HomeGlas islamaAnalizeAlternativa je propast svijeta! 11. Februara 2008. Analize 1213 U decembru su mi najavili posjetu postdiplomci Magistarskog religijskog studija (MARS), Centar za multidisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, pod voðstvom projekta prof. dr. Ivana Cvitkovića i gostujućeg prof. dr. Johna Carlsona sa američkog državnog univerziteta iz Arizone. U sklopu postdiplomskog studija, kao dio praktične nastave, studentima je u obavezi obaviti grupni posjet svim monoteističkim bogomoljama, koje su ovdje aktualne i dominantne, a to su uglavnom sve tri monoteističke religije, sa dvije varijante kršćanstva. Privatnim putem, mr. Amra Pandžo, asistent na predmetu Religija, nasilje, rješavanje konflikta, došla je do mog mobitela, nazvala me, upoznala sa projektom i, naravno, napravili smo dogovor: njih nekoliko će doći da se upoznaju sa džamijom, u punom njenom svjetlu, prisustvovat će namazu, naravno, odjeveni po propisu, i kasnije ćemo interaktivno razgovarati na teme koje korenspondiraju predmetima postdiplomskog studija. Tako je gotovo i bilo. Negdje početkom decembra, poslije jacije namaza, dakle, sa malo zakašnjenja, na čelu sa američkim profesorom stigla je grupa od dvadeset postdiplomaca, odraslih ljudi, akademski obrazovanih i izgraðenih u svojim različitim vjerskim, religijskim backgraundima. Na samom početku izrazio sam radost i zadovoljstvo što mogu biti domaćin ovakvoj grupi “odabranih” ljudi koji su došli posjetiti ne centralnu džamiju u Sarajevu već jednu malu mahalsku džamiju koja živi svoj vjerski život u punom kapacitetu. Oni, zapravo, i imaju mogućnosti i prilike posjetiti velike centralne džamije, osobito ako putuju u Istanbul ili neke druge muslimanske metropole, ali neće imati tek tako otvorene prilike posjetiti sami epicentar jednog čisto muslimanskog životnog prostora, a to je džamija kao izraziti prostorni, duhovni i životni orjentir. “Podcrtao” sam na početku da je radost utoliko veća, mada mi nemamo potrebu to dokazivati i pokazivati, što će se posjetitelji uvjeriti da unutrašnji džamijski prostor nije nikada niti će ikada služiti kao “mjesto za obuku terorista”, niti je to uopće moguće izvodljivo u tom svetom prostoru, i drago mi je što će vidjeti svojim najpouzdanijim čulom da na našim unutrašnjim džamijskim zidovima ne vise sablje i vatreno oružje, kako se bolesno pričinjava mnogim političarima iz manjeg BH entiteta. Na našim zidovima “vise” slova i vrijeme! I to je naše najjače oružje, to su, zapravo, svjesnom čovjeku, osobito muslimanu, dovoljna “sredstva” da u ovom tragičnom svijetu bude pobjednik, da ne klone poražen i izgubljen, jer ako se želi zamisliti budućnost – kako je neko “skeptično” i slikovito zamislio – treba zamisliti čizmu kako gazi ljudsko lice! I, naravno, kako to kaže njemački katolički teolog Hans King: “Nema svjetskog mira bez vjerskog, religijskog mira.” Dakako, “rijeka se upoznaje plivanjem, a ljudi razgovorom.” Dakle, treba razgovarati i upoznavati se, zato što od neupoznavanja pa do nerazumijevanja samo je korak, a opet od nerazumijevanja pa do agresivnosti opet samo je korak. I u tom cjelokupnom konteksu ispričao sam im Lessingovu priču o Natanu Mudrom kako mu je sultan Salahuddin jednom postavio pitanje koja je prava vjera izmeðu ove tri monoteističke. On mu ispriča priču o čarobnom prstenu, koji ima sposobnost da svoga vlasnika učini ljubimcem Boga i ljudi. I tako je magični prsten išao sa oca na sina dok ne doðe do oca sa tri sina. On dadne da se izrade još dva ista prstena i tako ta tri prstena da trojici sinova. No, nakon vakta, sinovi se posvaðaše u vezi toga čiji je prsten pravi, te odu kadiji da im on to otkrije, a kadija im kaže da on to ne može otkriti, ali zajedno mogu saznati kod koga je pravi: kod onoga ko zaista postane ljubimac Boga i ljudi. Natanova poruka: religija je prava, ma kako se ona zvala, ako poziva na predanost jednom Bogu i potpomaganju ljudi, osobito bližnjih. I Kur’an nas zapravo poziva toj osnovi –okupljajućoj i sintetizirajućoj bazi: „O sljedbenici Knjige, doðite da se okupimo oko jedne riječi, vama i nama zajedničke, da nikoga Allahu ne smatramo ravnim…” Takoðer, i El-Meari, slavni arapski pjesnik, kada govori o jedinstvenom izvoru svake istinske vjere, kaže da postoji jedinstveni korijen od koga polaze mnoge grane. Na početku druženja, upoznao sam goste sa osnovnim predmetima i objektima unutar džamijskog prostora, šta koji označava i za što je predviðen i onda smo nastavili razgovor u mektebu, koji je trajao puna dva sata. Uglavnom, to su bila (tendenciozna) pitanja usmjerena meni kao imamu. Rukujem li se sa ženama glasilo je prvo pitanje svršenice bogoslovije. Odgovor je glasio: ne rukujem se! Izuzev onda kada mi žena (prva) pruži ruku. Odbijanjem rukovanja tada se čini „veći” grijeh – vrijeðanja nečijeg dostojanstva! Pa i u engleskom bontonu stoji da dama uvijek prva pruža ruku, zar ne?! Na pitanja o imam(et)u u šiizmu i sunizmu dao sam čisto udžbeničke odgovore; o dugim bradama i kratkim pantalonama: volio bih da je ta pojava zaobišla našu domovinu i našu svijest, na nesreću nije, i trebat će vremena da se ponovo potpuno izbistrimo u važnim vjerskim stvarima, da vrhovi naših duhovnih planina ponovo zablistaju na jasnom suncu, a ne da se gušimo i truhnemo u maglama i bolestima marginalija. Bilo je i pitanja tipa: koliko sam kao imam političan na hutbi, jer to po zakonu, jedna me gošća podsjeća – ne smijem biti političan! Naravno, da se izrazim „reisovski”, bavim se politikom onoliko koliko se politika bavi sa mnom. Na minberi je najdominatnija vjera i ona je bitna i odreðujuća. A profesor se uglavnom interesirao oko rata i našeg (bošnjačkog) odnosa spram rata, njegovog razumijevanja, tretiranja i učešća u njemu! U pravilu, islam poznaje i pretpostavlja defanzivni rat! Da, defanzivni rat, dragi profesore. „Pa kako ste onda vi primili islam ako nije došao ofanzivno?” Pa mi smo ga primili u sklopu imperijalnog osvajanja, jer Osmanlije ne šire prventsveno vjeru već imperiju, a pod skutima imperije širi se i oficijelna religija, dakle, službena, državna, ali opet neobavezujuća, već dragovoljna, jer to je na koncu pravilo vjere: da prisila neutrališe slobodu, a vjera je rezultat slobode, ne neke sile, ofanzive iliti diktature. Naravno, i defanzivni rat je vrlo često totalan, i on je obavezan kao takav kada su ugrožena prava na pet temeljnih svetinja: pravo na vjeru, život, porodicu, imetak i dignitet. Evo, pogledajte ajete iz sure Bekara: „I borite se protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu, jer Bog ne voli one koji kavgu zapodijevaju!” Opet i u stanju totalnog rata neće svi vjernici ići u boj, neki se trebaju opredijeliti za nauku, jer i tada život mora teći, nauka se mora izučavati, osobito vjerske nauke, kako Kur’an kaže. Sarajevska medresa je organizovala svoj rad u toku najvećih stradanja i ratnih razaranja, jer treba živjeti, raditi i boriti se za život! Profesor je uredno zabilježio sve citirane ajete, i na koncu smo se pozdravili i razišli. Bio sam tu noć izvanredno zadovoljan i ispunjen, jer dva sata smo razgovarali. Nas dvadeset podijeljenih u tri, četiri vjere. Ipak mi možemo razgovarati, ipak mi i moramo razgovarati! Jer, kako kaže Hans Gadamer, njemački filozof, alternativa je propast svijeta! Muhamed Velić – Preporod.com