VEÆ VIÐENI SCENARIJ URUŠAVANJA KREDIBILITETA I SAMOSTALNOSTI ISLAMSKE ZAJEDNICE U SRBIJI

Zavadi, pa vladaj

     Srbijanski
državni i bezbjedonosni aparat ima bogato iskustvo uplitanja u rad Islamske
zajednice i njenih funkcionera, zastrašivanja njenih službenika, rada na
vrbovanju imama i ubacivanju svojih agenata u njene strukture. No, čini se, da
je posljednjih mjeseci srbijanska vlast otvoreno i odlučno krenula svim
sredstvima da posije sjeme mržnje, razdora i dugoročne netrpeljivosti meðu
muslimanima Srbije i da potom, likujući, kaže kako se muslimani sami izmeðu
sebe svaðaju, kako je to necivilizirana skupina koja se ne uklapa u savremene zapadne
trendove, zapravo da se oni potpuno uklapaju u dominirajuće predstave o
"islamskim teroristima i napadačima samoubicama". Isto tako, srbijanska
politička i nacionalistička struktura će moći kazati, nastranu to što su evropski
muslimani, oni su isti kao i "oni drugi", jer svi muslimani, gdje god
živjeli su isti, skloni su nasilju i terorizmu. A srbijanska vlast, dakako, "kao
demokratska", naglašavat će, uplašenim zapadnim diplomatama, da ulaže "sve
napore da uspostavi red i razvadi zavaðene strane". Doduše, treba priznati
da su u takvim političkim i medijskim manipulacijama srbijanski politički,
nacionalistički i dijelom pojedini akademski krugovi dokazali svoje sposobnosti.
Zar nije Milošević ubjeðivao cijeli svijet u svoju demokratičnost i
miroljubivost i da srbijanska vojska i policija nije prelazila granice Srbije?
Čak ni do Srebrenice?

     Takoðer, svojedobno
je srbijanski Miloševićev režim na Kosovu imao svoje političare, sejde
bajramoviće, "revolucijama naroda" je smjenjivao legitimne
predstavnike i inaugirirao režimu odane podanike. Scenarij u Sandžaku je
sličan, ali vjerovatno i kompleksniji, jer su, valjda, srbijanski stratezi izvukli
pouke iz prijašnjih neuspjeha. Meðutim, razlika bi mogla biti u tome što, u
ovom slučaju, umjesto političara sejdi bajramovića, sada traže i vjerovatnno
nalaze svoje sejde bajramoviće unutar Islamske zajednice, nažalost meðu pojedinim
imamima. Valjda ti i takvi potencijalni kandidati, nesvjesni namijenjene im
uloge, zaboravljaju po čemu u kolektivnom pamćenju ostaju označeni petokolonaši
i šta simboliziraju.

     U ovakvim
prilikama pozivanje na vjeru je krajnje degutantno, jer takvo ponašanje i
svijest, ama baš ništa nema s vjerom, osim da im posluži kao paravan, ljuštura
u kojoj predano služe svojim naredbodavcima i svojim pohlepnim interesima.

Provocira li se u Sandžaku novo Kosovo

     Opravdano se
zapitati da li Srbija u Sandžaku provocira Kosovo iz ranih ‘80. godina prošlog
stoljeća? U situaciji kada još uvijek nastoji na meðunarodnom planu ubijediti
ključne faktore da ostane Kosovo u njenom teritorijalnom okviru, srbijanska vlast
je u Sandžaku isprovocirala i pravi još jedno veliko krizno žarište.

     Ovakav odnos
Beograda traži da se zapitamo šta će čekati Islamsku zajednicu i muslimane u
Sandžaku kada Srbija sredi svoje unutarnje prilike, kada se stabilizira, ojača
i kada se mogne svom silinom obrušiti i sve svoje potencijale usmjeriti na
rješavanje "pitanja nacionalnih manjina". Historija Bošnjaka Balkana
pokazuje i neumoljivo ih uči da "kada Srbija rješava nacionalna i pitanja
manjina, posebno Bošnjaka" onda potocima krv lije, dakako bošnjačka, a ni
genocid joj nije stran.

  
Udar na posljednje utočište i nadu muslimana

     Udarom na
Islamsku zajednicu, srbijanska vlast je udarila na najsuptilnija i najintimnija
osjećanja svojih muslimana, ako ih uopće doživljava kao svoje, udarila je u
samu bit njihovog ponosa i dostojanstva. Ovim se Bošnjacima i muslimanima u
Srbiji želi oduzeti i posljednje utočište i neotuðivo pravo da, shodno svojoj
tradiciji i vjerskim principima, sami i slobodno ureðuju svoje vjerske poslove.
Ovim se ubija i posljednja nada u ravnopravan i slobodan život muslimana u
Srbiji. Ako nemaju političke moći, ako nemaju ekonomske moći, ako je njihov
kulturni identitet pod stalnim udarom i erozijom, ako im država nametne svoju
Islamsku zajednicu, postavi sebi odane i režimu odgovorne funkcionere, fizički
opstanak i vjera u bolju budućnost bošnjačkog naroda i muslimana u Srbiji je
nemoguća. Možda je to i cilj?

     S kojim, onda,
pravom Srbija može pružiti Albancima garancije vezano za njihovo pridobijanje
da ostanu u Srbiji, da im se neće miješati u sve i svašta, naravno, čim bude
dovoljna jaka i bude smjela, kada tako drsko uzima neotuðivo pravo na vjersku
slobodu Bošnjaka, svojih lojalnih i autohtonih graðana?

Za Srbe jedna prava, a za Bošnjake druga

     S druge strane,
vlast u Beogradu po ko zna koji put, javno i otvoreno, primjenjuje politiku
duplih standarda. Jedni standardi važe za Srpsku pravoslavnu crkvu, a jedni za
Islamsku zajednicu. Dok Beograd svim sredstvima brani pravo Srpskoj
pravoslavnoj crkvi da okuplja i ujedinjuje sav pravoslavni svijet na Balkanu i
šire i žestoko se suprotstavlja autokefalnosti Makedonske i Crnogorske
pravoslavne crkve, a ne daj Bože, eventualno Bosanske, Hrvatske, Slovenske …,
istovremeno sve čini da prekine i onemogući želje, interese i legitimna prava
Bošnjaka kada su u pitanju njihove duhovne veze i potrebe prema Islamskoj
zajednici u Bosni i Hercegovini. Orvelovski kazano, u Srbiji su svi jednaki,
samo su Srbi jednakiji, s tim da su ovi prvi drski i nezahvalni na toj
jednakosti, pa čak oni ni tu blagodat, koja im je "velikodušno" data,
ne zaslužuju, jer se bune i još više traže.     

     "Rat svim
sredstvima za Islamsku zajednicu" u Srbiji govori i u prilog onim
razmišljanjima koja u sadašnjoj grčevitoj borbi Islamske zajednice u Srbiji,
predvoðene muftijom sandžačkim Muamer ef. Zukorlićem, vide sudbinu koja je bila
namijenjena Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i muslimanima ovih
prostora da su ostali u bivšoj Jugoslaviji.

     Namjerno u ovom osvrtu
ne spominjemo pitanje legitimiteta, šerijatskog utemeljenja imenovanja vjerskih
autoriteta, jer ovo nije šerijatska rasprava, nego politička igra koja nanosi
nesagledive štete svim muslimanima na ovim prostorima, pa i šire.

Ekrem Tucaković, rijaset.net