HomeAktuelnostiRazvoj islamske tradicije u Bošnjaka 12. Decembra 2007. Aktuelnosti 327 Drugi dan naučnog skupa, sesije kojom je predsjedavao prof.dr. Omer Nakičević, otpočeo je prof. dr. Ismet Bušatlić referatom “Osmansko-islamska kulturna zona”. Osvrnuvši se na izučavanje tipologije islamske kulture, dr. Bušatlić je u kontekstu Bosne i Hercegovine na čijem tlu je došlo “do spoja islama i vizantijskog naslijeða”. Drugi dan naučnog skupa, sesije kojom je predsjedavao prof.dr. Omer Nakičević, otpočeo je prof. dr. Ismet Bušatlić referatom “Osmansko-islamska kulturna zona”. Osvrnuvši se na izučavanje tipologije islamske kulture, dr. Bušatlić je u kontekstu Bosne i Hercegovine na čijem tlu je došlo “do spoja islama i vizantijskog naslijeða” uslijed čega se “cjelokupni fenomen islama u Jugoistočnoj Evropi ne može realno sagledati bez proučavanja kulturnih oblika osmansko-turskog islama” istakao da “ pored zajedničkih korijena sa arapskom i bliskosti sa perzijskom, ova zona pokazuje istovremeno i neke originalne osobine u jeziku i književnosti, umjetničkim formama, dekoraciji, kaligrafiji, a naročito u arhitekturi i urbanizmu”. Akcentirao je: “Za islam smo se borili na mnogim bojištima, zbog islama smo stradavali. Islam nam je pomogao da stanemo uz koljeno sultana.. Islam nam je pomogao da znamo cijeniti put za naukom, da nauku dukatima plaćamo i da knjige zlatom ukršavamo. Nema časti do koje nas islam nije uzdigao”. Otvorena pitanja Na tom fonu, a na temu “Predosmanska tradicija Bošnjaka “ Ševko Omerbašić, predsjednik Mešihata IZ za Hrvatsku i autor knjige “Islam i muslimani u Hrvatskoj”, ukazao je na potrebu istraživanja naše bošnjačke nacionalnosti, te ilustrativno potcrtao: “Narodi se ne stvaraju dekretima. Stvaranje naroda je hiljadugodišnji proces i djelovanje znanih i neznanih, duhovnih i metrijalnih snaga života. Postanak jednog naroda sličan je postanku rijeke: milijarde kapljica vode probijaju se kroz zemlju, zaobilazeći i rušeći prepreke pred sobom, ujedinjuju se u izvore, a zatim u potoke i na kraju u snažne bujice koje nazivamo rijekom”. Govoreći o duhovnosti jednog naroda, Omerbašić je ustvrdio: “Narod i kultura su dva nerazdvojiva pojma, nema jednog bez drugog. Mi smo dugo bili izvan nacionalnih tokova, pored ostaloga i zato što nam je u prošlom sistemu i ureðenju bilo najstrožije zabranjeno baviti se tim pitanjem”. Otuda i motivacija za daljim izučavanjem. “Pred nas se postavljaju zamašna pitanja i traže sudbonosni odgovori, kao što su: odakle smo došli, kakvi smo bili, koju smo prvu religiju ispovijedali, šta nas je učinilo ovakvim kakvim jesmo danas, što smo primili od drugih, kakva je bila uloga pojedinaca u našem nacionalnom srastanju, i konačno, šta nas je održalo da, u stoljetnoj životnoj utakmici, sačuvamo svoj identitet?, (p) ostavio je otvoreno pitanje Omerbašić. Pitajući se i postavljajući problem opstojnosti muslimana u savremenom dobu i u okviru kršćanstva koje ne poima realnost kao islam, na početku svog izlaganja referata “Institucionalizacija islama u post-osmanskom periodu” prof.dr. Enes Durmišević je osvijetlio odnose koji su vladali dolaskom austro-ugarskih vlasti u Bosni i Herecgovini. Bošnjaci su s nepovjerenjem prihvatili nove uzuse. Konzervativna ulema je tvrdila da musliman ne može da živi pod takvom vlašću , a oni koji bi se mogli nazvati modernistima su tvrdili da nije princip da li je vladar musliman ili ne, nego da li smo slobodni u svojoj vjeri ili ne. Ne želeći ovo komparirati, dr. Durmišević je bio mišljenja da i pored svega, i pored 11. septembra, u nekim zapadnim zemljama je lakše biti musliman nego u mnogim muslimanskim. “U tim okolnostima (u BiH) su stvoreni uvjeti za pojavu prvih muslimanskih vjerskih, autonomnih ustanova, odvojenih od sultana i šejhu-l-islama u Istanbulu” istakao je on i dodao da je: “Formiranje Rijaseta IZ u BiH bila želja austro-ugarske vlasti, a ne želja muslimana”. Ta borba je trajala četiri godine, muslimani su se opirali, ali su vlasti političkom borbom uspjeli instalirati posebnu vjersku zajednicu koja i danas egzistira. Ukazujući na podatke Kemala Karpata, osmanskog historičara, prema kojemu je 1800. godine na prosotoru Balkana živjelo oko 55% muslimana da bi danas, što govori da hidžra bukvalno traje 200 godina, taj broj bio daleko manji, dr. Durmišević je bio mišljenja da su bosanskohercegovački muslimani bili “sretniji” dio balkanskih muslimana. Naime, oni su manje stradali u odnosu na muslimane Bugarske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Albanije, a u svakom slučaju to imaju zahvaliti Austro-Ugarskoj. “Mi smo manje loše prošli. Mi smo jedina zajednica, uz Albaniju na neki način, koja je tada institucionalizirana zajednica”, zaključio je Durmišević. Uloga medresa u samokonstituiranju Bošnjaka O konceptu bosanskih medresa govorili su prof. dr. Omer Nakičević i Zijad ef. Ljevaković, direktor Gazi Husrev-begove medrese. Dr. Nakičević se osvrnuo na osmanski dio tradicije naglasivši da je “stepenovanje škola definirano samim osnovnim aktom, vakufnamom, gdje vakif odreðuje koliko će se dnevno plaćati ponaosob za svako radno mjesto”, a Ljevaković istakao da se suočavajući sa promjenama koje danas nalažu uvjeti za članstvo BiH u Euro-atlantske integracije Gazi Husrev-begova medresa ipak uspjela očuvati osnovne zahtjeve iz vakufname njenog osnivača. Povijesni razvitak “Od mektebi –nuvvaba do Fakulteta islamskih nauka” iz svog referata izložio je mr. Dževad Hodžić. Ukratko, predstavio je najvažnije povijesne okolnosti osnivanja, koncept studija , te osvrnuvši se na djelovanje Šeri’atske sudačke škole, rekao: “Šeri’atska sudačka škola je u toku 50 godina svoga rada imala prvorazrednu ulogu u modernom duhovno-povijesnom samorazumijevanju i sociološkom i kulturnom samokonstituiranju bosanskih muslimana. U njenom naučnom i obrazovnom konceptu islam je interpretiran i naučavan prvenstveno kao Šeri’at, a to znači kao socijalno moralna poruka čije se univerzalno važenje dokazuje u njegovoj primjeni i u novonastalom povijesnom društveno-političkim i civilizacijski evropsko-zapadnim prilikama i kontekstu”. Mr. Mirsad Kalajdžić izložio je svoj rad na temu “Islamska tradicija Bošnjaka: sultanske džamije u BiH” u kojemu je progovorio o razlozima, načinu i stilu gradnje sultanskih džamija i njihovom značaju za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, dok se dr. Æazim Hadžimejlić osvrnuo na “Tesavvuf u Bošnjaka, tradicija i kontinuitet”. Dr. Hadžimejlić je naglasio da su prije dolaska sultana Fatiha u Bosnu dolazili derviši koji su tako bili svojevrsna izvidnica islama. “Može se sasvim otvoreno reći da utemeljenje islamskog socijalnog poretka u ovom dijelu Europe gotovo da ne bi bilo moguće bez ličnog doprinosa koji su dali sufijski šejhovi , ali i kolektivnog, koji se ogledao u djelovanju njihovih sljedbenika organiziranih u sufijske, derviške halke. Sufije Osmanske Bosne u mnogome su začeli i ojačali razvoj islama kako njegove intelektualne elite, tako i, recimo, narodnog islama ruralnih i prigradskih područja”, poentirao je dr. Hadžimejlić, potkrjepljujući svoje izlaganje slajdovima. U nauci nema kompromisa Preuzimajući predsjedavanje drugog dijela rada naučnog skupa, prof. dr. Ahmed Aličić je zahvalivši se na pozivu rekao: “Želio bih da sa ovim skupom prestanu sektaštva izmeðu bošnjačke uleme, sektaštva izmeðu tzv. laičke i duhovne uleme. Jer, to je u suštini jedno te isto. Time bismo bili samo jači i čvršći. Što se tiče same islamske tradicije, ja kao historičar, mogu da kažem da ne treba da podliježemo pod bilo kakav utjecaj. Jer, u nauci nema kompromisa. U nauci kompromis je apsolutno gubitak. Sultan Fatih je prihvatio ehli-sunnet i Ebu- Hanifu. Takav islam je došao nama. Na tome počiva naša tradicija, da nije toga bilo i nas davno ne bi bilo…. Bošnjake ne odreðuje samo vjera, nas odreðuje domovina, zemlja, jezik, historija”. Naslovom teme “Ideja ihsani intelektualnosti u bosanskom kontekstu” prof. dr. Nevad Kahteran potaknuo je ideju osnivanja komparativne filozofske škole u Sarajevu, te izrazio nadu da će “ovaj simpozij stvoriti nove uvide i ponuditi dobre radove, te napose dublje razumijevanje islamske sufijske tradicije i njezinog univerzalističkog i inkluzivističkog stajališta”. On je ukazao da se sve mora učiniti “kako bi se spriječilo preokretanje religije u ideologiju, odnosno tradicionalne bosanske vizije islama u njegovu tradiconalističku verziju”. Prof. dr. Enes Karić u svome referatu “Islamski reformistički pokreti u Bošnjaka” tretirajući ulemanska udruženja u BiH i ličnosti koje su bile reformatorski orijentirane, izmeðu ostaloga, ukazao: “Ovdašnji reformistički pokreti vremenski i historijski vezuju se za slabljenje i propast Osmanske imperije. Stoga je prva karakteristika islamskih reformističkih pokreta kod Bošnjaka ta da su bili usmjereni ka društvenim i socijalnim problemima: reforma društva, društvenih institucija, vakufa i td.”. Direktor Gazi Husrev-begove biblioteke dr. Mustafa Jahić predstavio je razvoj “Islamske biblioteke u Bosni i Herecovini- od kutubhane do savremene biblioteke”, te u kratkim tezama iznio viziju moderne Gazi Husrev-begove biblioteke. Govoreći o vakufima na temu “Institucija vakufa u Bošnjaka: izmeðu tradicije i izazova savremenog doba” dr. Šukrija Ramić je ukazao i na to da bi se pored tradicionalnih vakufa, kao izraza brige za zajednicu, “mogli formirati fondovi koji bi bili investicioni, razvojni, gdje se ne bi samo trošilo sa hrpe, nego bi se to oploðavalo. A, ono što se oplodi to bi se trošilo. Mogli bi imati tako fondove. Recimo, za promociju zdravog života, zaštitu potrošača, zaštitu ljudskih prava, zaštitu okoline, za nezaposlene i td”. U svom, izuzetno iscrpnom referatu pod nazivom “Islam u sekularnoj državi: slučaj Bosne i Hercegovine” prof. dr. Fikret Karčić analizirao je ovu temu i pitanje, te u njoj razmotrio tri bitna segmenta: prvi- kako se sekularna država definira u liberalnoj demokratskoj tradiciji, drugi- da li takav koncept postoji u BiH, i treći- kakve su posljedice takvog koncepta po manifestiranje islama i institucija islama. Dr. Karčić je posebno naglasio: “kada se danas govori o sekularnoj državi u BiH, kao adekvatnom modelu za moderna viševjerska društva, onda to ne može značiti povratak na staro, nego preuzimanje najviših savremenih dostignuća u razvoju ovog modela. Jedno od takvih dostignuća bilo bi i definiranje sekularne države kao neutralnost s poštovanjem. Država je neutralna prema religiji, ali je poštuje. Religijske institucije su strukturalno i funkcionalno odvojene od države, ali imaju pravo da se izjašnjavaju o javnim stvarima. Osvrnuvši se na socijalistički režim u referatu “Jugoslavenska politika prema Islamskoj zajednici” Muhamed Salkić, generalni sekretar Rijaseta IZ u BiH, tretirajući razdoblje od 1918. do šestojanuarske diktature 1929., period od 1929.do 1935. kada je ukinuta Islamska zajednica, i od 1935. do promjena Ustava IVZ i vraćanja njenog sjedišta iz Beograda u Sarajevo, istakao je: “Zamenarimo li neke nijanse, možemo sa sigurnošću kazati da je u osnovi ustavno-pravni položaj vjerskih zajednica u svim fazama socijalističke Jugoslavije od njenog uspostavljanja do njenog raspada isti. U stvarima vjere i vjerskih sloboda svim ustavima jamčila se sloboda savjesti i vjeroispovijesti, da je vjera odvojena od države, da sve vjerske zajednice imaju isti pravni položaj, da imaju pravo na imovinu u skladu sa zakonom i da je zabranjena upotreba vjere u političke svrhe. Naravno, drugo je pitanje kako i koliko su ova proklamovana prava uistinu bila primjenjivana u stvarnom životu”. Izmeðu Turske i Austrije Dr. Mehmet Gormez, zamjenik predsjednika za vjerska pitanja Turske predočio je referat na temu “Turska politika prema muslimanima Balkana: od osmanskog perioda do savremenog doba”. Prema njegovim riječima Turska je u to doba prema narodima koji su potpali pod tursku vlast blago postupala, štitila njihove živote i njihova dobra, garantirala slobodno prakticiranje običaja. “I upravo zahvaljujući takvoj politici turska država je uspjela da dugo opstane na Balkanu i u srednjoj Evropi, jer je lokalno seosko stanovništvo štitila od nasilja i zlodjela tamošnjih feudalaca. Takoðer, ovakvom politikom ona je uspjela da onemogući pritiske raznih vjerskih grupacija kao i samovolju lokalnih velikaša posebno u pokrajini Vlaška (Rumunija) i na prostoru Balkana. Rezultat toga je bio da su se narodi ovih krajeva svrstavali pod trusku zastavu svojevoljno, a ne primjenom politike rasne asimilacije”, zaključio je dr. Gormez. I na kraju, pročitan je referat dr. Richarda Potza, asistent za crkveno pravo na Univerzitetu u Beču” koji nije mogao prisustvovati skupu. Na temu “Politika Austro- Ugarske monarhije prema vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini” dr. Potz, govoreći o okupaciji BiH 1878.godine, ističe: “Trebalo je u zemlji u kojoj je stoljećima dominirao islam etablirati vjerski sistem koji muslimani neće shvatiti kao diskriminaciju. Sa druge strane, ovaj izazov bio je veći time što je islam nakon aneksije BiH postao jedna od glavnih religija u čitavoj državi i time je postala neizbježna i nužna njegova odgovarajuća ugradnja u pravni sistem Austrije i Maðarske… Islamski zakon koji je nastao na ovaj način važio je kasnije i u Republici Aistriji i u drugoj polovini 20.stoljeća stvorio singularne uslove u pogledu pravne integracije muslimana u zapadnoj i srednjoj Evropi”. S. SELMAN – www.preporod.com
