodu mutiti nego svoju bistriti. Neka
je i njihova mutna kad već našu pijemo mutnu, a izbistriti
je ne možemo jer se bavimo drugima no sobom. Sve
neki bajni naučnici. Imam osjećaj da sve što su naučili je da sjednu pored interneta,
ukucaju ključnu riječ
"islam" i eto knjige ili doktorske disertacije – preraðena kompilacija tuðih već
objavljenih tekstova. Kamo sreće da su ponudili način kako da jedni pored drugih opstanemo, a ne kako, svojom
mržnjom nehrišćanskom, pored njih da propadnemo.
Budućnost se gradi na saradnji a ne mržnji,
ljubavi a ne srdžbi, uzajamnoj pomoći a ne vlastitoj nemoći.“  D.Š. (Vecernje novosti, 1. 02. 2007.)

Dakle, najveća Trifkovićeva greška je što u svom radu, baveći se
islamom, poistovjećuje vjeru sa nasiljem i
terorizmom, pa ako neki musliman počini nedjelo onda ga oboji sa „islamski“,
a to nije slučaj sa pripadnicima drugih vjera,
iako su njihova nedjela nekad mnogo veća, a posljedice istih razorne.
Kao što je pogrešno razlikovati žrtvu. Svaka nepravda mora biti
osuðena. Svaka nevolja je teška. Svaki bol je bol. Ljubav i nježnost kod svih ljudi su isti. Ne možemo reći da muslimani ne vole svoju djecu kao kršćani ili obrnuto, ne smijemo dijeliti osjećanja prema nacionalnom, vjerskom ili bilo kojem drugom
opredjeljenju ili drugačije tumačiti.
Isto tako nasilje, teror i nedjelo u bilo kom obliku – nedjelo je, ma od
koga dolazilo i koje vjere ili nacije bili njegovi počinioci.

Neumjesno je komentarisati sve navode i optužbe koje beskrupulozno iznosi
Trifković u svom radu, ali dovoljno
je uporediti njegove podatke sa bilo kojim relevantnim nezavisnim izvorom koji
se ozbiljno bavi istorijom islama i spletke spletkaroša poput Trifkovića će
biti rasvijetljene. Ono čime
bi se ozbiljno trebalo baviti kada je u pitanju Trifković i objavljivanje njegovih nebuloza u jednom dnevnom listu,
jeste pozadina i motiv.

Kome odgovara da se govor mržnje
tako glasno čuje i sjeme mržnje ponovo sije?

Zašto državni
organi ne reaguju da spriječe
širenje vjerske netrpeljivosti i mržnje?

Kako to da se po brojnosti drugoj religijskoj skupini u državi na tako gnusan i neprimjeran
način omalovažavaju vjera i svetinje?

Na sva ta pitanja i mnoga druga treba tražiti odgovore, a sigurno je da to nije slučajno.

Svako ko se bavi islamom, ili bilo kojom drugom vjerom i
kulturom, treba voditi računa
o propisanim i normama koje ne bi trebao prelaziti pod izgovorom slobode
govora. Pored slobode govora postoji i pravo drugih na svetinju i poštovanje. Plašim
se da je gospodin Trifković
zaboravio, ili ne daj Bože,
ignorisao ovo drugo.